Gledajmo na ono što nas spaja i objedinjuje

Muslimanski ummet danas, po mom viđenju, baštini dvije vrste ”tradicije”, odnosna dva općepoznata pristupa viđenjima i tumačenjima određenog dijela islamskih propisa. Zašto kažem: određenog? Zato što se u mnogim tumačenjima i viđenjima ova dva pravca slažu i isprepliću. To jest imaju identična viđenja i tumačenja propisa. U to spadaju imanski i islamski šarti te mnoštvo farzova, vadžiba i sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s.

U nekim manje bitnim stvarima se razilaze, što je, sa našeg ljudskog gledišta, sasvim razumljivo i logično, jer je razumljivo da se u višestoljetnoj islamskoj tradiciji, pod uticajem različitih kultura i civilizacija, pojavi i više različitih gledanja na stvari i njihove intencije.

Pod pojmom ”dvije vrste tradicije” mislim na tzv. praksu selefa (selefijsku) i tzv. sufijsku. U osnovi smatram da je višestoljetna tradicija muslimana jedna i jedinstvena, ali se ona u gledištima nekih naših ljudi, dijeli na ova dva pristupa (gledišta), pa je stoga i podijelih na sufijsku i selefijsku.

Selefijska podrazumijeva oprez pri prihvatanju hadisa i dokaza koji do nas dolaze različitim putevima, te selefijski pogled na kur’ansko-hadiska predanja katkada djeluje ”strožiji” za razliku od sufijskog koji nam se čini fleksibilniji i slobodniji u prihvatanju tih dokaza i predanja.

Primijetio sam da je princip selefijskog pristupa oprez i bojazan da se nešto slučajno ne pripiše našem Vjerovjesniku, s.a.v.s., što nije od njega, dočim princip sufijskog pristupa često se oslanja na razum i slobodnija gledišta na te stvari.

Primjer tog različitog gledanja možemo uvidjeti u slučaju odnosa živih spram umrlih, kada selefijsko gledište sjećanje živih na umrle vezuje za općeprovjerenu praksu prvih generacija, i posebice potencira ibadet dove i sadake, dočim sufijsko gledište vrlo slobodno potencira razne oblike ibadeta koji su kasnije uvedeni u praksu muslimana diljem svijeta. Ovdje mislim na kolektivne vidove poklanjanja sevapa i potenciranje učenja Kur’ana i zikrova za umrle, iako to Kur’an i predaje kod Buharije i Muslima recimo, uopće ne spominju niti na bilo koji način potenciraju.

Govoreći o ovim konceptima uopće ne mislim na savremene priče o raznoraznim postojećim sufijskim tarikatima, niti na priče o ”vehabizmu”, Ibni ‘Abdul-Vehhabu, Ibni Tejmiji, Ibnul-Kajjimu i slično. Nipošto. Moje spoznaju sežu do prvih generacija muslimana mnogo prije Abdul-Vehhaba, Ibni Tejmijje ili poznatih imena kasnijeg tesavvufa i nastalih tarikata.

Na primjeru učenje Kur’ana za umrle vidjećemo vrlo ranu podjelu muslimanskih znanstvenika (fekiha) na dva različita gledišta.

Prve šafije i malikije bile su stava da učenje Kur’ana ne koristi umrlima (tzv. selefijski pristup), dočim hanefije i hambelije su, na osnovu analogije ili pak nekih slabih i apokrifnih predanja, formirale stajalište da koristi (tzv. sufijski pristup). (Da učenje Kur’ana koristi umrlima stajališta su danas mnogi alimi i znanstvenici ummeta.)

Tu su i mnoga druga pitanja koja pokazuju različite stavove čak i u okviru jednog mezheba, kada su imami Ebu Jusuf i Muhammed, imali katkada drugačija stajališta od našeg imami azama Ebu Hanife, rahimehullah.

Primjera različitih viđenja imamo na desetine, ali mi ne gledamo na različitosti već gledamo na ono što nas spaja i objedinjuje sa drugim muslimanima.

S ovim kraćim sadržajem želim skrenuti pažnju i sebi i drugima, da je postojanje različitih gledišta među ljudima, sasvim normalno i ”ljudski”, i da ne smijemo nipošto biti isključivi jedni prema drugima tvrdeći da smo samo mi u pravu a da drugi muslimani i njihova ulema odvode narod u zabludu.

Mi to nikada ne smijemo ustvrditi i dati sebi za pravo da budemo SUDIJE. Sud za sve pripada isključivo Uzvišenom Allahu dž.š., pa tako i za te stvari.

Djela se cijene prema namjerama. Mi znamo da su namjere naših učenjaka i nas samih iskrene i da ni jedni ni drugi, a ni treći (imamo i njih) ne žele ništa drugo u svojim promišljanjima i djelovanjima, osim Allahovog zadovoljstva.

Pošto svi stremimo ka istom i cilj nam je isti, vjerujmo u Allahovu svekoliku milost i mogućnost da Allah zbog našeg iskrenog nijjeta sve nas nagradi, bez obzira što neke stvari različito percipiramo i prakticiramo.

Pravi mu’min tako razmišlja. On poštuje svakog muslimana bez obzira na eventualne stranačke, nacionalne, mezhepske, menhedžske, tarikatske ili političke različitosti.

Čuvajmo jedinstvo našeg ummeta i volimo se u ime Allaha Uzvišenog bez obzira na različite poglede na određene propise u vjeri. Allahova milost i oprost su iznad svega. Vjerujmo u to i dovimo jedni za druge, iskreno i skrušeno.

Vidjećemo vremenom kako nam se srca zbližavaju i kako su nam puna ljubavi i razumijevanja spram drugog i drugačijeg.

Neka nam ova poruka koja slijedi bude pokazatelj kakvi i mi treba da budemo jedni prema drugima:

Junus el-Sadefi kaže: „Nisam vidio pametnije osobe od imama Šafije. Raspravljali smo jednoga dana o određenom pitanju pa smo se razišli, a nismo se složili u mišljenju. Nakon toga on me je sreo, uzeo za ruku i rekao mi: ‘O Ebu Musa (el-Sadefi), zar nismo u stanju da budemo braća, iako se nismo složili po određenom pitanju!?’” Imam Zehebi je o tome rekao: „Ovo je dokaz savršene inteligencije i razboritosti  kod imama Šafije, i dokaz dobrog fikha i poznavanja svoje duše, a ljudi će se svakako stalno oko nečega raspravljati i razilaziti!”

Za Akos.ba piše: Admir Iković