Imamo mi svoj islam

Na kraju smo veličanstvenog mubarek mjeseca ramazana, mjeseca u kom smo se trudili da ispunimo propisani ibadet posta, te da učinimo što više drugih raznovrsnih ibadeta i dobročinstava, želeći tako steći Allahovu naklonost, milost i Njegov svekoliki oprost.

Mnogi muslimani su redovito nastojali da klanjaju svaki propisani namaz u džem’atu, da uče Kur’ani-kerim, te da prisustvuju što većem broju mukabela i teravih-namaz, a uz to i da što više organiziraju iftara za svoje komšije, rođake i prijatelje postače.

Trudili smo se shodno svojim mogućnostima i trenutačnim okolnostima da podijelimo što više sadake, te da na vrijeme izmirimo svoje obaveze zekata i sadekatul-fitra. Oni koji nisu dužni davati zekat bar su sadakom ili skromnom hedijom nastojali potpomoći nekoga i udijeliti u ime Allaha, želeći Njegovu nagradu i žudeći za Njegovim oprostom.

Trudili smo se da slušamo i što veći broj predavanja i dersova, a posebno onih na TV-u, jer je izbor uistinu bio šarenolik. U džematima gdje imami zbog same strukture džem’ata i onih koji rade i rane na posao, nisu mogli nakon teravih-namaza puno vaziti i govoriti, u većini takvih džem’ata palili su se TV prijemnici i aktivno pratili vjerski sadržaji, posebice oni pred iftar.

Bili smo počastvovani divnim serijalima ”Ramazanskih besjeda”, poučnim kazivanjima umnih i učenih imama naših džem’ata, izlaganjima nekih naših univerzitetskih profesora i daija, te predivnim dersovima pojedinih hafiza.

Određene televizije su pravile zanimljive programe sa našim najmlađima, a bilo je i onih koji su snimali dirljive reportaže o našim lijepim bosanskim džamijama. Ono što me posebno radovalo jeste učenje Kur’ana i isčitavanje njegovog prijevoda, te komentari bitnih hadisa Allahova Poslanika, a.s.

Bilo je svega, pa i onih, meni simpatičnih, pokušaja određenih ljudi da nam svoju filozofsku viziju islama dočaraju kroz neke samo njima znane bajke, hikaje i ”hadise”.
Umovalo se na sve strane. Negdje svrsishodno i korisno, a negdje zamarajuće i besmisleno.

Ko je redovno pratio sve to, mogao je svašta naučiti. Ja sam najviše naučio novih predaja od Imama Alija i Sadika, te pokoji mudri citat i od ostalih imama Ehli-bejta.

Bude vrlo zanimljivo kad punih petnaest godina izučavate islam, njegove ljepote, propise i mnoge mudre hikaje i predanja, te kada nakon toliko vremena ”shvatite” da mnoge predaje koje prenose Ebu Hurejre, hazreti Aiša, Ebu Bekr, Omer, Ebu Zerr, Ibni Omer i drugi, nisu toliko ”zanimljive”, te da osim Buharije i Muslima, te zbirki hadisa poznatih kao ”Kutubus-sitte”, ima i drugih ”poučnijih” i ”prečih” hićaja i predanja.

Nekako vam bude čudno kad se u tim vazovima nekih naših umnih ”šejhova” haman pa nikad ne spomene naš Imam Ebu Hanife, te Imami Šafija, Malik i Ahmed. U njihovim vazovima nema ni Ibni Kesira, Ibnul-Kajjima, Sejjida Sabika, Hasana El-Bennaa, Rešida Ridaa, šehida Sejjida Kutba, Jusufa El-Karadavija, Muhammeda El-Gazalije (zadnjeg) i mnogih nama znanih islamskih učenjaka.

Nisam čuo nijednu predaju od Imama Ebu Jusufa i Muhammeda, općepoznatih Ebu Hanifinih učenika, o tome šta oni kažu o vrijednosti klanjanja teravih-namaza u nekoj od ramazanskih noći.

Doduše, zapamtio sam i zapisao mnoštvo predanja koja se pripisuju časnom Aliji ibni Ebi Talibu. Bilo je neobično čuti kako se za samo jednu teraviju obećavaju ”kule i gradovi”, tako da sam u jednom trenutku pomislio da će onim našim muslimanima koji imaju običaj ibadetiti samo uz ramazan, biti sasvim dovoljno sevapa od njihovih otklanjanih teravija, da ništa više ne moraju klanjati do slijedećeg ramazana.

Jer, ako Allahov Poslanik Muhammed, a.s., kaže da će onom čovjeku koji redovito bude klanjao dvanaest rekata dnevnih /pritvrđenih/ sunneta, Allah Uzvišeni sagraditi kuću u džennetu, čudno je da mu samo za jednu teraviju, po ovom predanju, sagradi ”grad u džennetu”?

