Gorka istina: Samo mi pogrešno poimamo tolerancuju

Kada je Omer b. el-Hattab izboden nožem, dok se pripremao da klanja sabah namaz, znao je, a to su znali i ljudi oko njega, da će umrijeti. Toliko je izboden nožem, da je voda koju je pio izlazila iz otvorenih rana.

Vođa pravovjernih je, prije nego što će napustiti ovaj svijet, smatrao da budućem halifi treba u amanet ostaviti nekoliko važnih poruka. Nije znao koga će muslimani izabrati za nasljednika, ali je znao šta taj čovjek treba činiti za svoj ummet. Spomenuo je neke muslimanske uglednike, a zatim kazao onome za koga je smatrao da će ga naslijediti: “I u amanet mu ostavljam Allahov ugovor (o zaštiti) i ugovor (o zaštiti) Njegova Poslanika (tj. ono što mi danas nazivamo zaštitom vjerskih manjina), da se preuzete obaveze prema inovjercima ispune, da se suprostavi onima koji im ugrožavaju sigurnost i da se ne opterećuju preko njihovih mogućnosti. ”

Čitajući ovu oporuku, dugo sam razmišljao o tome kako halifa plemenitog Vjerovjesnika na samrti oporučuje ono što ide u korist onih koji su različitog opredjeljenja i ubjeđenja u odnosu na njegovo ubjeđenje. Učinio je to, apostrofirajući da su, prije svega, Allahovi štićenici i štićenici Njegova Poslanika, ostavljajući po strani ono što ih, u osnovi, čini različitim – vjeru. Onda zahtijeva od budućeg halife da se ispoštuju tri principa:

1)     da se ugovorene obaveze prema njima ispoštuju,

2)      da se spriječi bilo kakvo neprijateljsko djelovanje usmjereno protiv njih, i da se u tom pogledu, kako u tekstu stoji, “bori protiv njihovih neprijatelja (oružjem)”

3)      i da se ne opterećuju državnim nametima preko njihovih mogućnosti (tj. da žive u toj državi u materijalnom blagostanju kao i muslimani).

Da li je u historiji čovječanstva, do današnjeg dana, zabilježen sličan postupak plemenitosti? Pa pitam, čime je uzvraćen ovaj plemeniti postupak? Uključio sam alžirsku televiziju i na njoj vidim slike masovne grobnice, u kojoj su pronađeni ostaci kostiju stotinu šehida. Komentator je objašnjavao da su na nekim ostacima tijela vidljivi tragovi mučenja; nekima su prije ubijanja odsijecane ruke; ima i malih skeleta u zagrljaju velikih (majka i sin)… Svi ubijeni su bili bez odjeće i nisu bili umotani ni u kakvo platno.

Tu i tamo, mogla su se naći i sredstva torture i mučenja. Ova zajednička grobnica je manja od one o kojoj sam prije govorio, a u kojoj je bilo dvije hiljade ubijenih muslimana. I samo što sam okrenuo glavu od ovog užasnog prizora, dođoše vijesti iz Libana, koje govore o saradnji izolacionista, kako ih nazivaju, i napadača, s ciljem potpunog istrebljenja izbjeglih i raseljenih sa njihovih ognjišta.

Neprijatelji islama se dozivaju, svejedno bili blizu jedni drugima ili daleko: “Teško poraženom!” Učini mi se da kakve zvijeri iz kakve divljine prizivaju našu krv! Rekoh svom prijatelju, čini se da samo mi bolujemo od tolerancije, samo mi mislimo da vjera nema nikakve veze sa prezirom (koji drugi prema nama osjećaju)!

Da li će nas ovi događaji probuditi?

Zar ne bismo trebali biti oprezni od ujeda zmija i njihovih mladunčadi?

***

Odlomak iz knjige “Gorka istina”

Autor: Muhammed Gazali

Izdavač: Libris, Sarajevo 2003.

Prijevod: Mr. Osman Kozlić

Recezenti: mr. Ahmet Alibašić, Amir Karić

Akos.bA