Halid ibn Velid i taktika kliješta ili čeličnog prstena

U ovom tekstu bit će riječi o jednoj od najznačajnijih bitaka tokom muslimanskog osvajanja Perzije u kojoj je Halid ibn Velid primijenio spomenutu taktiku.

Naime, perzijski kisra Širevejh je pao u depresiju nakon što je primio vijesti o uzastopnim pobjedama Halida ibn Velida, a pogotovo nakon što je izgubio trojicu svojih najvještijih generala u jednom satu u Bici kod Mezara. Njegova tuga i depresija se povećavala toliko da je pao u postelju iz koje se nije podigao živ.

Njegov sin Erdešir preuzeo je vlast nakon njega. Svi članovi vladajuće sasanidske porodice osjetili su da im se zemlja trese ispod nogu, i da je pitanje trenutka kada će Hira, jedan od najvažnijih perzijskih gradova, pasti u muslimanske ruke.

Zbog toga su se sastali sa novim kisrom Erdeširom i dogovorili da pošalju dvije velike vojske protiv muslimana, kako bi izveli operaciju opkoljavanja Halidove vojske i kako bi je konačno eliminirali.

Erdešir je izabrao jednog od najboljih perzijskih vojskovođa, zvao se Enderzegar, i naredio mu je da napusti glavni grad, Medain, sa vojskom od 60.000 boraca i da pođe prema Veledži, gradu na zapadnoj obali Eufrata, te da usput regrutira što veći broj arapskih kršćana i priključi ih svojoj vojsci. Kisra mu je rekao da će mobilizirati i poslati i drugu vojsku koja je također brojala 60.000 boraca, predvođenih još jednim iskusnim perzijskim komandantom, Behmenom Džazevejhom, te da će Behmenova vojska marširati iza njegove vojske, pa kada se Enderzegar sukobi sa Halidovom vojskom, Behmen će napasti s leđa i tako će opkoliti muslimansku vojsku koja će se naći u kliještima iz kojih se neće izvući.

Međutim, Behmen se nije pridržavao tih naredbi. On je novog kisru smatrao mladim i neiskusnim, tako da nije s vojskom marširao iza Enderzegara, već je krenuo u oblast Sevad, područje između Tigrisa i Eufrata. Zato što je očekivao da će Halid ibn Velid, kao i svaki iskusni komandant, iz Mezara, koji se nalazi na rijeci Tigris, a u kojem je Halid ostvario svoju posljednju pobjedu, krenuti sjevernim putem prema Veledži, tako da mora proći kroz oblast Sevad, pa će Behmen moći muslimane dovesti u ralje lava i opkoliti ih. Ovako je Behmen razmišljao i sanjao o svom plijenu.

Međutim, Halid ibn Velid nije bio samo jedan u nizu iskusnih vojskovođa, već ih je nadmašio u svakom pogledu. On je bio genijalni vođa, kojeg je pratio blagoslov Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Divan je Allahov rob Halid ibn Velid, sablja od Allahovih sablji.”

Vijest o kretanju dviju perzijskih vojski stigla je do Halida ibn Velida i on je shvatio da se situacija usložnjava i postaje sve teža, te da ove dvije vojske planiraju da ga opkole.

Halid ibn Velid je dobro znao da se ogromno carstvo, kakvo je u to vrijeme bilo perzijsko, staro više od hiljadu godina, koje vlada skoro polovinom zemlje i ima redovne vojske na najvišem nivou obučenosti i naoružanja, blizu 2 miliona boraca, neće predati nakon dvije ili tri izgubljene bitke, i da će kisra slati vojske jednu za drugom da sačuva svoje kraljevstvo.

I što je Halid ibn Velid više i dublje ”ujedao” tijelo te džinovske perzijske zvijeri, ona je postajala sve svirepija i okrutnija. Stoga je ispravno procijenio situaciju i nije se zavaravao prethodnim brzim pobjedama. Stalno je podizao borbeni duh svojih vojnika i tražio od njih da budu strpljivi i oprezni u svakom trenutku.

Da bi pokvario plan opkoljavanja koji mu je pripremio Behmen, Halid ibn Velid nije krenuo sa svojom vojskom pravolinijiski prema sjeveru kako je Behmen očekivao, već je krenuo prema jugu dok nije stigao do mjesta gdje se sastaju Tigris i Eufrat. Zatim je prešao na zapadnu obalu rijeke Eufrat da bi marširao dugačkom stazom u obliku polukruga, tako da je morao prevaliti razdaljinu od nevjerovatnih 350 kilometara dok nije stigao do Veledže, gdje se nalazila Enderzegarova vojska. Halid je htio ubrzati Enderzegarovu vojsku prije nego što dođe Behmenova vojska, tako da se bori samo sa 60 hiljada perzijskih boraca, prije nego se njihov broj udvostruči.