Na trenutak sam se obradovao i zbog sebe i zbog drugih klanjača, al’ me odmah nakon toga crv sumnje baci u razmišljanje. Nije mi bilo jasno je li prenosilac koji je tokom prenošenja ovih apokrifnih predaja mislio na turbo-teravije koje se tako klanjaju u nekim bosanskim zaseocima gdje slabo ima učenih ljudi i neke ozbiljnije kontrole, ili je mislio na ove naše lijepe ehlusunnetske teravije od osam, deset ili dvadeset rekata koje klanjamo odmah iza jacije i to u džem’atu?

Ili je, pak, mislio na noćne /teravih/ namaze koje se striktno klanjaju u kućama, svako za sebe, i to iza ponoći, nekoliko sati iza otklanjanje jacije? Kad sam isčitavao birvaktile plodonosne autore, pisce i ehlul-bejtske daije čije su knjige sa perzijskog svojevremeno prevođene na bosanski, iz jedne od njih ”naučio” sam da je ova naša teravija koju klanjamo u džematu odmah iza jacije, novotarija /bid’at/ koja je suprotna praksi Resula, a.s.

Bilo je u ovim TV serijalima doduše još mnogo većih obećavajućih nagrada za one koji budu klanjali teravih-namaz određenu ramazansku noć, ali sam se okanio ćorava posla i umjesto takvih vazova, kanale, u zadnjim danima ramazana, prebacivao na nešto naše i općepoznato. Nešto gdje će biti meni istinitijih i tačnijih kazivanja, a bogme svakako i poučnijih.

Musliman naviknut da mu se citiraju hadisi iz Buharije, Muslima, Ebu Davuda i Tirmizija, teško da je mogao puno slušati ove ”srceparajuće” hikaje koje nikada ranije nigdje u životu nije čuo niti je pročitao.

Što li nam Bože naši dragi imami za kojima smo klanjali dnevne namaze i teraviju, nikad u ovom ramazanu ne citiraše ove predaje o bajnim ”kulama i gradovima”, već nam skrušeno i istinski navodiše one nama poznate sahih predaje o vrijednosti mnogih ibadeta i dobročinstava u ramazanu. Vođeni vazovima naših imama iz Islamske zajednice, mnoštva divnih hafiza i uglednih profesora sa zeničkog i sarajevskog univerziteta, te naših medresa, činili smo svoje ibadete i svoj islam prakticirali onako kako to nalažu naše pravne ehlusunnetske škole, a posebno škola Imami-Azama Ebu Hanife.

I za kraj, a prije dove, prisjetićemo se još dvije izjave , koje su za islam ”krucijalne” i od ”presudne važnosti”. Valjda jesu, čim ih stručnjaci citiraju.

Prva je navedena kao hadis pripisan Allahovom Poslaniku, Muhammedu, s.a.v.s., a druga kao čisto bespotrebno vraćanje u prošlost od koje danas gladni, siromašni i iz svojih kuća protjerani muslimani, nemaju ama baš nikakvu korist.

U ”hadisu” se kaže: ”Pristup jedinstvenom duhovnom sadržaju Objave može biti različit.”
Molim sve one muslimane koji znaju ko bilježi ovaj ”hadis” da nam to nekako jave, jer je glupo da mnogi od nas koji nosimo prefikse profesora i vjerskih radnika, ne znamo i ovaj ”hadis”, te ga ne rabimo u svom svakodnevnom radu.

Druga izjava glasi: ”Ono što je možda manje poznato, to je da su, poslije Kerbele, sljedbenici i zaljubljenici u ehli-bejt živjeli u tekiji.”

Kakvu korist jedan bosanski, turski, iranski, egipatski ili sirijski gladni musliman ima od ovog ”famoznog otkrića” o tom životu u tekiji? Nikakvu. Prijatelji moji fini, manimo se mi ovih novih ”hadisa” i ”otkrovljenja”, živimo islam kako nam ga tumače i prenose naši fini bosanski imami i ugledni, dobro provjereni znalci hadisa i sunneta, i ibadetimo i nakon ramazana i bajrama svome Gospodaru sličnim iintenzitetom kao i u ramazanu.

Allahu moj, primi naš post, naš sadakatul-fitr, te naše teravije i druge iskrene ibadete koje činismo u ime Tebe, i ne daj da laž nadvada istinu i da bid’at bude prakticiraniji od sunneta Tvoga miljenika i poslanika, Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve selleme /Mir neka je s njim i … njegovim /.

Autor: Admir Iković

Akos.bA