Evlija Čelebija o Bošnjacima (VII dio)

U sličnu zamku je upao i Fehim Spaho, koji iznosi sljedeći kritički stav o Evlijinom djelu, pozivajući se na Johann Heinrich Mordtmanna, austrijskog orijentalistu, zaključuje, između ostalog, i sljedeće: Evlija Čelebija jest pisac pun fantazije, koji traži samo čudnovate stvari i pustolovine; njemu su često draže priče nego historijska predanja, pa u svojim prikazivanjima dosta puta i pretjera. (Fehim Spaho, Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu, Hrvatsko Kolo, 13/1932, str. 43)

  Jedan od radova koji se bave problemom zanemarivanja gorespomenutih Evlijih formula jeste i referat Muse Dumana, profesora sa istanbulskog Univerziteta Fatih Sultan Mehmed, podnešen na naučnom skupu “Međunarodni simpozijum o Evliji Čelebiji i njegovoj Sejahatnami povodom 400. godišnjice njegovog rođenja”, održanom 2011. godine.

  Nakon osvrta i na problematiku historije Sejahatname od njenog nastanka do danas, a prije iznošenja kritičkog suda o Evlijinoj Sejahtnami, te značaju i stepenu njene validnosti kao izvora za povijest Bošnjaka treba još da progovorimo koju riječ o dosadašnjem proučavanju ove problematike.

  Već smo spominjali neke izjave Josepha von Hammera i Roberta Dankoffa na ovu temu, kao što smo okvirno spomenuli djela koja se bave kritičkim osvrtom na život i djelo Evlije Čelebije. Svi su oni složni da je Sejahtnama riznica za pročavanje ne samo biografije Evlije Čelebije, nego, između ostalog, i sljedećih stvari: naselja koja je opisao, tj. njihove topografije, fortifikacija, istaknutih građevina i ostalih značajki; građana tih naselja, odnosno njihove socijalne strukture, zanimanja, oblačenja, kuhinje, medicine, higijene, običaja, govora, stepena obrazovanja, čitalačkih navika i sl; folklora; društvenog statusa žene, kako muslimanke, tako i nemuslimanke; hagiografije; religijskih uvjerenja; dijalektologije i onomastike krajeva koje je posjetio; administracije Osmanskog carstva, socijalne organizacije sufijskih tarikata; arhitektonske historije; uloge snova i predskazanja u osmanskom društvu toga doba; proučavanje Osmanskog carstva, kao i novovjekovnog Bliskog Istoka i Balkana; proučavanje geografije, historije, kulturne povijesti, etnografije i privredne historije svih država i nacija koje su predmet njegove Sejahtname i sl. Stoga, ne treba da čudi da je Evlijina Sejahatnama veoma citirano djelo, posebice vezano za historiju Bosne i Bošnjaka. Ovu tvrdnju ćemo potkrijepiti sa nekoliko primjera.

Franz Taeschner je napisao svoje poznato djelo o cestovnoj mreži Anadolije (u prijevodu Anadolska putna mreža prema osmanskim izvorima), pozivajući se u prvom redu na podatke Sejahatname Evlije Čelebije (Franz Taeschner, Das anatolische Wegenetz nach osmanischen Quellen, Mayer und Müller, Leipzig, 1924-1926).

Hamdija Kreševljaković napisao je dosta vrlo vrijednih djela koja se odnose na osmansku historiju Bosne i Bošnjaka. U njima se se umnogome oslanjao na Evliju Čelebiju. To su, između ostalih, sljedeća djela:

