Fikh muslimanskih manjina: Muslimanske manjine na Istoku i Zapadu

Muslimanske manjine

 Muslimani se – kada je u pitanju domovina / vatan – u kojoj žive dijele na dvije grupe:

Prvu grupu: koju čine oni koji žive u Daru-l-islamu po definiciji učenjaka fikha, a po našem savremenom terminu to su oni koji žive unutar islamskih društava ili islamskih zemalja. Kada to kažemo mislimo na zemlje u kojima su većina stanovnika muslimani koji javno ispoljavaju islam, bar kada su u pitanju vjerski obredi kao što su: ezan, salat, post, učenje Kur’ana, izgradnja džamija, dozvola odlaska na hadž i tome slično i koji svoja privatna pitanja kakva su brak, razvod braka i slična rješavaju shodno propisima njihove vjere.

Drugu grupu: koju čine muslimani koji žive van Daru-l-islama, daleko od islamskih društava ili islamskog svijeta.

Ova grupa muslimana se dijeli na:

1. One koji predstavljaju autohtono stanovništvo svojih zemalja i koji su islam primili davno, ali se smatraju manjinom u odnosu na druge građane nemuslimane svojih zemalja. Ponekada je ta manjina veoma velika, kakva je muslimanska manjina u Indiji čiji je broj oko 150 (stotinu pedeset) miliona. Ponekada je manja tako da neke manjine ne prelaze više od nekoliko hiljada. U takvu manjinu spadaju i muslimani Sjeverne Amerike koji su većinom silom dovedeni iz Afrike kao robovi, mada su bili slobodni ljudi sinovi slobodnih ljudi. U takvu manjinu spada i nekoliko miliona muslimana u istočnoj Evropi, kakvi su muslimani Bugarske i drugih zemalja.

2. Emigrante koji su došli iz islamskih zemalja u neislamske zemlje radi posla, ili su migrirali radi školovanja ili drugih legalnih razloga i u tim zemljama dobili legalan boravak. Neki su dobili i državljanstvo i stekli pravo građanstva te biračko pravo i druga prava utvrđena ustavima tih zemalja.

Muslimanske manjine na Zapadu

Muslimanske manjine postoje u Istočnoj i Zapadnoj Evropi.

Neki muslimani predstavljaju autohtono stanovništvo kakvi su muslimani evropskog dijela Turske, muslimani Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije i nije ih dozvoljeno smatrati manjinama jer su njihove zemlje u stvari islamske zemlje. Muslimani Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Bugarske i drugih zemalja predstavljaju autohtono stanovništvo tih zemalja.

Postoje muslimani u Zapadnoj Evropi koji su u novije vrijeme prešli na islam i oni koji su migrirali iz Sjeverne Afrike u Francusku u kojoj postoji najveća islamska iseljenička kolonija čiji se broj kreće oko pet miliona. Od njih neki imaju francusko državljanstvo dok drugi borave legalno i imaju svoja prava.

Muslimanska kolonija u Njemačkoj koju čine većinom Turci broji oko tri miliona muslimana od kojih su mnogi rođeni u Njemačkoj.

Muslimansku manjinu u Engleskoj većinom čine muslimani iz zemalja Komonvelta (Indije, Pakistana, Bangladeša) i drugih zemalja.

Muslimana ima i u drugim zemljama Zapadne Evrope: u Holandiji, Belgiji, Austriji, Italiji, Španiji, Skandinavskim i drugim zemljama.

Muslimani u Evropi već duži period osjećaju svoj identitet i zahvatilo ih je opšte islamsko buđenje tako da su počeli osnivati različite ustanove – vjerske, kulturne, društvene, ekonomske – kako bi sačuvali svoje biće: džamije za salat, škole za obrazovanje djece, fakultete i univerzitete radi izvođenja stručnog kadra. Među značajne ustanove Muslimanske kolonije na Zapadu predstavljaju: Savez islamskih organizacija, Evropski fakultet za islamske studije u Parizu na kome je diplomiralo nekoliko generacija a sličan postoji i u Engleskoj, zatim Evropsko vijeće za fetve i istraživanja koje je održalo nekoliko zasjedanja i izdalo jedan broj važnih fetvi i preporuka koje su riješile mnoge probleme muslimana u svijetlu šerijatskih tekstova i stremljenja.

