Ibrahim Bušatlija: Erudita i zaljubljenik u Bosnu

Piše: Hamza RIDŽAL

Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” štampala je novu knjigu Nihada Halilbegovića pod naslovom Prof. dr. Ibrahim Bušatlija: naučnik, humanista, patriota. Riječ je o monografiji posvećenoj ovom istaknutom naučniku koji je preselio u februaru ove godine. Bušatlija je bio vodeći geomorfolog u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući Bušatliji, izrađene su detaljne geomorfološke karte pojedinih dijelova Bosne i Hercegovine (visoke Zapadne i Istočne Hercegovine) u razmjeri 1:100.000, te pojedinih dolina u Bosni i Hercegovini s opširnim analizama i tumačima. Bušatliji treba zahvaliti i što je prvi put izrađena i strukturno‑geomorfološka karta Bosne i Hercegovine u razmjeri 1:500.000. Kako je istaknuto u mišljenju Stručne komisije Prirodno-matematičkog fakulteta, prilikom njegovog akademskog unapređenja u redovnog profesora ove su karte “nezamjenjiva osnova za detaljnije morfološko kartiranje BiH, a upotrijebljene su i u svrhe raznih geoinžinjerskih terenskih radova”.

Bušatlja je podjednako bio omiljen među svojim kolegama, ali i među svima koji su ga poznavali. “Oko 2002. godine su zajednički profesori geografije i historije autobusom krenuli iz Sarajeva na seminar u Trogir tokom zimskog raspusta. Odmah do vozača je na ‘počasnom mjestu’ sjedio prof. dr. Bušatlija s mikrofonom u ruci. Kada smo krenuli iz Sarajeva, profesor je počeo s predavanjem: prolazimo preko Ivana, on priča o vrstama stijena, o vegetaciji, kada ulazimo u gradove i sela, on priča historijsko-geomorfološke činjenice, kada prolazimo pored potoka i rijeka, on priča o njima, o vegetaciji, biljnom i životinjskom svijetu, kada smo došli do mora, on neumorno nastavlja s pričom. Tako da od Sarajeva do Trogira prof. dr. Ibrahim Bušatlija nije prestao pričati. Enciklopedija znanja iz geografije, historije, botanike, zoologije, građevinarstva, birvaktile vremena i projektirane budućnosti…”, zapisao je profesor historije Kemal Mahić.

NAUČNIK BEZ PREMCA

Bušatlija je iza sebe ostavio više od stotinu naučnih radova, a njegov naučni angažman odjeknuo je i u svjetskoj nauci. Naime, on je pronašao novi oblik krša i nazvao ga “kraške luke”, a ova je inovacija prihvaćena u nauci kao njegova zasluga. Njegovo ogromno znanje i iskustvo bilo je ugrađeno i u većinu sportskih objekata izgrađenih za Olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine, u hidroenergetske objekte koje su gradile naše firme širom svijeta. Priča o ovom naučniku mogla bi početi i završiti s listom njegovih naučnih referenci, ali bi onda bila zamagljena njegova nesvakidašnja harizma, slobodarski duh, snažan osjećaj za pravdu i hrabrost. Većina njegovih savremenika poznavala ga je na osnovu navedenih osobina, a mnogima je od njih njegov naučni rad bio nepoznanica s obzirom na to da se radilo o specijaliziranim naukama i naučnim disciplinama. Tako ga je poznavao i autor monografije Halilbegović, sve dok nije “otkrio” njegov naučni rad.

“Poznavao sam ga kao patriotu, humanistu i zaljubljenika u ljude. (…) Nisam još bio svjestan njegovog naučno-istraživačkog rada u oblasti geografske nauke. U jesen 2012. godine sam bio profesorov musafir u njegovom stanu u Hrasnom. Lijepo su me dočekali Bušatlija i njegova supruga Nizama. Pokazao mi je sobicu u kojoj je držao knjige i dokumentaciju. A onda me upoznaje s dokumentima, najprije s naučno-stručnim radovima, i to prije izbora za docenta, nakon izbora za docenta i poslije izbora za redovnog profesora. Pokazuje mi prof. Bušatlija jedan rad i kaže: ‘Ovo je rad iz geomorfologije, ovaj je iz fizičke geografije, ovaj iz neotektonike i geologije kvartala.’ Ja, naravno, prvi put čujem neke od ovih naučnih disciplina i blijedo gledam profesora. E, tada se u meni nešto prelomilo”, piše Halilbegović u uvodu knjige, ističući da je tada odlučio prikupiti podatke o Bušatlijinom radu i životu, ne znajući da će o tome jednog dana pisati knjigu.