– u koautorstvu sa Salih Ljubunčić, Alija Nametak, Mato Bajlon, Ćiro Truhelka, Muhamed Emin Dizdar, Jusuf Tanović, Aleksander Vundsam, Šefket Šabić: Spomenica Gazi Husrevbegove četiristo-godišnjice, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1932.
– u koautorstvu sa Hadmija Kapidžić, Stari Hercegovački gradovi, Naše starine, 2/1954, str. 9-21
– u koautorstvu sa Derviš Korkut: Travnik u prošlosti 1464-1878, Biblioteka Zavičajnog muzeja Travnik, br. 2, Travnik, 1961.
– Banje u Bosni i Hercegovini (1462—1916), Svjetlost, Sarajevo 1952.
– Čizmedžijski obrt i stara građanska obuća u Bosni i Hercegovni, Radovi Naučnog društva (ND) NRBiH, 1/1955, str. 81-144.
– Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini 1463-1878, ND NRBiH, Sarajevo, 1961.
– Esnafi i obrti u starom Sarajevu, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1958.
– Gradska privreda i esnafi u Bosni i Hercegovini (1463-1851), Godišnjak Istorijskog društva BiH, 1/1949, str. 168-209.
– Hamami (javna kupatila) u Bosni i Hercegovini 1462.-1916, Centralni higijenski zavod, Beograd, 1937.
– Han Kolobara u Sarajevu, Novi Behar, 11/1937-1938, str. 202-206.
– Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini, ND NRBiH, Sarajevo, 1957.
– Iz prošlosti kahve i duhana u Bosni i Hercegovini, Kalendar Narodne uzdanice, 8/1940, str. 141-153.
– Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela I, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991, str. 17-237.
– Kazandžijski obrt u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja, n.s., 6/1951, str. 191-240.
– Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine, 2/1954, str. 71-86.
– Musafirhane i imareti u starom Sarajevu, Naša domovina, 6/1927, str. 227-228.
– Naši bezisteni, Naše starine, 2/1954, str. 233-244.
– Počitelj na Neretvi, Kalendar Narodne uzdanice 2/1934, str. 27-40.
– Sahat-kule u Bosni i Hercegovini, Naše starine 4/1957, str. 17-32.
– Sarački obrt u Bosni i Hercegovini, I dio, Radovi ND NRBiH, 4/1958, str. 45-110, II dio, Radovi ND NRBiH, 5/1959.
– Saraji ili dvori bosanskih namjesnika (1463—1878), Naše starine, 3/1956, str. 13-22.
– Sitniji prilozi povijesti Požege pod Turcima, Novi Behar, 8/1940, str. 339-340.
– Stare Sarajevske banje, Napredak, 6/1931, br. 5-6, str. 73-75.
– Stari bosanski gradovi, Naše starine, 1/1953, str. 7-44.
– Tabački obrt u Mostaru, Novi Behar, 15/1944, str. 366-368.
– Veliki vezir Rustem-paša, Kalendar Narodne uzdanice, 7/2939, str. 77-94.
– Vodovodi i gradnje na vodu u starom Sarajevu, Gradska štedionica, Sarajevo 1939.
Poput Kreševljakovića, i ostali naši historičari-osmanisti su citirali Sejahtnamu Evlije Čelebije i oslanjali se na njegove podatke. O tome bismo mogli opširno pisati, ali pošto nam prilike ne dozvoljavaju, samo ćemo spomenuti imena najznačajnijih: Hivzija Hasandedić, Adem Handžić, Alija Betić, Fehim Nametak, Hazim Šabanović, Mehmed Mujezinović, Džemal Ćehajić, Jusuf Ramić i drugi.
Uzevši u obzir sve gore spomenuto, dolazimo u mogućnost da damo kakav-takav generalni kritički sud o Evlijinoj Sejahtnami, te njenom značaju i stepenu njene validnosti kao izvora za bošnjačku povijest. S obzirom da dijelimo isto mišljenje kao i Hazim Šabanović – da je Evlijna Sejahatnama nezaobilazan izvor za proučavanje Bosne i Bošnjaka, poglavito za period sredine XVII stoljeća, citiraćemo njegov generalni sud o ovom pitanju: Za proučavanje naših naselja, u prvom redu brojnosti našeg muslimanskog stanovništva iz Bosne i drugih jugoslovenskih zemalja koje je bilo preplavilo svu Unđurovinu (tursku Ugarsku), Evlija daje vrlo važna svjedočanstva. Kratko rečeno, nema gotovo nijednog pitanja iz prošlosti naših zemalja i naroda pod turskom vladavinom koje bi se dalo potpuno obraditi a da se pri tom na ovaj ili onaj način ne upotrijebe podaci koje nam je ostavio veliki turski putopisac Evlija Čelebi. (Putopis, 54).

