Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Hadž kao ibadet sa mnoštvom odgojno-imanskih dimenzija

Hadž kao ibadet sa mnoštvom odgojno-imanskih dimenzija

Hadž kao ibadet s mnoštvom odgojno-imanskih dimenzija koje se vežu za njegove obrede i događaje, podstiče vjernike da duboko porazmisle o tim odgojnim aspektima kako bi sebe odgajali i živjeli u skladu s istim i nakon sezone Hadž, zato smo s namjerom odlučili govoriti o dubokim porukama tih aspekata, kako bi one ostale čvrsto urezane u svijesti vjernika, naročito naše omladine.

1- Hadž produbljuje značenja tevhida – istinskog robovanja Allahu:

Tevhid ili istinsko robovanje samo Jednom i Jedinom Bogu – Allahu, s.w.t., je fundamentalni cilj stvaranja čovjeka: „a džine i ljude sam stvorio samo da se Meni klanjaju“ (Az-Zariyat,56).

Imam As-Sa’di, rahimehullah, komentariše ajet i kaže: “Ovo je svrha stvaranja džina i ljudi. Zbog ovoga je Allah, subhanehu we te’ala, slao poslanike – svi su pozivali na ibadet samo Allahu: na spoznaju Njega i ljubav prema Njemu, poniznosti samo Njemu i približavanju samo Njemu – ostavljajući sve ono što Allah ne voli – a ovo se postiže samo istinskom spoznajom Allaha Uzvišenog. Doista, potpuna predanost u ibadetu Allahu se postiže Njegovom spoznajom, i spoznajom Njegovih lijepih svojstava i imena; kada god ta spoznaja bude potpunija – bit će i predanost roba i njegov ibadet Allahu predaniji. Zbog tog ibadeta stvorio je ljude, a ne zbog Njegove potrebe spram stvorenja! “ (Tefsiru-s-sa’di, str.523.)

Dakle, tevhid je tajna stvaranja Allahovih robova, a njegova suština jeste da se okrenemo u robovanju samo Allahu, osim koga niko ne zaslužuje da mu se upućuju obredi i drugi vidovi ibadeta!

Hadž je upravo obred putem kojeg jačamo to istinsko robovanje Allahu, subhanehu we te’ala, kroz sve njegove propise i obaveze.

Tako, na primjer, vidimo da je telbija ( Lebbejkellahumme lebbejk..) – odgovor koji hadžiju sa svim svojim bićem i tijelom približava istinskom ibadetu i iskrenoj pokornosti i želji za Gospodarem, subhanehu we te’ala.

Šejh Abdul-Aziz An-Nasir, rahimehullah, nas upućuje na imanske koristi telbije, pa kaže:

1 – Riječ Lebbejke (Odazivam se..) obuhvata odgovor na poziv nekoga koji te je pozvao, zato, neispravno je u jeziku i logici odgovoriti i odazvati se nekome koji ne priča i ne šalje poziv onome koji mu se odaziva.
2 -Riječ Lebbejk obuhvata značenje ljubavi, pa se izraz upotrebljava samo prema onome koga voliš i poštuješ.
3 -U svom korjenu riječi upućuje na značenje ustrajnosti i postojanosti, tako da kada kažeš: Lebbejkellahumme lebbejk…potvrđuješ ustrajnost na pokornosti Allahu.
4-Upućuje na značenje povinovanja i poniznosti.
5 -Od korjena ove riječi jeste i “al-lubb„ što znači srž, čistoća, pa tako upućuje na značenje iskrenosti.
6-Potvrđuje se svojstvo Stvoritelja da On Uzvišeni sve čuje, pa je nemoguće i nelogično da čovjek kaže Lebbejk nekom koji ne čuje njegovu dovu Lebbejk (kao npr.mrtvac, kip, ili živa osoba koja nema mogućnosti udovoljiti dovi i želji…)
7-Sadrži značenje ’tekarruba’ u jezičkom smislu, pa se hadžija izgovaranjem telbije približava Allahu, subhanehu we te’ala, jer izraz el-Ilbab, istog korijena kao i riječ telbija, znači približiti se. (At-Tanbihat As-Sunijjah ala-l-akidetu-t-wasitijjeh, Abdul-Aziz An-Nasir Ar-Rašid).

Pored telbije i zajedništvo u obavljanju obreda produbljuje tevhid u srcima vjernika, jer dok tavafe svi se zajedno kreću oko Bejtullaha; staju skrušeno na Arefatu i tako prisjećajući se prizora stajanja na Sudnjem danu, mole samo Allaha da ih sačuva od vatre; kolju svi kurban žrtvujući ga samo Allaha radi, ubjeđeni da kod Allaha neće stići krv i meso kurbana – pročišćavaju se njihovi nijjeti i kristališu njihove namjere, te klanje kurbana posvjećuju samo Njemu Uzvišenom, Jednom i Jedinom. Uz ovo i druge propratne ibadete, zikrove i dove, vjernik jača svoj iman kojeg prožima čist tevhid i iskreno učinjen ibadet.

