Fetva Dr. Jusufa el-Karadavija o čestitanju vjerskih praznika Jevrejima i kršcanima

Pitanje (skraćeno): Ja sam student u Njemačkoj. Problem koji vam želim izložiti jeste slijedeći: Na koji način nam je dozvoljeno, a na koji nije čestitati nemuslimanima njihove različite praznike, kao što su naci­onalni i vjerski praznici od kojih je najpoznatiji Božić? Je li nam dozvo­ljeno da iz kurtoazije svome kolegi na studijama ili mentoru ili kolegi na poslu ili komšiji čestitamo te praznike uobičajenim frazama? Naime, čuo sam neku braću kako govore da je to zabranjeno i da čak spada u velike grijehe jer time potvrđujemo kufr i neistinu u koju nemuslimani vjeruju, i odobravamo im da tako nastave, te da time učestvujemo u njihovim vjerskim propisima.

Svakakao, kada im čestitam ili poklonim poklon, ja nikako ne odo­bravam zabludu ili kufr u kome su, već samo slijedim upute islama o lijepom ophođenju sa nemuslimanima. To posebno stoga što oni nama čestitaju naše blagdane a ponekad nam nešto i poklone. Lično nalazim da nikako ne priliči muslimanu da na takav pozitivan gest musliman uzvrati smrknutim licem i zanemarivanjem njihovih praznika. To će samo dodatno ocrniti sliku muslimana u njihovim očima i dati im još jedan argument da nas napadaju.

Odgovorio Dr. Jusuf Karadavi:

Hvala Allahu i neka su mir i blagoslov na Božijeg posla­nika. Nema sumnje da je pitanje koje postavlja brat vrlo važno i osjet­ljivo, kako je i sam opisao. O njemu su me pitali mnoga braća i sestre u različtim zemljama Evrope i Amerike koji tamo žive sa kršćanima i koje sa njima vežu različite veze: komšiluk, posao, studije… Ponekad musliman ima osjećaj da je nemusliman bolji od njega, kao naprimjer u slučaju mentora koji iskreno pomaže studentu muslimanu ili ljekara koji iskreno liječi muslimana bolesnika, i u drugim sličnim slučajevima. A kao što se kaže, insan je rob dobročinstva. Ili kao što je pjesnik rekao:

Dobro čini ljudima porobit ćeš njihova srca,

a kako samo dobročinstvo čovjeka porobljava!

Kakav je, dakle, stav muslimana prema ovim nemuslimanima koji se prema njemu lijepo odnose, koji nisu neprijatelji muslimanima, koji se protiv njih ne bore zbog njihove vjere i koji ih ne protjeruju iz nji­hovih domova?

Časni Kur’an je postavio pravilo za odnose između muslimana i nemuslimana u dva ajeta sure El-Mumtehine koja govori o mnogoboš- cima, a u kojima Allah, dž.š., kaže: “Allah vam ne zabranjuje da dobročin­stvo činite i pravedni budete onima koji se protiv vas zbog vjere ne bore, niti vas iz staništa vaših izgone! Allah, dosita, voli pravedne! Ali vam Allah zabranjuje da prijatejujete sa onima koji se protiv vas bore zbog vjere, i iz vaših staništa vas izgone i pomažu da vas protjeraju;s takvima vam zabranjuje prjateljevati! A koji s njima bude prijateljevao, takvi su zločinitelji pravi!”(El-Mumtehine, 8 – 9)

Ova dva ajeta, dakle, prave razliku između onih nemuslimana koji ne ratuju i onih koji ratuju protiv muslimana. Prvima časni ajet određu­je pravdu i dobročinstvo, što je više od pravde. Pravda je da uzmeš ono što ti pripada, a dobročinstvo je da odustaneš od svoga prava. Pravda je da nekome u potpunosti daš njegovo pravo. Dobročinstvo znači dati mu više nego mu po pravdi pripada. Što se drugih tiče, sa kojima nam ajet zabranjuje prijateljevanje, to su oni koji gaje neprijateljstvo prema muslimanima i protiv njih se bore, i koji ih iz njihovih domova bez razloga protjeruju, samo zato što govore: “Naš Gospodar je Allah”, kao što su učinile Kurejšije sa Poslanikom i njegovim ashabima.

Kur’an je definirajući odnos prema miroljubivim nemuslimanima upotrijebio riječ dobročinstvo (birr), što je riječ koja se koristi za izražavanje najveće ljudske obaveze nakon obaveze prema Allahu: dobročinstvo prema roditeljima.