Značaj Evlijine Sejahtname za proučavanje biografija znamenitih Bošnjaka Osmanlija

Evlija Čelebija je, kao što smo već ranije spomenuli, Bošnjacima posvetio velike dijelove svoje Sejahtname. Nema nijedne knjige od deset knjiga koje čine Putopis, a u kojoj se Evlija ne dotiče Bošnjaka općenito ili nekog istaknutog osmanskog Bošnjaka posebno. Naročito tomovi 5, 6. i 7. sadrže velike djelove koji se odnose na Bošnjake, te putovanja kroz Bosnu i ostale bošnjačke krajeve, kao i općenito jugoslovenski prostor.

Evlija je dosta putovao Bosnom i inim bošnjačkim krajevima, te ostalim jugoslovenskim krajevima. Njegova putovanja jugoslovenskim prostorima se grubo mogu staviti u sljedeće vremenske okvire: početak maja 1660 – konac jula 1660; sredina novembra 1661 – konac marta 1662. (izuzev desetak dana u Albaniji); većina juna 1663; novembar 1663 – početak jula 1665. (sa djelimičnim napuštanjima u periodu juli-avgust 1664); oko mjesec dana u 1665; 15-ak dana u 1670. Znači, Evlija je na našim prostorima proveo oko 2 godine i 4 mjeseca (28 mjeseci), što predstavlja oko desetinu od 26 godina, koliko je proveo u putovanju van rodnog Istanbula od 1640. godine, kada je započeo svoje putešestvije, do 1676. godina, kada ga je okončao. Od vremena provedenog u jugoslovenskoj regiji, u Bosni je proveo oko četiri i pol mjeseca: od početka septembara do početka decembra 1661. godine, te od kraja aprila do sredine juna 1664. godine. Naravno, ovdje ne računamo brojne vojne pohode na Mletačku republiku, Hasburšku monarhiju, kneževine Erdelj i Vlašku, koje su predvodili naši ljudi, a u kojima je Evlija imao učešća.

Čelebija je, kako smo već nagovjestili, tokom svojih dugogodišnjih putovanja Osmanskim carstvom i susjednim oblastima susreo na hiljade različitih osoba, o čemu imamo svjedočenja kroz njegov Putopis. Među tim osobama bilo je dosta značajnih ličnosti tadašnje Osmanske države – uleme (učenjaka), paša, begova, aga, vojnika, trgovaca i ostalih ajana, pa čak i sultana. Razumljivo je za očekivati da je tu bilo dosta i Bošnjaka, budući da su bosanski ljudi zauzimali važne i visoke funkcije u Osmanskom carstvu već od početka XV stoljeća, pa do početka XIX stoljeća. Sam Evlija je proveo skoro šest godina u službi kod Bošnjaka. Ovo su isključivo njegove najduže službe koje je obnašao kod najistaknutijih Bošnjaka: tri godine u službi Ibrahim-paše Hadžiomeragića Počiteljca: dvije godine na našim prostorima (1663-1665), te jednu godinu u Egiptu (1672-1673); dvije godine u službi Silahdar Murteza-paše dok je ovaj bio namjesnik Damaska i Sivasa (1648-1650); 8 mjeseci u službi Jusuf-paše Maškovića tokom pohoda dotičnog kapudan-paše na Krit (april-novembar 1645); te oko mjesec dana u službi Suhrab Mehmed-paše, namjesnika Hercegovačkog sandžaka (maj-početak juna 1664).

