Gibetun, selbun, nehšul-’irdi – Ogovaranje, olajavanje

Piše: Mustafa Spahić

“O vjernici! Klonite se mnogih sumnji i smutnji! Zbilja i nesumnjivo neke sumnje jesu grijeh. I ne uhodite i ne špijunirajte jedni druge i ne olajavajte jedni druge! Zar neko od vas voli da jede meso svoga brata mrtvog! – A to je vama gnusno i odvratno, i Allaha se bojte! Uistinu, Allah prima pokajanje i samilostan je!” (Hudžurat, 12)

Osoba koja gibeti, ogovara i olajava drugog insana u njegovom odsustvu, a imala je priliku i mogućnost da mu to kaže u lice, pa makar se radilo i o tačnim stvarima, na arapskom se naziva mugtabun ili salibun.

Podučavajući i upozoravajući ashabe najbolje je okarakterisao i opisao ogovorača Poslanik kada im je kazao: “Znate li šta je ogovaranje – gibet? – na što su mu oni odgovorili da Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju, a onda im je Muhammed, a.s., kazao: ‘Gibet – ogovaranje je da spomenete i kažete o svom bratu što mu nije milo i drago’. Zatim je neko od prisutnih ashaba priupitao: ‘A šta ako se kod mog brata bude nalazilo ono što ja o njemu kažem?’ A Poslanik mu na to odgovori: ‘Ako se kod njega bude to nalazilo, onda si ga ogovorio, a ako ne bude, onda si ga i ogovorio i na njega slagao'”.

Gibet je oblik plisnivog, prljavog i gadljivog oblika govora u međuljudskim vezama, odnosima, relacijama i komunikacijama, kada čovjek priča nešto o drugom čovjeku u odsustvu i neprisutnosti iza leđa, što može biti i tačno i istinito, ali odsutni čovjek ne želi da se to čuje i zna. Da ovaj koji to priča nije labilna osoba i kukavica i da mu je to kao istinu kazao u lice i skresao u brk sa čistim i iskrenim nijjetom bila bi to čista istina i imao bi i sevap, a ovako kada kaže iza leđa, to je obični gibet – ogovaranje i olajavanje.

Nije dovoljno samo govoriti i kazivati ono što je tačno o nekome. Da bi to bilo tačno, istinito od čega ima sevap onaj koji kazuje, a fajdu i korist oni koji slušaju istina se čovjeku mora, ako se ikako ima mogućnost i prilika, kazati u lice i pred ljudima. Ako se onaj na koga se to odnosi ne popravi onda je blagodat, korist i sevap o tome obavijestiti ljudstvo. Kazivanje istine ima put i način kazivanja, a to je direktno, izravno i neposredno. Tako se razvija, čuva i jača javna riječ, javni govor, javnost, sloboda govora, mišljenja i pisanja. Pred čovjekom trebamo govoriti izravno i direktno u lice da nam može odgovoriti argumentima i dokumentima ukoliko ih ima. Ukoliko ih nema, opet smo mu u lice dužni saopćiti i kazati sve što imamo ma koliko mu to teško padalo. Poslanik kaže: “Kazuj istinu makar bila i gorka” – Kullil-hakka ve lev kane murren – ali u lice, a ne iza leđa. U drugom hadisu, podstičući i ohrabrujući javnost da kazuju i svjedoče istinu, Muhammed, a.s., će reći: Ela inne efdalel-džihadi kelimetul-hakki min melikin džahilin – “Nema vrećeg džihada, angažmana i truda na Allahovom putu od kazivanja istine u lice pred vladarom silnikom, mračnjakom i nepravednikom”. Dakle, islam je za jasan i razgovjetan govor – clara et distincta, koji je tačan i istinit i to u lice, a ne iza leđa i u neprisustvu onoga na koga se taj govor odnosi.

Poslanik skreće krajnju pažnju na način i put kako o ljudima govoriti: “Čuvajte svoje jezike i riječi od ogovaranja muslimana. A kada neko od muslimana umre, govorite o njemu samo ono što je dobro kod njih bilo.”

Ono što imamo negativno primijetiti o bilo kome, pogotovo o prijatelju, komšiji, rođaku, ugledniku ili funkcioneru, treba to za života u lice kazati, a kada ode s ovoga svijeta trebamo ga se samo po lijepom sjećati ukoliko toga ima, a ako nema, onda ga prešućivati.

Ne mogu muslimani biti pasivni i aktivno neutralni kada se o njihovom bratu ili bilo kojem čovjeku u odsustvu i neprisustvu nešto negativno priča, a nije mu se prije toga u lice javno kazalo: “Kada se neki čovjek u odsustvu i neprisustvu javno ogovara, a ti se nalaziš u tom skupu i društvu, stavi se u njegovu odbranu i spriječi i upozori ljude u ogovaranju. U protivnom, ustani i napusti tu grupu”.
U jednoj predaji Poslanik pravi usporedbu između zinaluka – bluda i gibeta – ogovaranja. U toj predaji upozorava u čemu je i po čemu je gibet žilaviji, komplikovaniji i nerješiviji od zinaluka: “Čuvajte se gibeta ” ogovaranja, jer je gibet – ogovaranje gore od bluda. Čovjek počini zinaluk – blud, pa se pokaje i Allah mu oprosti. A onom čovjeku, koji se bavi gibetom, Allah neće oprostiti dok mu ne halali osoba koju je ogovarao.”

Ko vjeruje u Allaha i ahiret nikada ne treba smetnuti s uma i zaboraviti da pet stvari kvari čovjeku post i abdest, osim onog što kvari post. Poslanik kaže: “Pet stvari kvare post i abdest: laž, gibet – ogovaranje, nemimet – šejtansko poštarenje i prenošenje tuđuh riječi u cilju zavađanja ljudi, strasno i požudno gledanje tuđih žena i svjesno i namjerno lažna zakletva“. Dakle, gibet – ogovaranje i olajavanje ljudi kvari i ugrožava jedan od pet islamskih šarta, a to je post. Logički kazano, ko posti on ne gibeti, a ko gibeti on ne posti. Poslanik podučava i upozorava da čovjek svojom aktivnom pasivnošću i namjernom i planiranom šutnjom i neaktivnošću može postati saučesnik u gibetu – ogovaranju i olajavanju, ako ljudi pred njim ogovaraju, a on to prešuti, ne reaguje i ne napusti mjesto i društvo u kome se gibete odsutni i neprisutni ljudi: “Onoga kod koga se ogovara njegov brat musliman, a on se aktivno ne uključi i ne pomogne i ne uzme ogovaranog u zaštitu i ako je za to imao priliku i mogućnost, Allah će ga poniziti i na ovom i na onom svijetu”. Dakle, musliman ne može biti indiferentan, indisponiran, pasivan i aktivno neaktivan na riječi, postupke i ponašanja koja truju i zagađuju odnose među pojedincima, grupama i narodima.

Doista, tri unutrašnja razorna jahača apokalipse: neutemeljena sumnja i sumnjičenje, uhođenje i špijuniranje nevinih ljudi i ogovaranje i olajavanje ljudi imaju, kao sijamski blizanci, moć da rastakaju veze i odnose među ljudima i narodima iznutra kao što im rak izvana ubija i uništava tijela.(preporod.com)

akos.ba