Gadir Humm između ehli sunneta i Ši’izma

            Vjera islam na ovim prostorima egzistira prema zvaničnim historijskih podacima još od druge polovine 15. stoljeća (1463. godina), iako u literaturi koja se bavi historijom Bosne i Hercegovine, navodi se da je stanovništvo sa ovih prostora u dodir sa islamom došlo i ranije i to prije svega posredstvom trgovine.

Muslimani u Bosni i Hercegovini od prvih dana pojave islama na ovim prostorima su bili pripadnici ehli-sunneta vel-džemata, pravca koji je postavljen i utemeljen na praksi posljednjeg poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme, njegove mubarek porodice-ehli bejta i njegovih drugova-ashaba radijallahu anhum. Veliki islamski učenjak, Ibn Tejmijje, radijallahu anhu, kaže: ”Termin es-sunne odnosi se na one koji su priznali hilafet prve trojice halifa i pod njim se podrazumijevaju sve sljedbe i pravci izuzev šija…”[1]

            Svoju islamsku tradiciju i kompaktnost zajednice muslimani ovih prostora su održavali i održavaju već više od 5 stoljeća.  Zasluge za to najviše pripadaju našim precima i bošnjačkoj ulemi, koji su za svoj din i vatan davali sve, a pojedinci su i svoje živote žrtvovali kako bi Allahova vjera egzistirala do dan danas. Sami smo svjedoci kako je komunistički režim radio sve da ugasi svijetlo Allahove vjere, ali svijetlo istine se ne može ugasiti, jer gdje god se ono ukaže, svojom svjetlošću odagna tmine sa ljudskih srca. U posljednjih nekoliko godina vjersku harmoniju na prostoru Bosne i Hercegovine narušavaju misionari koji šire svoja sektaška i ideološka učenja koja su strana vjerskoj tradiciji muslimana sa ovih prostora. Najaktivniji među njima jesu šiije, koje svojim djelovanjem kroz različite ustanove, fondacije, literaturu, organiziranje različitih manifestacija povodom svojih blagdana a kojima nažalost prisustvuje i određen broj bošnjačke uleme i muslimana, šire i promoviraju svoje učenje na tih i veoma lukav način.

            Ono što zabrinjava jeste njihov napad na islamske postulate i konstante i to upravo kroz izdavanje knjiga, literature, video uredaka na kojima se napadaju majke vjernika, ashabi i ulema koja pripada ehli-sunnetskom toku tumačenja vjere. Oni koriste svaki trenutak i svaku situaciju kako bi opravdali svoja učenja a samim tim napali i degradirali sunijska. Da je to tako pokazuje i događaj u oazi Gadir Humm, mjestu ‘između Meke i Medine, udaljeno od Meke 159 kilometara sjeverno, od Medine 196 kilometara južno.’[2] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, nakon što je obavio Oproštajni hadž, oprostio se sa ashabima a zatim krenuo put Medine. U mjesto Gadir Humm, u kojem je održao svoj govor, stigao je ‘u nedjelju 18. zul-hidžeta 10. godine po Hidžri, što odgovara 16. martu 632. godine po gregorijanskom kalendaru.’[3]

            Naravno ovaj događaj, čiji razlog i kontekst dešavanja ćemo pojasniti i argumentirati vjerodostojnim predajama, je Šiijama poslužio kao jedan od najvećih argumenata da je Poslanik, alejhi selam, tom prilikom navodno za svog nasljednika i halifu imenovao Aliju radijallahu anhu. To je samo još jedna u nizu od njihovih brojnih laži i izmišljotina. Znamo da se ashabi nisu mogli složiti u zabludi jer oni su ti, koje je Allah opisao riječima: ”Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći…’[4], zar bi Gospodar svijetova bio zadovoljan ljudima koji ne implementiraju Njegov imperativ i imperativ Njegova Poslanika, alejhi selam.

            Gadir Humm se uistinu desio, međutim ono što je sporno u ovoj situaciji jeste način na koji to Šiije interpretiraju.

Događaji koji su prethodili i govor u oazi Humm

            Gadir Humm je tema žučnih rasprava između sunija i šiija još od prvih stoljeća islama. Da bismo odgonetnuli zašto je Poslanik, alejhi selam, zastao u ovoj oazi a potom održao govor moramo razumijevati kontekst događaja. Mi ćemo ovdje pružiti upravo taj kontekstualni pogled na događaj koji će nam otkriti detalje šta je ustvari dovelo do onoga što se desilo u Gadir Hummu.

            Allahov poslanik, Muhammed, alejhi selam, ovaj govor je održao iz razloga što su pojedini ashabi koji su bili sa Alijom, radijallahu anhu, u vojnoj ekspediciji u Jemenu imali zamjerke o njemu i njegovom zapovijedanju.