Takođe, Evlija je u Sejahtnami u različitim kontekstima spomenuo i mnoge historijske ličnosti koje nije upoznao, a koje su ili živjele prije njega ili nije imao priliku da ih susretne za svog ili njihovog života.

Koliko su Evlijini zapisi značajni za proučavanje životopisa znamenitih Bošnjaka Osmanskog carstva, dovoljno govore dvije značajne činjenice. Prva činjenica: Za bivstvovanje nekih naših ličnosti, do danas, Evlija predstavlja jedini izvor, kao što su: hercegovački sandžakbeg Ahmed-paša (Putopis, 188), glasinački zaim Hadži Balta-beg (Putopis, 101), graditelj džamije u Mostaru Hadži Alija (Putopis, 467) i mnogi drugi. Druga činjenica: Za dosta naših ljudi Evlija nije jedini izvor, ali je zato najraniji izvor koji ih spominje; često i izvor preko koga se upoznajemo sa izvjesnim našim povijesnim ličnostima. Takav je primjer sa bošnjačkim pjesnikom iz Užica – Džari Čelebijem. Naime, Evlija je, govoreći o Užicu, zabilježio sljedeće dva pasusa vezana za ovog našeg užičkog pjesnika:

Osim toga, ima i tri kamena mosta čvrsto, tvrdo i umjestnički lijepo zidana mosta. Između ostalih (ističe se) Muhamed-agin na kome ima ovaj natpis:

Muhammed-beg, koga prati božijeg dobrota
čiji je dobar glas na usnama sviju…
Blagosiljatelj Džari, ugledavši most,
Izreče mu hronostih:
“Kako si podignuo divan most, Bog te blagoslavio.”
Godine 1037=1627/28 (Putopis, str. 383)

Među učenim ljudima ima mnogo obrazovanih književnika i pronicljivih ljudi. Džari Čelebi, koji je i sada živ, sastavio je jedan divan i svojim biser-stihovima zaista pokazao veliku pjesničku sposobnost. On je spjevao takođe i mnoge nezire (paralele) pjesniku Fehmi Čelebiji Istambuliji, koje čovjeka upravo očaravaju. (Putopis, str. 384)

Stvarno je čudno da ovi podaci koje je spomenuo Evlija nisu privukli pažnju orijentalista koji su proučavali osmansku književnost. Tako o Džari Čelebiju ne nalazimo ništa ni kod Josepha Hammera i Edwarda Gibbona, glasovitih svjetskih orijentalista koji su se posebno bavili osmanskom književnošću, niti kod npr. našeg Safveta-bega Bašagića.

Prvi koji je osvrnuo na Džarija bio je tek Mehmed Handžić. On je, izdavajući Miradžiju Sabita Užičanina 1940. godine, u prvom poglavlju svoga rada, spomenuo pored Sabita i druge užičke intelektualce. Među njima je spomenuo i pjesnika Džari Čelebija, pozivajući se isključivo na podatke koje je Evlija o njemu iznio u Sejahtnami. Dočim, ni Handžić nije došao do pravog zaključka. Naprotiv, budući da je Evlija zabilježio samo šture biografske podatke o Džariju, a da je polovinom XVII stoljeća, pored Džarija, u Užicu živio jedan mlađi pjesnik Mustafa Zari (umro 1697), koji je, između ostalog, poput Džarija napisao divan pjesama, Handžić je, previdivši Džarijev tarih iz Sejhatname, zaključio sljedeće: Ja se bojim da ovaj Džari Čelebija nije identičan sa gore spomenutim Zarijom i da Džari nije iskrivljeno od Zari. Handžićev zaključak iako pogrešan, ipak je značajan, pošto predstavlja prvi osvrt na Džarija, kako kod nas, tako i u svijetu. Takođe, potakao je i druge da se zabave misterijom Džarijevog identiteta.

(Nastavit će se aBd)

Piše: Jusuf Džafić

Akos.bA