Fašizam komunista: Zašto je Derviš Korkut spasilac Hagade morao biti kažnjen?
Piše: Enes RATKUŠIĆ
Dan sjećanja na žrtve holokausta, odnosno stradanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu širom svijeta obilježava se 27. januara. Ovaj je dan, naravno, obilježen i u Sarajevu, glavnom gradu zemlje koja je u 15. stoljeću Jevrejima pružila utočište nakon njihovog progonstva iz Španije.
Obilježavajući tužno sjećanje, sudionici sarajevskog skupa u Jevrejskoj općini nisu propustili priliku podvući veliku ulogu Bošnjaka Sarajeva u spašavanju svojih komšija te je u svijet otišla fotografija muslimanke Zejnebe Hardage, koja svojom odjećom prikriva žutu zvijezdu svojih susjeda porodice Kabiljo, kako ne bi došli u nemilost ustaškog režima. Tim povodom, na svom profilu na Twitteru šef delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini Lars-Gunnar Wigemark zapisao je: “Zbog toga Sarajevo uvijek treba da nastoji da održi i njeguje svoje živo naslijeđe kao multietnički i multikulturalni evropski grad.”
Sličnih primjera u Sarajevu tokom Drugog svjetskog rata bilo je napretek. No, takve primjere nije bilo odveć poželjno spominjati, pogotovo izdvajati herojstvo pripadnika naroda kojem je nakon Drugog svjetskog rata, uprkos iznimnom doprinosu oslobodilačkoj borbi, dodijeljen bezimeni status. Jevrejske su žrtve tako, uz ideološko odobrenje komunista, kao nove vlasti, uglavnom vezane za Jasenovac. Na taj se način zločinačka hipoteka objesila o vrat isključivo NDH, čiji su stravični zločini nad Jevrejima neosporni, kao što je neosporan i Jasenovac kao simbol ustaške genocidne politike. Problem je što se prikrila jedna užasna činjenica o stradanju Jevreja u Srbiji, koja je u izvjesnom smislu predstavljena kao rasadnik antifašizma.
Najviše se zato zvanično obavještenje koje je srbijanski vlastodržac Milan Nedić uputio Adolfu Hitleru u kojem ga obavještava da u Srbiji više nema Jevreja izbjegavalo zvanično spominjati. Upravo je ovu činjenicu namjerno prešutio šef srpske diplomacije Ivica Dačić, koji je u UN-u otvorio izložbu “Jasenovac”, a koja je, umjesto komemorativnog sjećanja na žrtve holokausta, poslužila za novi krug hrvatsko-srpskih polemika. No, to je oprobana taktika srpske diplomatije koja vazda tuđe grijehe preuveličava, a svoje ili potpuno prešućuje ili maksimalno umanjuje. Strahujući da bi istina o stradanju Jevreja u Nedićevoj Srbiji mogla izaći na vidjelo, Dačić se čak i na prijemu kod pape Franje otvoreno suprotstavio svim pokušajima revizije historije.
Najzanimljiviji čin odnosa Bošnjaka prema Jevrejima najsnažnije se očitovao u spašavanju Hagade, tog knjižnog bisera i simbola identiteta Jevreja u BiH. No, svi detalji tog hrabrog čina još su uvijek, iz već spomenutih razloga, široj javnosti ostali gotovo nepoznati. Baš zato, valja se prisjetiti svih zbivanja, pune istine vezane za njeno spašavanje, jer ona je, malo je reći, dramatična. Riskirajući vlastiti život, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu Derviš Korkut, uz saglasnost tadašnjeg direktora spomenute ustanove Joze Petrovića, spasio je Hagadu sklanjajući je na sigurno. Tim je hrabrim činom Korkut osujetio namjeru Hitlerovog generala Johana Fortnera, koji je lično u Zemaljski muzej došao s ciljem da je oduzme iz muzejske zbirke.
Na račun tog hrabrog čina, nakon gotovo polustoljetne šutnje, danas svi iznose hvale, kontekstualizirajući ih kao dokaz multietničkog bića Bosne i dokazane antifašističke tradicije, zaboravljajući ili nerado spominjući šta se zbivalo nakon završetka rata?! A o čemu se to šutjelo i još se uvijek dovoljno ne govori? Dakle, Derviša Korkuta, istanbulskog i sorbonskog studenta, kustosa Zemaljskog muzeja koji je smogao snage i hrabrosti da spasi Hagadu, ličnim primjerom svjedočeći antifašistički stav, narodne su vlasti po završetku rata proglasile saradnikom okupatora i osudile na višegodišnju robiju?! Kažnjen je jer je vlastiti antifašistički podvig odbio verificirati ulaskom u Partiju. Za njega je taj antifašistički akt bio demonstracija moralnih, a ne ideoloških uvjerenja, s čim se komunisti, naravno, nikako nisu mogli pomiriti, a kamoli složiti.
Ono što su komunističke vlasti minimizirale, odnosno protumačile na “drugačiji način” dodjeljujući mu tamnicu u Zenici, Jevreji, međutim, nisu zaboravili. I ne samo da nisu zaboravili nego su, zahvaljujući visokom vrednovanju Korkutove hrabrosti, njegovim potomcima, tokom posljednjeg rata koji se vodio na teritoriju bivše Jugoslavije, ponudili utočište u Izraelu. Sudbina tog velikog čovjeka trebala bi, zbog svega naprijed rečenog, biti opomena svima. Ona bi trebala poslužiti kao model ponašanja, iskrene afirmacije vrijednosti multietničkog života. Korkutov primjer, također, na najbolji način svjedoči da je istinski humanizam prije svega moralno, a ne ideološko pitanje, ma o kakvoj ideologiji da se radilo. Humanizam, odnosno antifašizam ne trpi bilo kakve ideološke uzurpacije i svojatanja, koja su u najvećoj mjeri uzrok današnjih problema i nesporazuma.
Stav.ba
