Grijeh zbog kojeg se neće ući u džennet!

Koliko je opasan taj grijeh po muslimana najbolje možemo vidjeti iz hadisa u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:…

“U džennet neće ući onaj u čijem srcu bude trunka oholosti.” Neki čovjek je tada upitao: “A šta ako čovjek voli da mu odjeća i obuća bude lijepa i uredna ?” Poslanik s.a.v.s. je odgovorio: “Zaista je Allah lijep i voli ljepotu. Oholost je neprihvatanje i odbijanje istine i ponižavanje ljudi.” (Muslim, Poglavlje o imanu) U mnogim kur’anskim ajetima Allah dž.š. spominje oholost upozoravajući na opasnost koju ta osobina može prouzrokovati i donijeti ljudima.

Te opasnosti se ogledaju u mnogim vidovima:

a) Oholom će biti onemogućeno da spozna Allaha dž.š. kroz Njegova znamenja. Allah dž.š. kaže: “Odvratiću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili…” (Kur’an, VII:146) Dakle, onaj ko je ohol nikada neće spoznati Allaha dž.š., jer neće biti u stanju da primijeti i spozna Allahove dž.š. znakove i Njegova znamenja, mada su ona neizmjerno brojna. Međutim, koga Allah dž.š. kazni zbog oholosti i odvrati ga od znamenja Njegovih, on ta znamenja, koja se nalaze na nebesima, Zemlji i u čovjeku samom, neće moći ni primjetiti, a kamo li da će ih moći spoznati. Ova činjenica nam daje objašnjenje zašto su mnogi ljudi indiferentni kada su Allahova dž.š. znamenja u pitanju i zašto oni prolaze pored njih kao da ista i ne postoje.

b) Oholost može biti razlogom da Allah dž.š. zapečati ljudsko srce, a kada Allah dž.š. to uradi onda takvom srcu nema spasa, jer se ono kufra ne može osloboditi, niti u njega iman može prodrijeti. Kaže Allah dž.š.: “… Tako Allah pečati srce svakog oholog i nasilnog.” (Kur’an, XL:35)

c) Oholost je razlog zbog kojeg Allah dž.š. nekoga mrzi, jer On ne voli one koji se ohole. Allah dž.š. jasno šalje poruku oholima pa kaže: “… On doista ne voli one koji se ohole.” (Kur’an, XVI:23)

d) Oholima je obećana džehennemska kazna: “Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju, ući će, sigurno, u džehennem poniženi.” (Kur’an, XL:60) Iz ovog ajeta vidimo da oholi, ne samo da će džehennem zaslužiti, (a ima li išta teže od toga) nego će još uz to i poniženi biti.

Ovo su samo neke od loših posljedica kojima je direktni uzročnik ljudska oholost koja se ogleda u neprihvatanju istine kada se čovjeku ponudi i ponižavanju drugih ljudi. Svaki čovjek koji želi da živi islamskim životom mora biti svjestan da je oholost nespojiva sa islamskom ličnošću, jer oholost mrzi Uzvišeni Allah dž.š. U borbi protiv ovog lošeg svojstva čovjek mora uložiti maksimalne napore, jer šejtan čovjeku neprestano došaptava i podstiče ga na oholost. Šejtan zna koliko mu oholost može pomoći (i sam je stradao zbog tog svojstva) u njegovom poslu i on čovjeku neprestano spominje povode kako bi se čovjek uzoholio.

Povodi oholosti 

Ljudi uzimaju različite povode da se ohole, da se uzdižu iznad drugih ljudi i da ih ponižavaju. Ovdje ćemo spomenuti samo neke:

a) Dunjalučko bogatstvo. Bogatstvo je često povod oholosti kod mnogih bogataša. Bogataš koji nije svjestan da je njegov imetak blagodat i kušnja na ovom dunjaluku, da je bogastvo prolazno i da on nije stvarni vlasnik svoga imetka, uzdiže se iznad onih koji su siromašni prkoseći im svojim bogatstvom. Svaki imućan čovjek treba da vodi veliku borbu sa svojim nefsom i protiv šejtanske vesvese kako ne bi postao ohol. Bogataš treba da bude svjestan da je bogatstvo veliko iskušenje. Neka uvijek ima na umu da njegovo bogatstvo može nestati u jednom trenutku, da može biti pokraden, da moze bankrotirati, da može zemljotres, požar, ili neki drugi uzrok uništiti sav njegov imetak, tako da preko noći ostane sam na ulici, bez ičega. Historija je puna takvih primjera. Razmišljanje o svemu tome će pomoći bogatašu u borbi protiv oholosti.

