Husein ef. Hodžić – borac za primjer
Prenosi Ebu Umame El-Bahili, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
“Najbolji džihad je riječ istine kod nasilnog vladara!” (Ahmed).
Kada je Islamska zajednica u BiH 2001. godine raspisala konkurs za glavnog imama u Trebinju, javio se samo jedan kandidat. Sasvim ligično je bilo da niko nije htio ili smio da se uputi na službu u taj istočnohercegovački grad, u kojem su za vrijeme agresije na RBiH izvršeni mnogi zločini protiv nesrpskog stanovništva. Posebna priča bilo je rušenje islamske i bošnjačke arhitekture, džamija, begovskih kuća i slično. Bilo je to još uvijek poratno vrijeme u kojem je povratak u Trebinje bio rizik po život. No, jedan čovjek, efendija, odlučio je odbiti poziv za službovanje u Njemačkoj i prihvatio da karijeru imama nastavi u Trebinju. Zove se Husein Hodžić, rodom iz Teočaka, školovan na Gazi Husrev-begovoj medresi. Situacija koju je zatekao bila je veoma loša. Od samog početka zasmetao je lokalnim srpskim vlastima, zbog svoje želje da trebinjskim Bošnjacima pokuša vratiti njihov oduzeti grad.
I već te 2001. godine šok za Bošnjake Trebinja i njihovog novog imama. Prilikom pokušaja otvorenja obnovljene gradske džamije hiljade četnika došlo se obračunati sa muslimanskim vjernicima i gostima ovog otvorenja. Upravo je najdeblji kraj izvukao ef. Hodžić, koji je brutalno pretučen dok je golim rukama pokušao zaštititi džamiju i goste otvorenja. Logika je govorila da bi Husein ef. u tom momentu morao dići ruke od svog zadatka u tom gradu. Ali ovaj insan je po drugi put pokazao da nije prosječan čovjek, nego vrhunski borac. Izreku da nije neuspjeh pasti, nego ne nastaviti borbu odlučio je provesti u praksi. U inat mrziteljima i onima koji su Trebinje zamislili kao ekskluzivnu srpsku teritoriju, Husein je odlučio ubaciti u veću brzinu.
Sam, bez posebne pomoći političara, a često i svojih nadređenih, uz pomoć običnih dobrih ljudi i prijatelja uspio je obnoviti desetak trebinjskih džamija. Njegova hrabrost i odlučnost podstakla je određeni broj Bošnjaka da se vrate u svoj rodni grad. Ostao je upamćen i po događaju iz posljednjeg ramazana, kada se sam suprotstavio mladim srpskim nacionalistima koji su krenuli u kamenovanje džamije. No, nevjerovatni ef. Hodžić se nije time zadovoljio. Malo po malo počeo je pridobijati simpatije pojedinih Srba iz Trebinja. Neki su i sami počeli davati priloge za obnovu džamija. Koliko je uspio, najbolje je pokazao slučaj jedne srpke porodice kojoj je ef. Hodžic ispunio želju i bio kum njihovom novorođenčetu. Prije nekoliko mjeseci svoj je rad proširio i van granica naše zemlje, te je lično sa pozamašnom svotom novca pomogao izradnju kuće jednoj crnogorskoj porodici u Rožajama. Uvidjevši da političari nisu zainteresovani za ovaj daleki grad Husein ef. i sam se počeo baviti politikom. Uspio je okupiti ljude i sa srpske i sa bošnjačke strane u želji da Trebinju vrati barem dio prijeratnog sjaja i dobrih međuljudskih odnosa.
Zašto je Husein ef. Hodžić postao gotovo incidentalan tip? Zašto se već godinama čudimo i divimo njegovom radu i upornosti? Zar ovaj čovjek ne radi samo svoj posao? Naša uspavanost i letargija je razlo da mu se ovoliko divimo. Razlika imeđu njega i mnogih drugih je ta što je on u potpunosti shvatio suštinu svog pozvanja. Nije od onih, ili bolje reći od nas, koji samo govorimo šta bi trebalo i šta ne valja. Ne voli on kamere, slikanje i svečane prijeme. Njegov način djelovanja je rad sa običnim ljudima, koji i jesu suština jednog naroda. Husein ef. svojom rukom otklanja ono što ne valja, shodno hadisu Poslanika s.a.v.s. da je najbolji iman onoga ko rukom otkloni zlo koje primjeti. Zato, primimo pouku iz primjera trebinjskog imama i radimo na tome da svom narodu vratimo ponos i slavu kakvu zaslužuje.
Za Akos.bA piše: Sanel Graho