Profesor Bušatlija rodio se 1930. godine u Vitini, općina Ljubuški, gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu završio je u Mostaru, a Filozofski fakultet u Sarajevu. Već s trinaest godina, kako piše Halilbegović, još 1943. godine, Bušatlija se priključio antifašističkom pokretu. O tome svjedoči izjava Ferida Buturovića, omladinskog brigadnog i divizijskog rukovodioca: “(…) mada vrlo mlad, isticao se kao jedan od najdisciplinovanijih i najborbenijih omladinaca, pripravan uvijek za izvršenje svakog zadatka koji bi mu se povjerio. Njega i grupu kojoj je pripadao morali smo često sprečavati u izvršavanju akcije, s obzirom na rizik i opasnost kojima su podvrgavali i sebe i druge”, izjavio je, između ostalog, Buturović o Bušatliji.

Halilbegović navodi da su Bušatliju fašističke vlasti Mostara više puta hapsile, ali je on svaki put nakon puštanja nastavljao s ilegalnim radom. U velikom intervjuu koji je Halilbegović s Bušatlijom napravio 11. novembra 2008. godine, njegov je sagovornik, između ostalog, rekao: “S lijeve strane Neretve bile su četničke vojvode Samardžić, Jevđević i Bajo Stanišić, koji su u Mostar doveli pet-šest hiljada četnika. To je već 1943. godina. Ustaše sa Nijemcima su bili s desne strane Neretve. Mi smo ko biva ilegalci. Ja sam mogao tada imati trinaest godina. Kome da se opredijelim? Nisam mogao ni ustašama ni četnicima. Opredijelio sam se da budem ilegalac organizovan u USAOJ-u. Mladih muslimana nije tada bilo, odnosno, ja za njih nisam znao, pošto se nisu pojavili u Domu. U to vrijeme moja majka je pomagala ilegalcima u Vitini i skrivala ih u našoj kući. Tako je primila u kuću židove Roberta i Jelku i njihovo dvoje djece i spasila ih da ne budu transportovani u logor. Oni su se kasnije prebacili u Italiju i ostali su živi.”

ISKUSTVA S GOLOG OTOKA

Antifašistički i antitotalitaristički naboj koji je nosio u sebi bio je i ostao njegova pogonska snaga. Kao student u Sarajevu, uočio je nepravdu komunističkog režima, čemu se oštro usprotivio. O tome je, također, govorio u spomenutom intervjuu. “U septembru sam došao u Sarajevo na nastavu. Ali ja nisam više vruć za partiju. Vidim šta se dešava. Primijetio sam da ministri imaju povlašten položaj. Imaju velike plate, ministarske magazine, limuzine sa crvenim tablicama. Imaju veliki komfor, što odudara od siromaštva koje je bilo oko njih. Imaš s jedne strane veliku bijedu naroda, veliku nestašicu, a, s druge strane, veliki standard funkcionera koji su dobro iskoristili svoje učešće u NOB-u. Počeli su se ponašati liderski i komformistički. Saznali smo da je i kod Tita prisutan veliki komformizam i da stanuje u Belom dvoru, što je nama odudaralo od radničke, proleterske egalitarističke koncepcije. I onda smo to počeli kritizirati. (…) Mislimo mi, neće nama ništa biti, mi smo studenti i kritikujemo dobronamjerno. Uostalom, neće nas niko čuti. Međutim, UDB-a je to sve pratila. Bilo je dosta doušnika. Ubrzo smo zazirali jedan od drugog. Shvatio sam da od jednakosti nema ništa”, kazao je Bušatlija Nihadu Halilbegoviću, ističući da je on uhapšen u aprilu 1949. godine i smješten u Sarajevski zatvor. Svrstali su ga u kategoriju kritizera i brbljivaca, kako je sam kazao. Šezdeset dana u zatvoru niko ga ništa nije pitao, a onda su došli iz UDBA-e i prebijali zatvorenike. Taj su metod, kako pripovijeda Bušatlija, prenijeli i na logor na Golom otoku, koji se u to vrijeme tek formirao. Bez ikakvog sudskog procesa, Bušatlija je osuđen na godinu dana društveno-korisnog rada. Strpali su ih u ćiru i bez ikakve najave odvezli na Goli otok.