El-Buhari i Muslim od Esme bint Ebi Bekr prenose da je došla Po­slaniku, a.s., i pitala ga: “O Božiji poslaniče, došla mi je mati, a ona je mnogoboškinja, i želi imati lijepe odnose sa mnom. Hoću li je paziti?” Odgovorio je: “Pazi svoju majku!”

Tako je odgovorio u slučaju mnogoboškinje, a poznato je da je stav islama prema sljedbenicima Knjige blaži od njegovoga stava prema mnogobošcima. Čak je dozvolio da jedemo ono što zakolju i da se od njih ženimo: “…i vama je dozvoljena hrana onih kojimaje Knjiga data, a i vaša hrana njima je dozvoljena! I dozvoljene su vam čestite vjernice, i čestite žene onih kojima je Knjiga data prije vas…” (El-Maide, 5).

A ono što se podrazumijeva u braku i što iz njega proizilazi jeste ljubav između supružnika, kao što kaže Allah, dž.š.: “I od Njegovih Zna­kova i to je da On za vas, od samih vas, žene stvara, da se uz njih smirite i medu vas ljubav i samilost dao je…” (Er-Rum, 21). A kako može čovjek da ne voli svoju ženu, i domaćicu, i saputnicu, i majku svoje djece? Opisujući odnose među supružnicima Allah, dž.š., kaže: “One su vaša odjeća, i vi ste njihova odjeća” (El-Beqare, 187).

Ono što također neminovno dolazi uz takav brak i što iz njega proizilazi jesu tazbinske veze između dvije porodice, što je jedna od dvije osnovne prirodne veze među ljudima, kao što kaže Kur’an: “I On je Taj Koji je od vode čovjeka stvorio i potomstvo mu po krvi i tazbini dao!.” (El-Furqan, 54). U neminovnosti takvog braka spada i majčinstvo i prava koja majka ima u odnosu na svoje dijete u islamu. A može li se u dobročinstvo i lijep odnos ubrojati da joj prođe jedan tako veliki blagdan a da joj ga dijete ne čestita? I kakav odnos će u tom slučaju dijete iz takvog braka zauzeti prema svojoj rodbini sa majčine strane kao što su djed ili nana, dajdže i tetke, dajdžići i dajdžišne, tečići i tečišne, a svi oni imaju pravo na lijepe rodbinske veze. Kaže Allah, dž.š.: “…A rodaci su, po Allahovoj Knjizi, preči jedni drugima,.” (El-Enfal, 75), te: “Allah zapovijeda pravdu i dobročinstvo i potpomaganje bližnjega,.” (En-Nahl, 91).

Prema tome, ako obaveze prema majci i rodbini od muslimana i mu­slimanke zahtijevaju da paze svoju majku i rodbinu na način koji će po­kazati ljepotu ponašanja muslimana, i njegovu širokogrudnost, i lojalnost njegovoj rodbini, isto tako druge obaveze obavezuju muslimana da se lije­po ponaša. A Poslanik, a.s., je savjetovao Ebu Zerraa: “Boj se Alhha ma gdje bio! Kad učiniš grijeh, učini dobro koje će ga izbrisali! I s judima se lijepo ophodi!^m Dakle, “odnosi se prema ljudima”, a nije rekao prema muslimanima.

Poslanik, a.s., je, također, podsticao na blagost u postupanju sa ne- muslimanima i upozoravao na grubost i nasilje prema njima. Kada su mu došli neki jevreji i izigravajući nazivanje selama kazali “ Es-Sammu ‘alejke, Muhammede!”, što je značilo: “Umro ti, Muhammede!”, i kada ih je čula Aiša, odgovorila je: “Vi umrli i prokleti bili, neprijatelji Boži- ji”. Poslanik, a.s., ju je ukorio zbog toga, pa mu je rekla: “Nisi li čuo šta su rekli, Božiji poslaniče?” On joj dogovori: “Cuo sam i rekao: I vi!. (tj. umrli i vi, da Bog da!) Aiša, Allah voli blagost u svemu.’”

Legitimnost čestitanja ovih praznika nemuslimanima se samo po­tvrđuje kada oni – kako navodi pitalac – prvi čestitaju muslimanu njego­ve islamske blagdane jer nam je naređeno da dobro dobrim uzvratimo, a da pozdrav boljim ili makar istim uzvratimo. Kaže Allah, dž.š.: “Kada pozdravljeni budete, ljepšim ili istim pozdravom uzvratite!” (En-Nisa’, 86)

A ne priliči muslimanu da bude manje plemenit i manje učtiv prema drugome. Naprotiv, on treba biti boljeg i savršenijeg ophođe­nja kao što se kaže u hadisu: “Najpotpunijeg imana je onaj ko je najljepšeg ponašanja.” Ili kao što se kaže u drugom hadisu: ‘Poslan sam da usavršim plemenite ćudi kod ljudi.”