Postoji jedan broj ustanova kakve su: Islamska ustanova i Islamska kuća za brigu u Engleskoj, Islamski centar u Londonu, jedan broj islamskih centara u Parizu, Rimu, Dablinu u Irskoj i u još jednom broju evropskih zemalja.

Procjenjuje se da u Sjedinjenim Američkim Državama i u Kanadi ima više od sedam miliona muslimana. Većinu od tih muslimana čine Afrikanci koji su na silu i u okovima dovedeni kao robovi mada su u svojim zemljama bili slobodni djeca slobodnih roditelja.

Nad njima su primjenjivama najokrutnija sredstva mučenja i prisiljavanja i veliki broj ih je ubijen bolešću ili mučenjem.

Jedan broj ovih se nakon ukidanja ropstva vratio svojim korijenima. Mnogi od njih su saznali da su u osnovi bili muslimani i da su njihovi očevi bili muslimani. Islam je kod mnogih od njih bio iskrivljen poremećen i zbrkan, a zatim im je Allah dao čestite ljude koji su im korigovali islam tako da su se vratili istinskom islamu nakon što su od njega bili otjerani i priključili se velikoj islamskoj koloni. Njima su se priključili novi migranti iz arapskih i islamskih zemalja koji sada nose američko i kanadsko državljanstvo i imaju pravo boravka u ovim zemljama.

Oni imaju svoje vjerske, odgojne, kulturne i društvene ustanove, pa čak i političke, shodno svom broju, aktivnostima i ambicijama.

Muslimanske manjine na Istoku

Ono što ne smijemo zaboraviti je stanje islamskih manjina i kolonija na Istoku. Neke od tih manjina su velike poput islamske manjine u Indiji čiji se broj procjenjuje na više od stotinu pedeset miliona muslimana i oni  imaju svoju baštinu, svoje džamije, škole, kulturu i osobenost i dugo učešće u izgradnji indijske civilizacije. U stvari ono na što se oslanja Indija u spomenicima kojima privlači turiste diljem svijeta su islamski spomenici a muslimani Indije dali su snažno izražen doprinos u ratu Indije za neovisnost i borbama za oslobođenje od engleskog kolonijalizatora.

Postoje i potpuno islamske zemlje koje su se sve do nedavno smatrale zemljama u kojima muslimani predstavljaju manjinu kakve su islamske republike u Aziji: Uzbekistan, Tadžikistan. Kazahstan, Azerbejdžan i druge. U vrijeme Sovjetskog saveza govorio sam da je ubrajanje ovih republika u zemlje u kojima muslimani predstavljaju manjine očita nepravda prema njima jer se radi o čisto muslimanskim republikama koje su silom i primoravanjem priključene Sovjetskom savezu.

U Rusiji sada ima oko dvadeset miliona muslimana. Kozaka, Tatara i drugih različitih nacionalnosti, među koje spadaju Čečeni koji su se borili i još se bore za dobivanje neovisnosti od Rusije, jer oni niti i jednoj veni ne osjećaju da ih bilo šta veže za Ruse, niti rasa, niti jezik, niti domovina / vetan, niti istorija, niti vjera.

U Kini posoje desetine miliona muslimana čiji broj zvaničnici u Kini pokušavaju da umanje koliko god mogu. Šekib Arslan, da mu se Allah smiluje, navodi u svojim poznatim komentarima na knjigu Sadašnjost islamskog svijeta koju je preveo Adžadž Nuvejhid da je broj muslimana u to vrijeme, znači prije sedamdeset i više godina bio pedeset miliona. Ako bi njihov broj preračunali prema rastu muslimanskog stanovništva u svijetu za sve ove godine, njihov broj sada ne bi bio manji od stotinu pedeset miliona.

Postoje zemlje u kojima u biti muslimani predstavljaju većinu ali Zapad uporno insistira na tome da se se radi o kršćanskim zemljama i muslimane u njima prikazuje kao manjinu, mada brojevi demantiraju takve tvrdnje. To se očito vidi kada su u pitanju zemlje poput Etiopije, Eritirije i Čada.

Postoje manjine koje imaju svoju težinu u jednom broju azijskih i afričkih zemalja kakve su: Tajland, Burma, Singapur, Šri Lanka, Tanzanija, Uganda, Kenija, Gana, Kongo, Niger, Južna Afrika i druge.