2- Veza ummeta sa vjerovjesnicima,alejhimu-s-salatu we-s-selam, u hadžijskim obredima:

Imam Ibn Kesir, rahimehullah, komentariše riječi Uzvišenog Allaha: “Mi ne pravimo razliku medju poslanicima…“ (sura Al-Beqara, 285.) :

“Vjernici čvrsto vjeruju da je Allah Jedan i Jedini, kod Njega je utočište svim Njegovim stvorenjima, samo On zaslužuje da bude istinski obožavan, nema gospodara osim Njega.

Oni potvrđuju svoj iman u sve Allahove poslanike i vjerovjesnike, te knjige koje su im spuštene s neba. Ne odvajaju jedne poslanike od drugih, pa da u jedne vjeruju a druge odbacuju. Ne, nikako, svi su oni iskreni, dobri, bili su na pravom putu i pozivali su druge Allahovoj uputi i da se čini samo dobro, iako je šerijat nekog od tih poslanika derogiran dolaskom drugog poslanika, ali su svi oni bili na uputi i pozivali obožavanju Jednog i Jedinog Allaha, subhanehu we te’ala. Allahova mudrost je bila da se svi prethodni šerijati dokinu šerijatom (vjerskim propisima) objavljenim Muhammedu – pečatu svih poslanika, sallallahu alejhim we sellem; šerijat će ostati do Sudnjeg dana, i pod njegovim okriljem će nastupiti Sudnji dan.“ (Tefsir Ibn Kesir)

Hadž kao ibadet povezuje ummet s Allahovim vjerovjesnicima prostorno i vremenski: mjesto njegovih obreda je u Bejtullah-Kaba koju je podigao Ibrahim sa svojim sinom Ismailom, alejhima-s-selam, i vremenski: jer nas lijepe uspomene i sunneti Allahovih vjerovjesnika kojih se pridržavamo u pogledu hadža podsjećaju da je njihova vjera bila islam – apsolutno čisti monoteizam u vjeri u Boga. Njegovi obredi nas podsjećaju na žive imanske aspekte iz života Allahovih poslanika i dobrih robova, i događaje iz kojih trebamo izvući pouke i poruke.

U tim događajima imamo prizor izgradnje Ka’be koji nas podsjeća na Ibrahima i njegovog sina Ismaila, kojima je Allah naredio da sagrade Ka’bu, da očiste Allahovu kuću radi vjernika koji čine tavaf, borave u itikafu, obavljaju namaz skrušeno pregibajući se na ruku-u i padajući na sedždu samo Allahu. Istovremeno, vjernici evociraju uspomenu na mekami-Ibrahim, kamen na koji se uspeo Ibrahim, a.s., podižući temelje Kabi. O tome govori Ibn Kesir: “Kada se podizao zid Kabe dođe Ismail svome ocu Ibrahimu, alejhis-selam, i donese mu kamen kako bi se popeo na njega i mogao bez poteškoća zidati kamenje koje mu je dodavao sin Ismail. Kada bi završili jednu stranu, prešli bi na zidanje druge strane tako kružeći oko Kabe dok ne bi potpuno podigli sve zidove Kabe.“ ( Tefsir Ibn Kesir)

Ti događaji vraćaju sjećanje na one lijepe dove Ibrahima u kojima skrušeno moli svoga Gospodara za sigurnost i opskrbu gradu i njegovim stanovnicima koji vjeruju:

“A kada je Ibrahim zamolio: Gospodaru moj, učini ovo mjesto sigurnim boravištem i snabdij plodovima stanovnike njegove, one između njih koji budu u Allah i Posljednji dan vjerovali!“ (Al-Beqara, 126.), pa da budemo zahvalni Allahu na blagodat sigurnosti i opskrbe, jer postojanje sigurnosti i opskrbljivanje plodovima je uvjetovano i zajamčeno imanom u Allaha i Sudnji dan: „one između njih koji budu u Allah i Posljednji dan vjerovali!“

Zatim, imamo dovu Ibrahima i Ismaila, alejhima-s-selam, za ustrajnost na čistom tevhidu:

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

„Gospodaru naš, učini nas dvojicu muslimanima-Tebi predanim, a i u potomstvu našem neka bude zajednica predana, pokaži nam obrede naše i oprosti nam! Ti si, doista, stalni Primatelj pokajanja, Milostivi!“ (Al-Beqara, 128.),

u drugom ajetu:

„Gospodaru moj, učini ovaj grad bezbjednim i sačuvaj mene i sinove moje da se klanjamo kumirima“ (Ibrahim, dio 35. ajeta)

pa da dovimo Allahu, dž.š., stalno da nam sačuva tevhid u svakom smislu, jer od njega nam ovisi sreća, te da ustrajemo u pokajničkom i skrušenom obraćanju Allahu, subhanehu we te’ala.

Zatim dova Ibrahima za najbolju hediju Zemlji, a to je poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem:

„Gospodaru naš, pošalji među njih poslanika, jednog od njih koji će im ajete Tvoje kazivati, Knjizi i mudrosti ih poučiti i očistiti ih! Ti si, doista, Silni i Mudri!“ (Al-Beqara, 129.), pa da zahvaljujemo Allahu, dž. š., na blagodati poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem, a to se postiže permanentnim slijeđenjem šerijata, čišćenjem naših duša: Knjigom tj. Kur’anom i mudrošću tj. plemenitim Sunnetom, jer su Kur’an i Sunnet lađa spasa ljudskoj civilizaciji, napojmo se s njihovog izvora i osvijetlimo sebi put njihovim svjetlom!

