GIDEON LEVY: Izraelska osveta Iranu bila je rijedak trenutak razuma i suzdržanosti

A ako je nekome još trebao dokaz da je trenutni razum zavladao Izraelom, mogao se, kao i obično, osloniti na oporbenog vođu Yaira Lapida. Glupo je požurio osuditi odluku; želio je još krvi. “Odluka da se ne napadaju strateški i privredni ciljevi u Iranu bila je pogrešna”, odlučan je strateg, prestigavši ​​Netanyahua, i to ne prvi put, po desnoj strani. Kada je ratnohuškaštvo u pitanju, Lapid je još jednom dokazao da nema razlike između njega i ekstremne desnice te da nema protivljenja ratu u Izraelu. Zato nam on ne treba, imamo Itamara Ben-Gvira.

Ako Izrael ne pokvari stvar i ako Iran pokaže sličnu suzdržanost, u subotu smo spašeni od još jedne katastrofe, možda žešće od svih prethodnih. Između Irana i Izraela nije izbio rat. Nesposobna američka administracija uspjela je, prvi put od izbijanja rata, utjecati na njegov tok. Nakon godine u kojoj je SAD ispunjavao sve želje i potrebe Izraela, bez ikakvih uslova, godine u kojoj se Izrael nije pridržavao nikakvih savjeta, upozorenja ili molbi Amerikanaca, Izrael je pristao na zahtjev velesile.

Suprotno svim očekivanjima i presedanima, Netanyahu je poslušao predsjednika Joea Bidena, koji bi više volio da Izrael uopće nije napao, svakako ne uoči američkih izbora, ali administracija može živjeti s ograničenim napadom. Možda je upravo zahvaljujući administraciji izbjegnuta katastrofa.

Sve ovo zvuči predobro da bi bilo istinito. Moguće je da će se do objave ovih riječi situacija promijeniti. Sjećam se jednog primjera u kojem je Netanyahu zaslužio pohvale jer je mudro prihvatio plan UN-a za rješavanje problema tražitelja azila koji su došli u Izrael. Kad je sunce izašlo, poništio je svoju odluku, zbog pritiska rasista i ksenofoba u njegovom taboru. Treba se nadati da će ovoga puta ostati pri svojoj razboritosti, unatoč kritikama kojima će biti izložen.

Netko bi se mogao zapitati čemu je bio namijenjen subotnji napad, osim želji da se umire, makar i djelomično, ljudi koji traže osvetu za raniji napad Irana. Lako se moglo živjeti bez osvetničkog napada. Ali kad je šteta nanesena Izraelu tako minimalna, najbolje je ne postavljati ovo pitanje. Izrael je pokazao Iranu ono što je odavno znao – da Izrael ima totalnu vojnu nadmoć u regiji, a lopta je sada u iranskom dvorištu. Ako i razum pobijedi, spašeni smo od katastrofe, barem za sada.

U subotu se ništa nije riješilo. Ratovi u Gazi i Libanu nastavljaju se punom parom, bez znakova jenjavanja. Iran je još uvijek ljuti neprijatelj, kao i njegovi opunomoćenici. Rješenje za to nikada neće biti vojno. Krv se nastavlja prolijevati na sve strane, besmisleno, a s njom i patnja i nezamislivi teror talaca, njihovih porodica, evakuiranih u Izraelu kao i tri miliona evakuiranih u Gazi i Libanu, koji se kreću naprijed-natrag bez ikakve prisutnosti ili budućnost.

Kraj patnji Gaze nije ni na pomolu. Tamo nema dana bez desetaka žrtava, bez ratnih zločina koje je počinio Izrael, bez mrtve ili obogaljene djece, prestravljene i siročadi.

Ali usred svog tog očaja, u subotu se pojavio slabašan tračak nade. Izrael je djelovao razumno i suzdržano. Istina, može se pouzdati u to da će se vratiti na staro, ali u ovim crnim danima čak i slabašni tračak nade gotovo je formativni događaj.

akos.ba