            Jedan od ashaba koji su osjećali određenu dozu mržnje prema Aliji, radijallahu anhu, bio je i Burejda b. Husajb. Imam Buhari u svom sahihu prenosi da je Poslanik, alejhi selam, poslao Aliju, radijallahu anhu, kod Halida da podijeli plijen na pet dijelova i preuzme petinu petine. Među robljem je bila i jedna izuzetno lijepa robinja koju je Alija prilikom raspodjele dodijelio svojoj porodici. Poslije toga ashabi su primijetili Aliju, radijallahu anhu, kako izlazi zamotane i mokre glave među ljude, što je ukazivalo na to da je imao odnose sa robinjom jer se bio okupao. Burejda, koji je još odranije bio ljut na Aliju, na to je rekao Halidu: ”Vidiš li ti ovo?!”, sugerirajući na to što je Alija  učinio. Kada su došli Poslaniku, alejhi selam, Burejda je to spomenuo Resulullahu, pa ga je on upitao: ”O Burejde, mrziš li ti Aliju?”  na što je Burejda potvrdno odgovorio. A onaj koji je ‘milost svijetovima’ mu odgovori: ‘Nemoj ga mrziti, jer njemu od petine pripada više od toga.’ [5]    Ovim riječima, Poslanik, alejhi selam, je sugerirao na ispravnost Alijinog postupka.

            Tirmizi u svome sunnenu bilježi hadis u kome se prenosi sljedeće: “Poslao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dvije vojske. Jednoj je za zapovjednika odredio Aliju b. Ebi Taliba, a drugoj Halida b. Velida i rekao: Ukoliko dođe do borbe, Alija je glavni zapovjednik. Pošto Alija, veli (Bera), osvoji jednu utvrdu i uze za sebe jednu robinju, Halid napisa Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, pismo u kome okleveta Aliju i posla ga po meni. Kad sam Vjerovjesniku predao pismo i on ga poče čitati, sav pocrvenje, a potom reče: Sta vidiš (loše u tome) što je uradio čovjek koji voli Allaha i Njegova Poslanika i koga voli Allah i Njegov Poslanik? Rekoh: Utječem se Allahu od Allahove srdžbe i srdžbe Njegova Poslanika, ja sam samo izaslanik. On (Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem,) tada ušuti.[6]

            Nisu ovo bile jedine zamjerke na račun Alije, radijallahu anhu, od strane dijela njegove vojske. Ono što su mu još zamjerili jeste i to što je kada su mu tražili da im dâ deve koje su prikupljene na ime zekata umjesto njihovih iznurenih, on to nije dozvolio rekavši: ”Svi muslimani imaju jednak udio u zekatskom imetku.”[7]

            Neosporna je činjenica da je Alija ispravno postupio u ovim situacijama, jer je dobro poznavao propise ratnog plijena, inače Poslanik, alejhi selam, mu ne bi ni povjerio ovako odgovoran zadatak. Možda je i jedan od razloga nezadovoljstva Alijine vojske i to što je bilo dosta ljudi koji su bili novi u islamu. Vjera još nije bila u potpunosti nastanila njihova srca a ni propise nisu dobro poznavali. S obzirom na sve navedeno Poslanik, alejhi selam, je osjetio potrebu za držanjem govora kojim će iz vjerničkih srca odstraniti mržnju i sumnju pojedinih ashaba prema Aliji, radijallahu anhu.

            Ovaj govor prenesen je i zabilježen autentičnim predajama. Pa tako Muslim u sahihu navodi da je Poslanik, alejhi selam, držao govor kod vode koja se naziva ‘Hummen’. Tu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, oporučio dvije stvari: ‘Allahovu Knjigu u kojoj je uputa i svjetlo, pa se prihvatite Allahove Knjige.’ a nakon toga Poslanik, alejhi selam, je rekao: ‘I ostavljam vam svoju porodicu. Opominjem vas Allahom za svoju porodicu!’, ponovivši to tri puta, što ukazuje na važnost ali i vrijednost ehli bejta.[8] Zatim je Poslanik, alejhi selam, rekao prisutnima: ”Čiji sam ja prijatelj i zaštitnik, i Alija mu je prijatelj i zaštitnik. Allahu moj, budi prijatelj onome ko je njegov prijatelj, a neprijatelj onome ko je njegov neprijatelj!”[9]

            Šiije naravno imaju svoje predaje koje govore o ovom događaju. One se razlikuju po sadržaju, pojedinim detaljima i dužini, međutim ono u čemu se slažu jeste to da je Allahov Poslanik, alejhi selam, ostavio oporuku-vesijjet, prema kojoj ga je nakon njegove smrti, na mjestu halife trebao naslijediti Alija, radijallahu anhu. Oni smatraju da je to naređeno i objavom Allaha, dželle šanuhu, te da je navodno i sam Poslanik, alejhi selam, oklijevao da to obznani svojim drugovima-ashabima, radijallahu anhum.