A prenosi se da je vatropoklonik nazvao selam Ibn ‘Abbasu sa “Esse- lamu alejkum”, pa mu je Ibn ‘Abbas odgovorio “Ve ‘alejkumusselam ve rahmetullah”. Na to su ga neki ashabi upitali: “Kažeš mu ‘i milost Bo- žija (ve rahmetullah)?’” na šta je Ibn Abbas odgovorio: “Zar u Božijoj milosti ne živi?”

Dodatan razlog (za čestitanje) može da bude naša želja da ih po­zovemo u islam, da im ga približimo i da im omilimo muslimane, što nije moguće postići hladnim odnosom prema njima. Sam Poslanik, a.s., je bio lijepog ponašanja i prijatan u odnosu sa mnogobošcima Kurejša tokom cijelog mekanskog perioda uprkos nevolja koje su mu zadavali, i    spletki protiv njega i njegovih ashaba. Štaviše, zbog povjerenja koje su imali u njega, a.s., kod njega su ostavljali vrijedne stvari za koje su strahovali tako da je Poslanik, a.s., kada je iselio u Medinu ostavio Aliju, r.a., i naredio mu da vrati povjerene mu stvari njihovim vlasnicima.

Prema tome, nema prepreke da im u takvim prilikama musliman ili islamski centar čestita usmeno ili čestitkama koje ne sadrže simbole ili vjerske fraze koje su suprotne načelima islama kao što je krst, jer islam negira samu ideju krsta: “Oni ga nisu ubili, niti su ga razapeli, već im se samo učinilo.” (En-Nisa’, 156) Uobičajene fraze čestitanja u sličnim situacija­ma ne sadrže nikakvo odobravanje njihove vjere, niti izražavaju zado­voljstvo njome. To su riječi kurtoazije koje ljudi obično razmjenjuju.

Također, nema prepreke da se prime pokloni od njih i da im se na njih uzvrati istom mjerom. Poslanik, a.s., je primao poklone od nemu- slimana kao što je poklon od El-Muqavqisa, vođe egipatskih Kopta, pod uvjetom da ti pokloni ne sadrže nešto što je zabranjeno muslima­nima kao što su alkohol i svinjsko meso.

Znam da su neki islamski pravnici, kao što je šejhu-l-islam Ibn Tejmi- jje, zauzeli strog stav prema praznicima mnogobožaca, kršćana i jevreja, i prema učestvovanju u njima i to u svom djelu Iqtida’u-s-sirati-l-musteqim, mukhalefet ehli-l-džehim. Slažem se s njim u zabrani muslimanima da sla­ve praznike mnogobožaca i sljedbenika Knjige. Naime, neki muslimani slave Božić kako se slave bajrami, pa i više. To nije dozvoljeno. Mi imamo svoje blagdane, a oni svoje. Ali, ne mislim da ima prepreke da nemusli- manima njihove blagdane čestita onaj koga s njima vežu rodbinske veze, ili komšiluk ili studije ili neke druge društvene veze koje podrazumijevaju ljubav i lijep odnos koji potvrđuju zdravi običaji.

Nema sumnje da je Šejhu-l-islam svoju fetvu o ovome dao u svjetlu okolnosti svoga vremena. Da on, Allah bio zadovoljan njime, živi danas sa nama, i da vidi međuovisnost ljudi jednih o drugima, i povezivanje svijeta dotle da je postao kao malo selo, i da vidi potrebu muslimana da sarađuju sa nemuslimanima, i da su – nažalost – nemuslimani postali profesori muslimanima u mnogim znanostima i industrijama, i da vidi potrebu islamskog poziva da se približi tim ljudima, i potrebu da se musliman predstavi kao blag, a ne nasilan, i da donosi radosne vijesti, a ne da odgoni, i da vidi da muslimanovo čestitanje blagdana njegovom komšiji, kolegi i profesoru nemuslimanu ne znači njegovo zadovoljstvo vjerovanjem kršćanina ili odobravanje njegove nevjere…; štaviše, da vidi da ni sami kršćani ne slave te blagdane kao vjerski obred kojim se pribli­žava Bogu, već zato što je – u većini slučajeva – postao običaj i nacional­na tradicija na koju su ljudi navikli,… kada imaju slobodne dane, kada jedu, piju i razmjenjuju poklone sa porodicom i prijateljima… Da Ibn Tejmijje živi danas, i da vidi sve ovo, promijenio bi svoje mišljenje – a Allah najbolje zna – ili bi ublažio svoju fetvu jer je on, Allah bio zadovo­ljan njime, vodio računa o prostoru i vremenu u svojim fetvama.