Hamdija Kreševljaković – historičar koji je ostavio neizbrisiv trag
Kreševljaković je intelektualac koji sasvim sigurno zaslužuje mnogo više pažnje nego što mu je posvećena do sada. Naravno, zbog velikog broja svojih naučnih radova koji se većinom bave periodom osmanske uprave nad našom domovinom. Poseban predmet zanimanja za Kreševljakovića bili su gradovi, ali i upravna organizacija o kojoj je dosta pisao.
Kraća biografija
Hamdija Kreševljaković rođen je 18. septembra 1890. godine u Sarajevu, u mahali Vratnik, gdje je i odrastao. Radni vijek proveo je u obrazovanju radeći najprije kao učitelj, a kasnije kao nastavnik u sarajevskim školama. Dugo je uporno mnogostranim radom tragao za znanjem i obrazovanjem. Sam je naučio mnoge strane jezike među kojim i turski, koji je toliko dobro savladao da je s lakoćom mogao koristiti arhivsku građu na ovom jeziku. Svoj interes usmjerio je na istraživanje društveno-ekonomskih prilika u Bosni i Hercegovini u doba osmanske vladavine. Bio je marljiv sakupljač historijske građe koju je, prirođenom sposobnošću da se približi ljudima i uzme od njih usmena kazivanja, predanja ili znanja o događajima i pojavama i da ih, provjerena drugim pouzdanijim podacima upotrijebi kao dragocjeni izvor da naučnu rekonstrukciju važnih isječaka naše prošlosti. O njemu i njegovom načinu života govorio je i Alija Nametak u svom djelu „Sarajevski nekrogij“.
Značajan broj naučnih radova
Njegovi glavni radovi su: “Kazandžijski obrt u Bosni i Hercegovini”, “Prilozi povijesti bosanskih gradova pod Turskom upravom”, “Stari bosanski gradovi”, “Stari hercegovački gradovi”, “Dženetići – prilog izučavanju feudalizma”, “Kapetanije”, “Čizmedžijski obrt”, “Hanovi i karavan-saraji”, “Sarački obrt u starom Sarajevu”, kao i ostala mnogobrojna djela. Hamdija Kreševljaković nije spadao u red onih historičara koji sami izvode teoretske zaključke iz datih podataka, pa nije ni upadao u zamku da podatke prilagođava unaprijed postavljenim teoretskim postavkama. Nije se upuštao idealiziranju vremena o kojem govori, a svoje radove temeljio je na činjeničnim informacijama. On je znao da pomoću podataka predoči dobru sliku, ali se nije upuštao u to da je sam interpretira. Stoga je njegovo djelo ostalo kasnijim generacijama kao bogata riznica izvora svake vrste i kao solidna osnova za dalja istraživanja i osvjetljavanja mnogih historijskih problema iz različitih aspekata naučnih potreba društva. Svoj intelektualni put okončao je 9. jula 1959. godine ostavivši za sobom neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj historijografiji.
Za Akos.ba priredio: Admir Lisica