            El-Kulejni u svom djelu El-Kafi, navodi predaju od Ebu Džafera da je Allah, dželle šanuhu, objavio Poslaniku, alejhi selam, da ga naslijedi Alija i objavio mu ajet: ”Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju.”(El-Maida, 55), a zatim mu je Allah, dželle šanuhu, naredio da im pojasni šta wilajet znači, kao što im je pojasnio šta je namaz, zekat, post i hadž. Kada je Allah, dželle šanuhu, zatražio to od Poslanika, alejhi selam, njemu je bilo u duši teško/osjetio je tjeskobu pa se pobojao da će se oni odmetnuti od vjere i da će ga u laž utjerivati. Zatim se obratio Allahu, dželle šanuhu, a onda mu je On objavio: ”O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi. Allah doista neće ukazati na Pravi put narodu koji neće da vjeruje.” (El-Maida, 67). Poslanik, alejhi selam, se potom pokori Allahovoj naredbi i imenova Aliju  za svog nasljednika na dan “Gadir Humma“. Pozvao je ljude da se okupe na zajednički namaz, nakon kojeg im naredi da prisutni to prenese odsutnome.

            Omer ibn Uzejne reče – da su svi osim Ebu El-Džaruuda rekli da je Ebu Džafer rekao: Vjerski propisi (obaveze, dužnosti, farzovi) su dolazili jedan za drugim, a wilajet je došao kao posljednja od njih, nakon čega Allah, dželle šanuhu, objavljuje: ‘Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.’ (El-Maida, 3)

Ebu Džafer kaže: Allah azze we dželle je rekao: Nakon ovoga vam neću objavljivati (propisivati) farzove, upotpunio sam vaše vjerske dužnosti”[10]

            -Navedena predaja pravi više problema i kontraverzi za šiije nego što ih ustvari rješava. Prema ovoj predaji svi ashabi su dali obećanje Poslaniku, alejhi selam, da će dati prisegu Aliji, radijallahu anhu, kao jedinom legitimnom nasljedniku. Međutim, nakon smrti Poslanika, alejhi selam, iznevjerili su zavjet, i svi do jednog su dali prisegu Ebu Bekru, radijallahu anhu. Nemoguće je da se toliki broj ljudi dogovori i složi u zabludi, pa i sam Alija koji je poslije Ebu Bekra, prisegu dao i Omeru i Osmanu, radijallahu anhuma.

            -U svojoj poslaničkoj misiji, Muhammed, alejhi selam, bezbroj puta se našao u veoma teškim situacijama, ali nikad nije oklijevao, niti se bojao da će ga utjerivati u laž zbog nećega ili da će se odmetnuti od vjere zbog obznanjivanja Allahovih propisa i naredbi. Nije se bojao da će ga ljudi proglasiti lažovom zbog putovanja u Jeruzalem i  uspinjanja na nebo ( Isra i Mi’radž), ali se navodno bojao da će ga nazvati lažovom za imenovanje Alije kao njegovog nasljednika.

            – 3. ajet sure Maide, zapravo je objavljen Oproštajnom hadžu, na dan Arefata. Poslije ovog ajeta nije objavljeno nešto što je dozvoljeno ili zabranjeno, a Allahov Poslanik, alejhi selam, je preselio nakon Arefata (nakon osamdeset i jednog dana). (Vidjeti: Tefsir, Ibn Kesir, str. 342.)

            -Riječ ‘mevla’ u arapskom jeziku može imati više značenja. Allahov Poslanik, alejhi selam, koji je bio najrječitiji čovjek, da je htio kao što šiije tvrde, ostaviti Aliju kao halifu ili imama ljudima poslije sebe, na to bi ukazao jasno i nedvosmisleno riječima: ‘Ostavljam Vam Aliju kao svog halifu’ ili ‘Alija je vaš imam nakon mene’.

Šiije za argumentaciju svojih stavova često uzimaju predaje koje nisu utemeljene. Iz svega navedenog možemo primijetiti da se i u ovom slučaju radi o istom. Svjesno pripisivati Poslaniku, alejhi selam, neistine, bez sumnje je jedan od najtežih grijeha. U dva sahiha je zabilježena predaja od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj se kaže: ”Ko slaže na mene, namjerno, neka pripremi sebi mjesto u Vatri”.

[1] Vidjeti: Ibn Tejmijje, Minhadžus-sunne en-nebevijje, 2/221.

[2] Abdulvehhab et-Tariri, Poslanikov govor u Gadiri-Hummu, 64.

[3] Ibid, 63.

[4] Et-Tevbe, 100.

[5] Buhari, Sahih, 3/4350.

[6] Tirmizi, Sunen, 7/3986.

[7] Abdulvehhab et-Tariri, Poslanikov govor u Gadiri-Hummu¸ 42.

[8] Muslim, Sahih, 7/2408.

[9] Abdulvehhab et-Tariri, Poslanikov govor u Gadiri-Hummu, 73.

[10] El-Kulejni, El-Kafi, str. 289

Piše: Eniz Patković

Akos.ba