Kada je stigao blizu Veledže, Halid je osmotrio bojno polje i vidio je da je to prostrana i široka ravnica blizu pustinje, pa je shvatio da je Enderzegar izabrao ovo prostrano mjesto da omogući svom kolegi Behmenu da dođe sa svojom konjicom s leđa, budući da je konjima prirodno potreban širok prostor za borbu.

Stoga je Halid odlučio da brzo počne borbu prije dolaska Behmenove vojske. Dvije vojske spremale su se za okršaj u Veledži. Perzijski komandant je vidio da je muslimanska vojska malobrojna i obradovao se tome. Međutim, Halid ibn Velid je smislio pametan plan kako da porazi mnogobrojnu perzijansku vojsku.

Halid je naredio opći napad na Perzijance, pa se Enderzegar silno obradovao jer je upravo to i želio. Muslimani su silovito napali Perzijance, ali su Perzijanci odbili sve napade i nakon sat vremena borbe obje vojske su se osjećale iscrpljeno, ali je umor i iscrpljenost kod muslimana bila veća zbog malog broja vojnika. Međutim, Halid ibn Velid im je dao najljepši primjer hrabrosti i podizanja morala, jer se lavovski borio u prvim redovima.

Prva faza bitke je završena, a druga faza bitke počela je kontranapadom Perzijanaca. Enderzegar je primijetio umor kod muslimana, pa je uzviknuo: “Ovo je pravi trenutak da se krene u kontranapad.” I na osnovu njegovih naređenja, Perzijanci su jurnuli naprijed velikom snagom. Muslimani su mogli odbijati napad neko vrijeme, ali su počeli polako da uzmiču i da se povlače. Perzijanci su krenuli u silovit napad, a muslimani su gledali u Halida ibn Velida ne bi li im dao bilo kakav signal koji bi ukazivao na promjenu plana, ili bilo šta da bi mogli odbiti ovaj žestoki napad, ali nisu dobili nikakav znak.

Perzijanci su izgubili mnogo vojnika tokom napada, ali su bili sretni zbog postignutog uspjeha. Enderzegar je bio radostan, jer mu se smiješila pobjeda o kojoj je sanjao.

Međutim, Erdezegar je zaboravio da ratuje s muslimanskom vojskom koju predvodi Halid ibn Velid. Naime, Halid je prije bitke u Veledži ostavio u pozadini dva odreda na dvije strane, kako bi postavio zasjedu neprijatelju. Jedan odred predvodio je Busr el-Džuhenijj, a drugi Se’id ibni Murre.

Halid je čuvao svoj plan i svoju zamku upravo do ovog trenutka, dok maksimalno iscrpi neprijatelja. I kada je Halid ibn Velid dao znak dvojici komandanata – u historijskim knjigama se ne spominje šta je tačno bio signal -, ali u svakom slučaju su dva komandanta primila signal, i u sljedećem trenutku pojavile su se dvije crne linije načinjene od muslimanske konjice preko vrha visoravni koja se pružala iza perzijske vojske.

Prva linija pojavila se s lijeve stražnje strane perzijanske vojske, a druga se pojavila s desne stražnje strane, a zatim se začulo gromoglasno: ”Allahu ekber!”, i ravnica Veledže se tresla pod kopitima muslimanske vojske.

Ovdje se radost Perzijanaca pretvorila u užas i počeli su vrištati od silnog straha vidjevši muslimansku konjicu kako ih napada s leđa, odakle su očekivali drugu perzijansku vojsku pod komandom Behmena Džazevejha.

Enderzegarova vojska je bila u zamci iz koje nije bilo izlaza. U tim trenucima Perzijanci su se pretvorili u rulju, a kada su njihovi vojnici pokušali pobjeći, dočekani su muslimanskim kopljima i sabljama. Ova bitka je postala pakao za Perzijance, a tzv. kliješta ili čelični prsten oko Perzijanaca postao je čvrst i neprobojan. Muslimani su se zakleli da ovog puta neće dozvoliti da Perzijanci i arapski kršćani iz Iraka pobjegnu.

Allahovom milošću, muslimani su pobijedili i u trećoj bici u Iraku, a Halid ibn Velid je svojom pronicljivošću uspio izvršiti ono što je planirao. Zemlja Iraka radovala se svjetlu islama i tevhida čiju baklju je tuda nekada davno pronosio Ibrahim, alejhi selam, a koja je sada u rukama najhrabrije, najpravednije i najbolje vojske u ljudskoj historiji, sastavljene od ashaba posljednjeg Allahvog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, predvođena divnim Allahovim robom, Halidom ibn Velidom, sabljom od Allahovih sablji.

akos.ba