b) Stečeno znanje. Mnogi ljudi čim se dočepaju diplome pomisle da su pokupili svo znanje, da su postali veliki i dostojanstveni, a da je ostali svijet bezvrijedan i da ga treba ponižavati. Ovo je slučaj posebno kod onih koji su stekli niska zvanja i prikupili malo znanja, ukoliko ne vjeruju, ili ne znaju riječi Allaha dž.š.: “… a vama je dato samo malo znanja.” (Kur’an, XVII:85) Svjestan vjernik, ma koliko bio učen, zna da je veliki neznalica u odnosu na Sveznajućeg Allaha dž.š. koji kaže: “Reci: “Kad bi more bilo mastilo da se ispišu  riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa kad bismo se pomogli još jednim sličnim.” (Kur’an, XVIII:109) Svjestan vjernik zna da “…nad svakim znalcem ima još znaniji.” (Kur’an, XII:76) i zbog toga se ne oholi svojim znanjem kojeg posjeduje, nego želi da i drugi ljudi isto znaju i budu učeni, jer je zekat na nauku njeno širenje.   Učen čovjek zna da oholost izaziva Allahovu dž.š. srdžbu, a da Allah dž.š. uzdiže onoga ko je skroman i Njemu ponizan. Zbog toga, za onog ko se oholi, ma koliko on imao znanje, ili zvanje, mozemo reći da nije učen.

c) Oholost zbog ljepote. Oni koji ne vjeruju u Allaha dž.š. i ne znaju da je On stvorio čovjeka u najljepšem obliku uzdižu se iznad drugih kada osjete, uz šejtansko došaptavanje, da su ljepši od drugih i da je fizionomija građe njihovog tijela skladnija. Pravi vjernik odbacuje šejtanska došaptavanja. Kada osjeti da je lijep vjernik se zahvaljuje svome Stvoritelju i uči dovu govoreći:   “Allahumme ahsin khuluqi kema ahsente khalqi.” (Allahu, uljepšaj moj moral kao što si uljepšao moj izgled.)

d) Oholost zbog mnoštva potomstva, sljedbenika i štovalaca. Ovo je posebno izražajno u svijetu politike, u današnje vrijeme. Vjernik treba da zna da je to naslijeđe iz džahilijeta kojeg mora da se kloni. Pravom vjerniku su uzor Poslanik s.a.v.s. i njegovi ashabi. Oni nisu bili oholi mada su imali puno štovalaca, a neki su bili i izuzetno bogati.. Uvijek se trebamo sjećati njihove skromnosti, ljudskog dostojanstva i visokog morala. U isto vrijeme trebamo se sjećati kako su završili mnogi diktatori kroz dugu historiju čovječanstva. Primjera ružnog završetka, onih koji su se oholili i diktatorski odnosili prema svojim podanicima, imamo puno i u našoj suvremenoj historiji.

e) Oholost zbog porijekla. Česta je pojava među ljudima, pa čak i među muslimanima, da se uzohole zbog pripadnosti uglednoj porodici, naciji itd. To je takođe naslijeđe džahilijeta i nespojivo je sa islamom. Sjetimo se kada je Ebu-Zerr optužio jednog ashaba, spominjući porijeklo njegove majke, kako je na to reagovao Poslanik s.a.v.s. Rekao mu je: “O Ebu-Zerre, u tebi još ima džahilijeta. Oni su tvoja braća.” (Bukhari, sahih el- Bukhari, Knjiga o imanu)

Vidovi izražavanja oholosti 

Oholi izražavaju svoju oholost na različite načine; u govoru, hodu, sjedanju, ustajanju, odijevanju, jelu, piću itd. Oholost je da čovjek zahtjeva da drugi ustaju ispred njega, da bez opravdana razloga zahtjeva da iza njega uvijek ide pratnja, da traži da ga sluge opslužuju u poslovima u kojima svako sebe treba lično da opslužuje itd. Neko izražava svoju oholost kroz neka od ovih djela i aktivnosti, dok kod nekih svaki pokret zrači ohološću.

