Halali nam draga sestro…
Dok pišem ove riječi osjećam veliku muku u stomaku, zbog zuluma koji je se nadvio nad ovim napaćenim narodom. Zar je moguće da je ovoliko saburli dobra duša bosanska?
Halali nam naša draga sestro. Halali nam što smo svojim glasovima doveli na položaje i u institucije one koji će ugrožavati našu čast i dostojanstvo. Znam sestro ti ćes nam halaliti i oprostiti jer si i sama znala šta bijeda koja živi na račun od ove sirotinje radi od ovog jadnog naroda. Ti si otišla na onaj svijet ali znaj da ćes dugo živjeti u nasim srcima. Dragi Bože kako li samo boli ova nepravda.
Pa zar vas, bjedo, ne boli suza uplakane bebe, koja više neće okusiti majčino mlijeko? Zar vas ne boli uzdah četverogodišnje djevojčice koja neće imati više tu bliskost i nježnost rođene majke? Kakve li to vi zakone donosite u svojim foteljama i jazbinama da dželati mogu slobodno da se šetaju i iživljavaju nad ovim ljudima? Da li vidite šta svojim neradom radite od ovih građana? Ali ne, vas je toliko borba za vlast zaslijepila da ni rođenu dijecu ne vidite. Pa kada ta ista rođena dijeca naprave zulum nad nedužnima da ih tako mirno i staloženo sklonite i zaštite od pravde. Sramite se i stidite prodane duše.
Pa koliko li duša treba smaknuti da bi vi intervenisali? Koliko li siročadi i unesrećenih treba zaplakati da bi se vi smilovali? Permanentno čak gore od ovih gradskih kabadahija svojim zakonima koji važe samo za sirotinju i nemoćne, ubijate nedužne i obespravljene građane. Molim te, seko moja tuži ih Allahu i halali nam jer smo mi doveli na položaje one koji su ohalali tvoju pogibiju. Iskrno se nadam da ce tvoja smrt biti nama podstrek i motivacija za borbu protiv svih onih koji narušavaju pravo i dostojanstvo svakog čovjeka, ma ko on bio. Jer ako kažu da ni jedna funkcija nije vrijedna jednog izgubljenog života onda molimo ih da ispoštuju svoju riječ koju rijetko ispoštuju. Neka napuste odgovorne institucije, jer je to najmanje što za tebe seko mogu da učine.
Bože molimo ti se, pomozi ovom narodu, pomozi poštenom i napaćenom insanu da živi boljim životom, bez obzira na vjeru i naciju. Jer na kraju je najbitnje ostati čovjek, ali mnogi to već odavno nisu i neshvaćaju, a milijardu puta su čuli ove riječi da smo mi svi samo musafiri (putnici) koji idu na posljednji put bez ičega. Ostaju nam samo naša djela po kojima će nas pamtiti.
Seko moja, mi ćemo tebe pamtiti po onome što si radila. Najbolji i njaplemenitnji posao, podučavajući druge znanju i na tom putu dali si svoj život. Neka ti Uzvišeni da lijepi Dzennetul-Firdews. Amin
Aziz Redžić, Zenica
Akos.bA