Onda, Sa’j izmedju Safe i Merve, koji nas uvijek posjeća na tu dobru ženu, Hadžeru, alejha-s-selam, koja nam svojom pričom u dolini bez plodova kod Časnog Hrama, pokazuje primjer zadovoljstva s Allahovom odredbom, primjer potpune povinovanosti Njegovim naredbama i lijepom oslanjanju na Njega.

Buhari prenosi od Ibn Abbasa, r. a., koji kazuje; “Ibrahim, a. s., je doveo Ismailovu majku (Hadžeru ) i sina Ismaila kojega je još dojila i ostavio ih na mjestu blizu Kabe, pod jednim drvetom na mjestu Zemzema na najvišem mjestu u haremu. U Mekki u to vrijeme nije bilo nikoga, a nije bilo ni vode. Ostavio ih je tu i otavio im je jednu manju vrećicu sa nešto hurmi i mijeh vode. Zatim je Ibrahim, a. s., nastavio dalje. Međutim, Ismailova majka pođe za njim govoreći mu: „Ibrahime, gdje si krenuo, a nas ostavljaš u ovoj kotlini u kojoj nema nikoga ko bi nam društvo pravio, niti bilo čega?“ To mu je nekoliko puta ponovila ali se on nije osvrtao na nju. Zatim ga Hadžera upita: „Je li ti Allah, dž. š., naredio da činiš tako?“ Ibrahim tad odgovori: “Jeste”, Hadžera onda reče: “Onda, On nas neće ostaviti”. Zatim se vratila, a Ibrahim, a. s., je produžio. Kada je stigao u mjesto Senijja (dio Mekke) gdje ga nisu mogli vidjeti, okrenuo se prema Kabi podigao ruke i obratio se Allahu”

„Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali, zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.“ (Ibrahim, 7).

Ismailova majka je nastavila da doji Ismaila i da pije vodu koju joj je ostavio Ibrahim. Kada je u mijehu nestalo vode i ona i dijete ožednili, gledala je u Ismaila kako se previja (od patnje). Teško joj je bilo da gleda u njega. Primjetila je da je brdo Safa njoj najbliže brdo i krenula prema njemu, gledajući prema dolini, ne bi li nekoga vidjela. Međutim, nije vidjela nikoga. Zatim se spustila sa Safe i kada je stigla u dolinu zadigla je haljinu i potrčala poput premorene osobe dok nije prešla dolinu i stigla na brdo Mervu. Tu je zastala i pogledala ne bi li koga vidjela. I tako je sedam puta to činila (trčala između Safe i Merve).

Ibn Abbas prenosi da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Zato je (propisano) trčanje izmjeđu njih.“

I kada je stigla na Mervu (posljedni put) čula je glas pa je rekla. „Pst!“ , želeći da bude mirna i da pažljivo čuje. Čula je glas ponovo i onda je rekla: „O gdje god da si ti što si učinio da čujem tvoj glas ako imaš išta da mi pomogneš pomozi mi.“ Onda je pogledala i vidjela meleka na mjestu Zemzema kako svojom petom kopa zelju (ili neki kažu svojim krilom) dok nije voda potekla. I ona potom poče da pravi nesto slično vrelu radeći isto tako rukama. Onda je počela svojim rukama da puni mijeh vodom tako da je voda preljevala nakon što bi sipala vodu unutra. Zatim se napila i podojila dijete.

Ibn Abbas navodi da je tada Vjerovjesnik, alejhi-s-selam,dodao: “Neka se Allah smiluje majci Ismailovoj, da je ostavila Zemzem da teče bio bi rijeka.”

Zatim dolazi uspomena na požrtvovanost Ibrahima, alejhi-s-selam, kada mu je u snu – a san poslanika je dio objave – došla naredba da prinese svoga sina za žrtvu, pa je Allah u Ibrahimu pokazao primjer odanosti:

„Gospodaru moj, daruj mi porod čestit!” – i Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi.

I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: “O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?” – “O oče moj,” – reče – “onako kako ti se naređuje, postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.”

Tj. uradi ono što ti je Allah naredio, a ja ću biti strpljiv i nadaću se nagradi kod Allaha zbog poslušnosti Njemu i tebi:

I njih dvojica poslušaše (tj.kada se predaše Allahu i njegovoj naredbi iskreno: Ibrahim je iskazao poslušnost Allahu, a Ismail oboje, poslušnost Allahu i ocu), i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: “O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine – to je, zaista, bilo pravo iskušenje!” – i kurbanom velikim ga iskupismo i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo: “Nek je u miru Ibrahim!”

Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.” (Es-Saffat, 100-110)

Piše: Ummu Abdurrahman Muhammed Jusuf

Izvor: islammemo.cc
Prijevod i obrada za Akos.bA: G.E.

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top