Vjernik je skroman i zahvalan 

Historija islama je puna svijetlih primjera skromnih i ponosnih muslimana, počev od najboljeg primjera Muhammeda s.a.v.s. preko njegovih časnih halifa, ostalih njegovih ashaba i svih onih koji su ih slijedili od kasnijih generacija. Prenosi se da je Ibn Ebi Seleme rekao Ebu Seidu el-Khudriju: “Šta misliš o novinama u odijevanju, piću, prijevozu i jelu ?” On mu je odgovorio: “Bratiću moj, jedi radi Allahovog zadovoljstva, pij radi Allahovog zadovoljstva i oblači se radi Allahovog zadovoljstva. U bilo šta od toga ako uđe ponos, oholost, isticanje, pretvaranje i prestiž to postaje grijeh, nepokornost i rasipništvo. Radi u svojoj kući što je radio Allahov Poslanik s.a.v.s. On je muzao ovcu, krpio obuću i odjeću, jeo zajedno sa svojim slugom, kupovao na pijaci. Nije se stidio da nosi posudu u svojoj ruci. Rukovao se sa bogatim i siromašnim. Prvi bi nazivao selam s kim bi se susreo, bio on dijete, ili odrasla osoba. Odazivao se pozivu i nije omalovažavao hranu koja mu je ponuđena. Bio je blag prema stvorenjima, lijepog odnosa, vesela lica, oštar bez grubosti, skroman u svemu u čemu nije poniženje, darežljiv bez rasipništva, nježnog srca.” Aiša je na ovo još dodala da se on nije nikada najeo do sitosti, niti se ikome žalio. Govorio je: “Skromnost u odijevanju je dio imana.” (Ebu-Davud, Sunen, br. hadisa 4143) Ako imamo u vidu da je Poslanik s.a.v.s. najodabraniji čovjek koji je hodio po ovoj Zemlji, da je on Allahov dž.š. miljenik, tek onda ćemo moći pravilno vrednovati vrijednost skromnosti u islamu.

Liječenje oholosti 

Dužnost je svakom vjerniku da otkloni od sebe svojstvo oholosti, jer zbog oholosti neće moći spoznati Allaha dž.š., a ako umre, a u njegovom srcu bude i koliko trunka oholosti, neće ući u Džennet. Da bi liječenje ove opake bolesti bilo uspješno potrebno je da čovjek prvo spozna suštinu i bit ljudskog postojanja, da upozna svoje mane i manjkavosti, da upozna svoje slabosti, da upozna prolaznost i relativnost dunjalučkog života i njegovih ukrasa. Nadalje, potrebno je da upozna svojstva Allaha dž.š., Stvoritelja svih svjetova, Mudrog Tvorca svih zakona koji vladaju na nebesima i Zemlji. Tek kada čovjek spozna i shvati svoju malenkost i spozna veličinu i moć svoga Gospodara, tek onda će moći shvatiti da mu ne dolikuje nego da bude skroman i ponizan pred svojim Gospodarom.

Na kraju želim uputiti poruku svima onima koji se ohole, koji naprasito i oholo hodaju po zemlji. Ta poruka je sadržana u kur’anskom ajetu u kojem Allah dž.š. poručuje svakom oholom čovjeku: “Nemoj po zemlji ponosito hodati; sigurno ti nećes nigdje zemlju rascijepiti, niti visinu brda dostići.” (Kur’an, XVII:37)    U isto vrijeme skrećem pažnju da vjernik musliman treba da osjeća da je iznad onih koji ne vjeruju, da je vrijedniji, bolji i dostojanstveniji od onih koji ne slijede istinu islama i da je konačna pobjeda obezbjeđena vjernicima. Allah dž.š. vjernicima poručuje: “I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ste iznad njih (vi ćete ih pobjediti) ako budete pravi vjernici.” (Kur’an, III:139)

prof. dr. Šukrija Ramić