Govor tišine

Piše: Mirela Bašić

Još je samo zelena mahovina, nalik na mahagoniju, pokušavala prekriti ogromne mermerne gromade. I sve je, čini se, ostalo na pokušaju kao i svaki drugi bezočni ljudski čin skrnavljenja nečega što stoljećima odolijeva i prkosi. Tamo gdje zub vremena ne učini ništa, dođe čovjek da pokaže svu svoju raskošnu nemarnost. Na sreću, takvi „poduhvati“ uglavnom završavaju samo na pokušajima. Prišla sam sasvim blizu. Dugo sam se spremala za ovu seansu, za ovaj trenutak nesvakidašnji. Tišina se uvukla u svaki dio tog okoliša, gotovo da sam mogla čuti sopstveno disanje. Uzbuđenje se uvuklo u svaku poru tijela, moj unutarnji poriv izazvao je pravu erupciju osjećanja. Sve se odjednom izmiješalo kao u zamršenom kolopletu.
Radovala sam se što sam napokon tu, a istovremeno sam tugovala što sam došla posjetiti svjedoka davnog vremena, koji nažalost više nije živ. Ili možda jeste?! U krugu sakralnih motiva, sa bogumilskih stećaka, uronjenih u magline i šutnje vremena, došla sam da u kamenu, u kojem je urezan drhtaj pronađem sebe i sve one koji hode ovom našom dragom domovinom. Hoću da vidim tragove vječne ljudske žudnje za suncem okupanim počivalištima smisla.
Došla sam da ti se poklonim, bosanski viteže, da ti odam priznanje i da makar imaginarno pokušam razgovarati s tobom. Iskreno se nadam da ću uspjeti u svojoj nakani. Vjerom u etički smisao postojanja i nadmoć duhovne čistote nad satanskim licem svakodnevnice, pokušavam izbrisati liniju između komentara narodne predaje i vlastitog ubjeđenja. Za mene si ti početak svega. Hoću opet da čujem stihove što tiho uranjaju u zidove plača. Želim da čujem pobjednički poklič ratnika, koji vlastitim tijelom i krvlju brani kućna ognjišta. Uvijek i iznova se divim tvojoj neustrašivosti, hrabrosti i prkosu na putu borbe za opstojnost. Došla sam da ti kažem da potomci tvoji i dalje biju ljuti boj da bi opstali na ovoj zemlji napaćenoj.
Opet nam Bosna krvari, opet je žele pogaziti, opet je žele dijeliti. Tvoji su izdanci jaki, odlučni i samosvjesni. Tamo gdje crvena krv se lije, gdje pepeo kao svjedok ostaje, cvjetaju najljepše ruže stvarajući gotovo nestvarne đulistane, baš kao iz najljepših snova. Bosna stenje, ciči k’o zmija u procijepu. Ali se ne predaje. I, da znaš, prijatelju, nikada se neće predati, ma kakva sila da je pokuša satrati. Ovo su tvoji sinovi i kćeri, ovo su tvoja stremljenja, ovo je zemlja prkosa.
Ja rekoh da sam došla razgovarati s tobom, ali ti uporno ćutiš… Kažu da spavaš. Barem te tako naš veliki pjesnik Mak Dizdar opisao u svjojoj čarobnoj zbirci, koja nas iznova podsjeća na tvoju veličinu. Pa, ako je tako, ti spavaj. Zaslužio si, sigurno, da se nakon toliko bitaka napokon odmoriš. Ali, gle čuda. Kao da čujem otkucaje tvog velikog srca. Kao da vidim skladno nadimanje tvojih kosmatih junačkih grudi. Kao da u velikoj i ogromnoj gromadi osjećam pulsiranje tvoje vrele junačke krvi. Znam, ma koliko dugo čekala, neću dočekati da mi se javiš. Ali, znaj da osjećam istinsku bliskost i sve što nas veže nevidljivom sponom vječnosti i neprekidnosti.
U glavi mi stalno ozdvanjaju riječi ili bolje rečeno pjesnikovi stihovi napisani u tvoju čast:
Ne rekoh li ti već jednom
Da o meni zaista ne znaš ništa –
Da ne znaš ništa o mome luku i strijeli
da ne znaš o mome štitu i maču.

Epitafe o tebi, o bosanskom čovjeku, koji su duboko uklesani u kamenu bjelinu, niko i ništa ne može izbrisati. To su nijemi svjedoci vremena davnog. To su poruke koje traju vječno. To je pečat ondašnjeg vremena i beskonačnosti postojanja. Tišina je sablasno gutala i mene i sve oko mene. Koliko već dugo, historijski dugo, stećak a u njemu junak odolijeva svim životnim izazovima. Sve ovo mi liči na prkos, na inat bosanski.
Život i smrt su jedno, stalno se i neumorno prepliću, a opet u konačnici rezultiraju budućnošću koja je apsolutno neumitna. Smrt ne znači kraj. Ona je samo početak svjedočenja nečijeg prisustva i djelovanja za života. U vječnom vrtlogu smrti život je iskra samo, što bljesne usljed mraka i ode daleko tamo.
Dan se bližio svom kraju. Uzalud sam uho prislanjala na bjeličasti kamen u nadi da ću ipak nešto čuti. Duboko u meni bjesnio je požar, vatra je zastrašujuće prijetila. Bila sam u nekom čudnom stanju blaženstva. Pa, i pored toga, bilo je za očekivati da vatrena bujica krene ka izlazu, kroz moja poluotvorena usta. To se u meni ratnica probudila iz davne pospanosti. Drhtala sam kao list na vjetru. Kako obuzdati ratnicu u sebi, kako zaustaviti bujicu bijesa, što kida srce i proždire vlastito meso. Bilo je mučno, ali sam naposlijetku uspjela. Obuzdala sam vulkan vlastite izvornosti. Po svaku cijenu sam željela održati mir, da ne remetim tišinu u kojoj sam ipak uspjela svoje prisustvo utopiti u ambijent nečujnosti.
Zar nije uspjeh u govoru tišine pronaći smiraj vlastitih nagona? Nosim sa sobom i duboko u sebi sve pobjede i poraze ratnice sa kojom sam u neizbježnoj kosmičkoj vezi. Sebe i svoj duh dovela sam do zvjezdanih visina. Neka meni i svim dobrim Bosancima i Hercegovcima ovo bude putokaz za budućnost i neka svako svoju prošlost duboko zakopa u sebi noseći je kao hamajliju. Možda se nekad sami u sebi probude, a ipak ostanu nijemi svjedoci za sve neispričane priče i govor tišine.

Biografija  autorice:

Mirela Bašić je rođena 1990. godine u Zenici, gdje je uspješno završila osnovno i srednje obrazovanje. Nakon toga odlučuje upisati Filozofski fakultet u Zenici, Odsjek za B/H/S jezik i književnost (upravo zbog prevelike ljubavi prema knjigama i pisanju) i već sa 23 godine postaje ponosni nosilac titule profesorice bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti. Ubrzo potom, upisuje i magistarski studij na Filozofskom fakultetu u Zenici, te je sada magistrica B/H/S jezika i književnosti.
Radi kao astistentica na Filozofskom fakultetu u Zenici, gdje drži vježbe iz oblasti Književnost, na njenu veliku radost. Ističe kako je posao sa studentima, sa kojima može da dijeli ljubav prema književnosti i jeziku, zasigurno nešto o čemu je oduvijek sanjala.
Piše poeziju, kratke novinske priče, naučno-stručne radove, a također se bavi poslovima lektorisanja. U pripremi je njen pjesnički prvijenac.

Akos.ba