Mijenjanje odnosa muslimanskih manjina prema islamu

Muslimanske manjine u svom odnosu prema islamu prošle su idejno, emocionalno i po ponašanju različite, međusobno oprečne faze, posebno skupine muslimana iz čisto islamskih zemalja.

U prvoj fazi radilo se o izgubljenosti u pravom značenju te riječi. Nije postojala svijest, pa čak ni dovoljan osjećaj o islamskoj pripadnosti ili islamskom identitetu.

Migracije su počele nakon prvog svjetskog rata u kome je poražena zemlja hilafeta, u kojem su pobijedili saveznici i u kojem je zapadni svijet zablistao sa svojom civilizacijom a islamski svijet odstupio i ušao pod vlast kolonijalizma koji prije toga nije ulazio u islamski svijet.

Islamske manjine, ili možeš kazati ono što se smatralo islamskim manjinama u to vrijeme činile su dvije kategorije muslimana:

1 – Autohtono stanovništvo

2 – Novi muhadžiri iz islamskog svijeta.

Što se tiče autohtonog stanovništva bilo je to većinom stanovništvo u Istočnoj Evropi i unutar Rusije pod čekićem komunističke vlasti, te muslimani Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije, Albanije, Bugarske i drugih zemalja koje je bilo izolovano do islama u vjerovanju, Šerijatu, etici i kulturi i izolovano od ostalog islamskog ummeta. Oni su prestali da poznaju islam kao misao i udaljili su se od islama po ponašanju. Ono što ih je vezalo za islam bio je: šehadet (Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu) čemu su očevi i majke učili svoje sinove i kćeri bez da znaju bit njegova značenja i to da on obavezuje onoga ko ga izgovori da se pridržava farzova koje treba izvršavati i zabrana kojih se treba kloniti. Uz šehadet je išao zamagljen osjećaj prema islamu, ličnosti poslanika, s.a.v.s, Kur’ani Kerimu ili Mushafu za čije ime znaju, čiji im je rukopis svet, ali ga ne znaju čak ni učiti. Uz to je bilo teško doći do Mushafa, a onaj ko bi od njih došao do Mushafa na jedan ili drugi način smatralo se kao da je došao do ogromnog blaga.

U to vrijeme u krug muslimskih manjina uključeni su muslimani muslimanskih azijskih republika koje su bile u okviru Sovjetskog Saveza: Uzbekistan, Tadžikistan, Kazahstan, Azerbejdžan i druge koje su na silu pripojene Sovjetskom savezu i postale dijelom njegovog političkog postojanja a muslimani sa tog stanovništva smatrani manjinom. U to vrijeme sam govorio da su ove države u potpunosti islamske i da to što su silom priključene Sovjetskom Savezu ne isključuje da ih zovemo islamskim.

U svakom slučaju takva je bila situacija sa muslimanskim manjinama koje su činile autohtono stanovništvo svojih zemalja.

Što se tiče migranata iz arapskih i islamskih zemalja njihov broj je u početku bio mali i većina njih je bila od onih čije vjerovanje nije bilo duboko ukorijenjeno. Oni su tragali za nafakom i imetkom, ali o svijetu u koji su išli nisu znali ništa.Oni su migrirali iz zemalja u kojima je položaj islama oslabio tako da je njihov lični status i status njihovih naroda u globalu – pojavom zapadnog svijeta na vrhuncu svoje moći i pobjeda – uticao da oni ne razmišljaju o svom identitetu i o tome šta traži njihova vjera. Rezultat je bio da su se prva i druga generacija ovih migranata, a posebno prva izgubile i potpuno utopile u novo društvo, jer ih njihovo vjerovanje i svijest nisu mogli zaštiti od utapanja, niti su u njihovom okruženju bila utočišta koja bi ih primila u svoje okrilje ili zaštita koja bi ih štitila.

Najočitiji primjer prvih migranata predstavljaju Afganci koji su migrirali u Australiju i od kojih je većina bila nepismena. Prva generacija ovih migranata je pravila džamije ali se poženila Australijankama. Njihova djeca su odrasla u vjeri majki tako da su džamije postale samo zgrade u kojima nije bilo onih koji će ih održavati namazom, ibadetom i znanjem.

