Gdje i kada smo to izgubili poštovanje?
Prošle godine sam proveo ramazan kod svog babe u Italiji. Njegov stan se nalazio odmah preko puta crkve čija su zvona zvonila skoro svakih deset minuta. Pošto dolazim iz mjesta u kojem nema crkvi, bilo mi je teško da se naviknem na tako nešto. Često sam prigovarao i gunđao zbog toga.
Evo ih opet…
Stan u kojem je živio moj otac je ustvari bila jedna ogromna kuća koja je prepravljena i „isjeckana“ u nekoliko stanova u kojima su obično stanovali radnici iz drugih zemalja. Živio sam u sobi koja se nalazila iznad zajedničke kuhinje. Svako jutro, kada bih išao na sehur, prolazio bih pored jedne veće sobe u kojoj je živjela gazdarica te kuće.
Sehur je bio oko pola četiri, tako da sam zamolio oca da objasni gazdarici zašto svako jutro ustajem tako rano i odlazim u kuhinju koja se nalazila u njegovom stanu, na donjem spratu. Rekao sam mu da joj objasni da smo mi muslimani, da postimo, jer ona to sigurno ne zna. Nikada nije vidjela džamiju, a kamoli da zna šta je to ramazan i šta taj mjesec predstavlja muslimanima.
Taj dan je gazdarica prišla mome ocu i rekla mu da je primjetila kako svaku noć u „gluho doba“ silazim u kuhinju. Rekla mu je da je malo pretražila internet i da je saznala da je za nas muslimane trenutno mjesec ramazan i da je to poseban mjesec, da ga postimo u cjelosti i da nam se divi zbog te privrženosti.
Od tada, pripremala mi je svaki sehur. Svako jutro bi me na stolu čekala hrana. Bio sam, u najmanju ruku, šokiran. Žena, katolkinja, koja nije imala nikakvog dodira sa islamom i muslimanima cijeni i poštuje moju vjeru do te mjere da je spremna svako jutro ustajati prije mene i pripremati mi obrok, a ja sam gunđao zbog crkvenih zvona.
Zar me potpuni stranac mora učiti poštovanju?
Dugo sam razmišljao i propitivao mnoge stvari.
Da li bih i ja uradio tako nešto, da mi neki stranac dođe i počne da se ponaša čudno, da praktikuje neke stvari sa kojima se nikada prije nisam susreo? Da li bih se distancirao od njega ili bih pokušao da shvatim njegov put? Da li bih ga napao ili počeo gledati drugim očima, jer nije usklađen sa mojim očekivanjima i željama? Nažalost, stidim se svog odgovora.
Odavno je povjerenje i poštovanje izbrisano, ili bolje rečeno, istisnuto iz naših života. Samo se ograđujemo i ukopavamo sa onim što nam je poznato, odbacujući sve drugo i drugačije.
A ako nemamo poštovanje prema tuđem, uskoro ćemo izgubiti i ono vlastito. Ako već i nismo.
Za Akos.ba piše: Jasmin Mujakić
Gdje i kada smo to izgubili poštovanje?
Prošle godine sam proveo ramazan kod svog babe u Italiji. Njegov stan se nalazio odmah preko puta crkve čija su zvona zvonila skoro svakih deset minuta. Pošto dolazim iz mjesta u kojem nema crkvi, bilo mi je teško da se naviknem na tako nešto. Često sam prigovarao i gunđao zbog toga. Evo ih opet…
Stan u kojem je živio moj otac je ustvari bila jedna ogromna kuća koja je prepravljena i „isjeckana“ u nekoliko stanova u kojima su obično stanovali radnici iz drugih zemalja. Živio sam u sobi koja se nalazila iznad zajedničke kuhinje. Svako jutro, kada bih išao na sehur, prolazio bih pored jedne veće sobe u kojoj je živjela gazdarica te kuće.
Sehur je bio oko pola četiri, tako da sam zamolio oca da objasni gazdarici zašto svako jutro ustajem tako rano i odlazim u kuhinju koja se nalazila u njegovom stanu, na donjem spratu. Rekao sam mu da joj objasni da smo mi muslimani, da postimo, jer ona to sigurno ne zna. Nikada nije vidjela džamiju, a kamoli da zna šta je to Ramazan i šta taj mjesec predstavlja muslimanima.
Taj dan je gazdarica prišla mome ocu i rekla mu da je primjetila kako svaku noć u „gluho doba“ silazim u kuhinju. Rekla mu je da je malo pretražila internet i da je saznala da je za nas muslimane trenutno mjesec Ramazan i da je to poseban mjesec, da ga postimo u cjelosti i da nam se divi zbog te privrženosti.
Od tada, pripremala mi je svaki sehur. Svako jutro bi me na stolu čekala hrana. Bio sam, u najmanju ruku, šokiran. Žena, katolkinja, koja nije imala nikakvog dodira sa islamom i muslimanima cijeni i poštuje moju vjeru do te mjere da je spremna svako jutro ustajati prije mene i pripremati mi obrok, a ja sam gunđao zbog crkvenih zvona. Zar me potpuni stranac mora učiti poštovanju? Dugo sam razmišljao i propitivao mnoge stvari.
Da li bih i ja uradio tako nešto, da mi neki stranac dođe i počne da se ponaša čudno, da praktikuje neke stvari sa kojima se nikada prije nisam susreo? Da li bih se distancirao od njega ili bih pokušao da shvatim njegov put? Da li bih ga napao ili počeo gledati drugim očima, jer nije usklađen sa mojim očekivanjima i željama? Nažalost, stidim se svog odgovora.
Odavno je povjerenje i poštovanje izbrisano, ili bolje rečeno, istisnuto iz naših života. Samo se ograđujemo i ukopavamo sa onim što nam je poznato, odbacujući sve drugo i drugačije. A ako nemamo poštovanje prema tuđem, uskoro ćemo izgubiti i ono vlastito. Ako već i nismo.
Piše: Jasmin Mujakić