“Deveti je jul. Došli smo na otok. Niko ne zna kako se on zove. Barake poredane, a nema ljudi. Gledamo ga sa palube. Brod ‘Punat’ se usidrio i mi izlazimo. Straža galami na nas. Strahovito viču, deru se. Osjećam ja, nije dobro. Sami smo, ne vidim druge zatvorenike. Utjerali su nas u jednu baraku, gdje smo se skinuli potpuno goli i obukli neke otrcane vojničke uniforme. I sad smo robovi. Isprebijaše do smrti nekog milicionera, navodno je bio IB-ovac. Sad ćemo mi tu raditi: vaditi kamen. (…) Svaki dan krvoproliće. Nekog jadnika iz Šapca su toliko prebili da je odmah umro. Zamotanog u deku su ga odnijeli na obalu i bacili u more. To ja sve gledam svojim očima. Sjećam se slučaja kad je neki momak, sportski građen, visok i jak, uzeo dvije porcije, vezao oko pasa i pokušao preplivati do Velebita. Kad se umorio, vratio se. Onda su njega krvnički izubijali dok nije izdahnuo. Toliko je jaukao da je čitav otok odjekivao sve dok nije iznemogao. Mnogi su podlegli od mučenja i torture. Bilo je slučajeva da zatvore čovjeka u ćeliju u baraci (svaka baraka je imala ćeliju), pa kad on ožedni i pođe pomagajsati, oni mu donesu mokraću da pije. Nevjerovatno, nevjerovatno, koliko su imali mašte u mučenju ljudi”, rekao je Bušatlija.

Kada je u oktobru oslobođen, zaprijećeno mu je da ne smije govoriti gdje je bio. Kako je istaknuo u intervjuu, slobodu i olakšanje osjetio je tek četrdeset godina poslije, nakon prvih demokratskih izbora.

BUŠATLIJIN ANGAŽMAN U TEŠKIM VREMENIMA

Autor knjige Nihad Halilbegović upoznao je Bušatliju kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu. U to je vrijeme Halilbegović bio sekretar Sekretarijata za narodnu odbranu Grada Sarajeva. U Gradski sekretarijat došao je Bušatlija i tražio sastanak. Kako piše Halilbegović, kada ga je primio na razgovor, Bušatlija je rekao: “Bosna je napadnuta, Sarajevo danima granatiraju. Došao sam po dozvolu da formiram jedinicu s mojim studentima i da idemo pravo na liniju da branimo domovinu. Ne smijemo dozvoliti JNA i drugim srpskim jedinicama da uđu u grad.”

“Namjera profesora da brani grad bila mi je simpatična, čak me je i ohrabrila, ali…”, piše Halilbegović, ističući da mu u tome nije mogao izići u susret zbog poštovanja prema godinama. Profesor Bušatlija potom je otišao u Centralu SDA, ali ni tu nije udovoljeno njegovim zahtjevima da ide na borbenu liniju. Ipak, upornost se isplatila, te je ne kraju primljen u Štab za zaštitu dobara kulture, što je s oduševljenjem prihvatio.

Kako se agresija rasplamsavala, aktivnosti profesora Bušatlije su se umnožavale. Uskoro je počeo obilaziti linije i držati predavanja borcima. Podizao je njihov moral i hrabrio ih u odbrani domovine. Na tome je neumorno radio sve do kraja rata, kada se vraća naučnom radu i organiziranju bosanskohercegovačke dijaspore i izbjeglica.

Zbog njegovog enciklopedijskog znanja o prirodi, bio je stručni saradnik u više dokumentarnih filmova BHT-a režisera Dinne Kassala. U pismu koje je poslao Halilbegoviću Kassalo navodi filmove u kojima je Bušatlija bio stručni saradnik, piše o nagradama koje su osvojili, ističući da je druženje s profesorom bilo nezaboravno: “U kanjonu (Rakitnice, op. a.) nam je govorio Homerovu Ilijadu i Odiseju, Shakespearevog Hamleta, Romea i Juliju..., a kada bi se dotakao naše historije, onda nema spavanja – od ilirskih plemena pa do ovih današnjih. Osjećate da, dok pričam o profesoru, ne mogu pričati bez emocija i sa stilom koji je ‘malo uvrnut’ jer pričam o jednom geniju i zaista ne mogu drugačije”, pisao je Kassalo.

Svoja znanja profesor Bušatlija ugradio je i u hidroelektrane širom svijeta kao rukovodilac pojedinačnih projekata “Energoinvesta” od 1971. do 1990. godine.

I pored svega navedenog, Bušatlija nije zapostavljao vlastito akademsko usavršavanje i istraživački rad. Halilbegović u knjizi navodi bibliografiju od 113 naučnih radova. Osim toga, navodi i stručne ocjene pojedinih radova, te donosi dva izuzetno vrijedna priloga: fotografije i izbor radova i intervjua prof. dr. Ibrahima Bušatlije. Sve to ovu knjigu čini doista vrijednom. Ona nam otkriva jedan nesvakidašnji život i energiju čovjeka kojeg mnogi nisu poznavali, a koji je svojim naučnim, građevinskim, humanitarnim i kulturnim radom zadužio generacije koje dolaze.

Stav.ba