Fojnička ahdnama – dokument tolerancije stariji od svih evropskih deklaracija o pravima

28. maja 1463. godine, u logoru na polju Milodraž kod Fojnice, osmanski sultan Mehmed II El-Fatih uručio je franjevcima dokument koji i danas predstavlja jedno od najvažnijih svjedočanstava vjerske tolerancije u bosanskoj historiji – Fojničku ahdnamu.

Povodom osmanskog ulaska u Bosnu, fra Anđelo Zvizdović, gvardijan franjevačkog samostana u Fojnici, obratio se sultanu sa zahtjevom za zaštitu katoličkog stanovništva. Govorio je u ime puka koji je iz straha napustio svoje domove, crkve i samostane, upozorivši da zemlja bez naroda ne koristi ni novom gospodaru. U svom obraćanju, Zvizdović je pozvao na mudrost, suživot i poštivanje različitosti.

Fra Anđelo Zvizdović:

“Veliki care”,

“Ja sam fra Anđel Zvizdović, starješina franjevačkog samostana u Fojnici. Dolazim ispred ovdašnjeg izbjeglog puka katoličke vjere da ti ukažem na nastale prilike, koje ne mogu ni tebi dobra donijeti, ako si došao da nam budeš novi gospodar. Pusta i neobrađena zemlja bez igdje ikoga nikome ne koristi. Budi milostiv prema narodu, pa ćeš od njega imati sve ono što se traži od pokorenih.

Različite smo vjere, ali vjerujemo u istog Boga. Mada smo mi, bosanski katolici, dojako bili tvoji ljuti protivnici, uviđamo da je Božija volja da nam budeš novi gospodar, pa ti dolazim ispred mojih istovjernika da ti iskažem pokornost i nas primiš kao tvoje nove podanike.

I do sada smo slijedili Božiji zakon te smo se pokoravali našem kralju, čineći sve što je dužnost podanika naspram gospodara, a gospodar je, pak, naspram nas činio ono što ga je obavezivao isti zakon. Ako si došao, care, da budeš novi gospodar ove zemlje, to gospodstvo ti ne bi ništa donijelo ako bi ostao bez življa.

Care, poštedi nam crkve, dozvoli nam slobodu vjere, pa ko je do sada bio katolik, neka to i nadalje ostane. Ovdje je od uvijek bilo više vjera, jedna pored druge, niko nikome nije smetao, a i kako bi kad ih ispovijeda jedan te isti, bosanski narod. Budi milostiv i dozvoli da tako ostane i nadalje. Dobrodošli i oni koji prime tvoju vjeru, jer Bosna je širokogruda i u svoja njedra prima svakoga ko je dobronamjeran.

Ako dozvoliš katoliku da i dalje bude katolik, pravoslavcu pravoslavac, a bogumilu bogumil, onda ćeš imati Bosnu baš onakvu kakvu želiš.

Tri naša samostana, u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu i Fojnici, pusta su. Samostanska braća se razbježala, kapele i crkve su napuštene. To je slika od koje se srce steže svakom vjerniku, ma koje vjere bio. Dopusti nam da se i nadalje molimo u našoj vjeri, neka narod siđe sa brda, neka ti se pokori, pa nam budi ono što nam je dojako bio naš kralj. Budi nam gospodar kojem ćemo se klanjati i poštovati, kakav je običaj od starine.

Eto, care, radi toga sam došao. Ako sam rekao nešto što bi uvrijedilo tvoju veličinu, naredi da me na mjestu sasjeku, a ako si drugačijeg mišljenja, postupi kako rekoh, što će biti milije i Bogu i ljudima”

Njegove riječi, utemeljene na stvarnosti bosanskog multikonfesionalnog društva, naišle su na razumijevanje. Sultan je izdao ahdnamu – povelju kojom se bosanskim katolicima garantuje pravo na vjeru, sigurnost života, povratak izbjeglih, i očuvanje crkvene imovine. U tekstu stoji:

Sultanov proglas:

Mehmed, sin Murad-hanov, uvijek pobjedonosni!

Zapovijest časnoga, uzvišenoga sultanskog znaka i svijetle tugre osvajača svijeta, glasi:

Ja sultan Mehmed-han, dajem na znanje cijelom svijetu, kako prostom puku, tako i odličnijim, da su posjednici toga carskoga fermana, bosanski franjevci, našli veliku pažnju, te zapovijedam: Neka niko ne smeta i ne uznemiruje spomenute ni njihove crkve!

Neka (mirno) stanuju u mom carstvu. A oni koji su izbjegli neka budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim samostanima. Ni moje Visoko veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti iko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje, ni njih ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove bogomolje. Dozvoljava im se iz tuđine dovoditi ljude – svećenike, u moju zemlju.

Stoga spomenutim izdajem uzvišenu povelju u kojoj im posvećujem svoju brigu i pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Tako mi Stvoritelja zemlje i nebesa, Koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našega velikog Božijeg poslanika Muhammeda i 124.000 pejgambera, i tako mi sablje, koju pašem, niko ne smije prekršiti ovo što je napisano, dok oni budu pokorni mojoj službi i vjerni mojoj zapovijesti.

Pisano 28. maja 1463. godine

u Milodražu polju, nadomak Fojnici

Sultan je svoju riječ osnažio zakletvom u Boga, poslanike, mushafe i vlastiti mač – ističući da se niko ne smije suprotstaviti ovoj zapovijedi dok god franjevci budu lojalni carstvu.

Pravda prije politike

Fojnička ahdnama nije rezultat političkog pragmatizma, već izraz tadašnje islamske pravne i etičke svijesti. Dok Evropa još stoljećima kasnije nije imala slične dokumente, Osmansko Carstvo je kroz ahdnamu pokazalo spremnost da očuva suživot i zaštiti „druge i drugačije“.

U savremenom kontekstu, mnogi historičari ovu ahdnamu smatraju pretečom Deklaracije Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima iz 1948. godine. Iako nastala u osvojenoj zemlji, ahdnama je garantovala ono što je tada bilo rijetkost – slobodu vjere i integritet zajednice.

Značaj danas

Prijepis Fojničke ahdname danas se čuva u Franjevačkom samostanu Duha Svetoga u Fojnici. Ona ostaje ne samo historijski dokument, već i simbol onoga što Bosna i Hercegovina može biti – dom različitih naroda, vjera i kultura u međusobnom poštovanju i dostojanstvu.

Fojnička ahdnama je dokaz da su mir i razumijevanje mogući čak i u vremenima osvajanja i promjena – ako postoji vizija utemeljena na pravednosti i poštovanju čovjeka.

akos.ba