Takav primjer nalazimo i u Južnoj Americi, posebno u Argentini u kojoj je prva generacija migranata nestala u domaćem stanovništvu. Među njima ima i onih koji su javno prešli na kršćanstvo kakav je Karlos Menem i drugi.[1]

A onda su muslimani migranti počeli da sa očiju razbijaju prašinu nemara i da sa uzdahom gledaju na svoje korijene, na svoj vjerski identitet, na to da imaju svoju vjeru, svoju objavu koja ih čini karakterističnim i počeli su da se vežu za svoju braću muslimane unutar islamskog svijeta tražeći od njih pomoć u izgradnji džamija i tražeći da im pošalju ulemu i misionare.

Možda je ovo novo buđenje bilo plod faktora sa kojima su se susreli prvi migranti i možda su ti faktori oživili u njima ono što je bilo zamrlo i pokrenuli ono što se bilo ustajalo. Ponekada su ih neki faktori kao što je tiranija u njihovim matičnim zemljama bili ti koji su ih podstakli da sa svojom vjerom učine hidžru u nove zemlje kako bi u njima bilo posijano novo sjeme iz koga će Allah dati plodove različitih boja:

“Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepe riječe kao lijepog drveta: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi – a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili.” (Ibrahim, 24-25)

Tako je počelo novo doba muslimanskih manjina, posebno migranata. To doba je evoluiralo iz faze u fazu sve snažnije i temeljitije dok nije došlo do onoga što danas vidimo i zapažamo u Evropi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, u zemljama dalekog istoka i Africi a što možemo nazvati dobom islamskog buđenja. Ovo novo buđenje zahvatilo je i autohtone muslimane koji su se probudili iz dubokog sna i počeli snažno – uz razlike od zemlje do zemlje – da se priključuju islamskoj koloni koja se pokrenula.

Ovo novo buđenje manjina možemo podijeliti na slijedeće etape:

1 – Etapa osjećaja identiteta.

2 – Etapa buđenja.

3 – Etapa pokretanja.

4 – Etapa okupljanja.

5 – Etapa struktuiranja

6 – Etapa riješenosti / odlučnosti da se nešto uradi

7 – Etapa djelovanja

Mi smo sada u fazi ovog pozitivnog djelovanja u društvu. U ovoj etapi nema mjesta izolaciji niti autarhiji i treba biti oprezan naspram drugih. Muslimanske manjine stoje na čvrstim nogama, imaju samopouzdanje, ponosni su na sebe, sposobni da izraze svoj identitet, da brane svoje biće, da stiču svoje osobenosti i da ponude civilizacijsku misiju čovječanstvu.

One su u fazi kada upotpunjuju svoje naučne, odgojne i misionarske ustanove. U jednoj fazi su bili veoma okupirani izgradnjom džamija i te džamije su bile neophodne jer one predstavljaju prvu ustanovu u muslimanskom društvu.

Nakon toga je došla faza izgradnji škola u kojima će muslimanska djeca učiti osnove svoje vjere uz nastavne programe utvrđene za njihove vršnjake.

Nakon toga došla je faza izgradnje viših škola i specijalizovanih univerziteta za islamske studije u kojima će se školovati savremeni imami, misionari i osposobljeni savremeni muallimi i savremeni poznavaoci Šerijata koji će se napajati sa izvorne islamske kulture a živjeti u svom vremenu, njegovim uzburkanim strujama, znanostima, problemima i dinamici nastojeći da iz Šerijata uzme ono sa čim će rješavati probleme ovog vremena.

Nastavit će se, ako Bog da. Odlomak iz knjige:  “FIKH MUSLIMANSKIH MANJINA” dr. Jusuf el-Kardavi, prijevod Bilal Mredan, 224. str. Izdavač: Libris, Sarajevo, 2004. Knjigu možete naručiti na e-mail kupiknjigu@live.com cijena 18KM O knjizi

Jusuf el-Karadavi, čuveni islamski mislilac, naš savremenik i vrsni poznavatelj islamskog prava (fikh), u ovom djelu daje rješenja i odgovore na najčešća pitanja i probleme s kojima se sreću muslimani koji žive kao manjina u nemuslimanskoj zajednici. Čitalac tako može naći šerijatska rješenja za probleme pojedinca i zajednice, odgovore na pitanja ekonomske ili političke prirode, npr.: obavljanje džume i dženaze namaza na različitim geografskim širinama, ukopavanje u nemuslimanska groblja, klanje kurbana, brak sa nemuslimanima, nasljeđivanje nemuslimana, propisi u nemuslimanskoj sredini, poslovanje i kupovina preko banaka koje ubiru kamatu i sl. . .

akos.ba