Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Umjetnost > Imami šehidi film koji vrijedi pogledati

Imami šehidi film koji vrijedi pogledati

Posljednjih sedmica ne krijem svoje oduševljenje zbog činjenice da je moja Islamska zajednica, tačnije Udruženje ilmijje, počela na jedan upečatljiv, autentičan i savremen način arhivirati svoju prošlost, u svoj njenoj šarolikosti. Naravno, radi se o dokumentarnim filmovima. Prvijenac je bio ‘’Glas imama’’, trenutno je aktualan ‘’Imami šehidi’’, a uskoro idu i slijedeći dokumentarci.

S ove distance se može i mora reći da bi bila velika grjehota da do realizacije ovih projekata nije došlo, kao što bi bila grjehota da se entuzijazam i talenat mlađahnog Nedima Hrbata, ali i Muhameda Halilovića nije iskoristio u punom kapacitetu. Jasno, grjehota će biti i to ako Islamska zajednica, a siguran sam da neće, stane na ovom serijalu. Jedna od karakteristika Islamske zajednice je i univerzalnost. Pričati o sebi i svom narodu, raditi to na autentičan način i uz to se koristiti savremenom tehnikom i tehnologijom je pravi kurs na kome valja ostati i istrajati.

Vratiću se dokumentarcima. Tačnije, osvrnuću se na onaj koji je trenutno aktualan – ‘’Imami šehidi’’. Gledao sam ga nekoliko puta i uvijek sa većim brojem ljudi, dakle na određenoj vrsti premijera. Iskreno, nisam znao šta da od prvog gledanja imama šehida očekujem. Dao sam određeno učešće u filmu i to u smislu prikupljanja podataka, ali me ipak zanimao način na koji je cijeli projekat osmislio dvojac Hrbat-Halilović. Gledanje je počelo sa velikom dozom znatiželje i nekakve treme, a završilo sa zajedničkim tekbirima iz uplakanih grla. Da, i grlo može biti uplakano jer, kako neko reče, najmučniji plač je onaj u kome jeca grlo. A baš tako je bilo na tom prvom gledanju. Gledao sam, bilo je djece, mladića i djevojaka, srednje generacije, ali i naših čestitih deda i nena. Svi su listom imali jednaku ćehru i svima se bar pokoja suza skotrljala niz obraz.
O čemu, zapravo, govori dokumentarni film ‘’Imami šehidi’’?

Ko god pomisli da je sam naslov dokumentarca odgovor na gornje pitanje, itekako se vara. Zapravo, precizan odgovor je nemoguće dati. Film ga ne daje. Naprotiv, film nas tjera da sami potražimo odgovor.

Ukratko, u filmu su predstavljeni imami – zbog vremenske ograničenosti neki taksativno, a neki detaljnije – koji su u protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu pali kao šehidi; prezentira je i sav arsenal torture i patnje koju su na putu ka smrti prošli; apostrofirana je njihova odanost svome džematu i svojoj zemlji, te podastrijeta svjedočenja njihovih najbližih srodnika, rodbine, komšija i džematlija o njima kao takvima.

Film, ustvari, donosi jednu dimenziju imama kakvu vrlo često ne vidimo ili ne želimo da vidimo. Imam je, ne samo čovjek koji lijepo uči Kur’an, drži tesbih u rukama i drži hutbe, nego i sasvim običan čovjek koji se ni jednog jedinog trena nije dvoumio da se lati puške i brani svoju domovinu. Imami su bili hrabri borci koji su svojim liderskim sposobnostima često motivirali druge, a nerijetko i komandovali ili osnivali određene brigade. Imami su i mimo prvih linija bili uz svoj narod do te mjere da ih je privrženost svome džematu dovodila u situacije da su spaljivani ili na druge načine likvidirani, zajedno sa njihovim džematlijama. Film govori o imamima koji su se znali vraćati tamo gdje se ni za živu glavu nije bilo preporučljivo vraćati i to samo zato da bi poginulim ili ubijenim džematlijama imao ko klanjati dženazu. Dženaza bi se nakon toga klanjala i njima. Imami su do kraja ostajali doslijedni čistoći ljudske duše koju simbolizira bjelina njihovih ahmedija. Uslijed toga se znalo dešavati da dušmani pred očima imama likvidiraju njegovu suprugu i djecu, a na koncu i njega. 

Posebno upečatljivi dijelovi filma su svjedočenja preživjelih: djece, supruga, roditelja ili komšija. Zapravo, njihove riječi i jesu najbolji pokazatelj veličine imama, njihove hrabrosti i neustrašivosti. Potomci imama šehida su danas mahom vrijedni i čestiti ljudi i žene, hafizi, imami, profesori… Izjave koje su dali odišu nevjerovatnom smirenošću i dostojanstvom. Ponosni su na svoje očeve imame, dive se njihovoj hrabrosti i svemu što su radili i, zapravo, u tome nalaze glavni motiv za sebe. Ni u jednoj izjavi se ne može ni naslutiti tračak zlobe, mržnje ili želje za osvetom. Jedan od roditelja imama šehida će čak ustvrditi kako je cijelim tokom agresije molio dragog Allaha da mu spasi sina. Dova mu je, veli, uslišana i to na najbolji mogući način – Allah je uzeo njegovog sina za šehida, na što je on iznimno ponosan.

Svi imami šehidi su život položili u najljepšim godinama svoga života i tako ispričali jednu veliku priču koju, evo, zahvaljujući Udruženju ilmijje imamo priliku ne samo slušati nego i gledati.

Nakon jedne promocije ‘’Imama šehida’’ kojoj smo zajedno prisustvovali, uvaženi Mensur-ef. Pašalić, predsjednik Udruženja ilmijje, me upitao za mišljenje o filmu. Umjesto odgovora, uputio sam mu slijedeću zamolbu: ‘’Molim te, potrudi se da što više ljudi vidi ovaj film!’’

I danas, više od mjesec dana nakon toga, istog sam mišljenja. Otuda je i ovaj tekst, ustvari, topla zamolba da odvojite otprilike 55 minuta svoga vremena i pogledati ovaj film. Ukoliko to uradite, sve ostalo u ovom tekstu i neće biti toliko bitno.

Piše: Safet Pozder

preporod.com

 
 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top