Erdogan nas uči pecati
Eto, to je naš čovjek – spreman na svaku vrstu inferiornog položaja, potencijalni nihilsta (svjestan toga ili ne), i u tom začaranom krugu postat će svačiji fanatik, ali indolentan spram sebe. I tako, vjekovima odgajan da bude ispod, da bude svačiji, da stalno bude onaj kome se ruka daje, gubi svoj vjerski i nacionalni integritet i identitet.
Okovan pogrešnim usmjeravanjem, Bošnjak i danas dan stoji u redu, pred Svjetskom javnom kuhinjom, čekajući dvije- tri kutlače graha i komad svježeg hljeba, da utoli glad i na kratko se osmjehne svojoj sitosti, ne znajući da time izaziva tešku i surovu propast, sebe i svoje čeljadi. Navikli su nas (da ne kažem, da su nas dresirali) da stalno, neumoljivo i ustrajno čekamo „lanch pakete“, da se nadamo nafaki čekajući u redu: u javnim kuhinjama, socijalnim ustanovama, merhametima…i ko zna gdje. Naučeni smo, što od drugih, što od samih sebe, da impresioniramo nečiji merhametli osjećaj kukanjem i jadikovanjem, ali i pretvaranjem. Sve svoje nade polažemo u dodvoravanje, licemjerstvo, poltronstvo…nazovite to kako želite. I to je taj zlokobni adut u nama koji nas čini narodom bez identiteta, narodom bez samopoštovanja i samopouzdanja, marionetama i ljudima koji su svoje sudbine privezali za druge, pa ako drugi uspije, i mi smo, a ako drugi bude poražen, i mi smo. Nikako da razumijemo da u oba slučaja, mi smo na gubitku, bio on manji ili veći, jer biti ovisan o drugoj induvidui, zajednici ili naciji, znači kockati se sa svojim životom, vjerom, tradicijom, kulturom, odnosno identitetom. Već dugo godina smo veliki, strastveni „kockari“, a kocka je primitivna stvar koja te čini iluzionistom i nikako da te vrati u realnost. Dokle god taj primitivizam teče našim venama, ostat ćemo bijeda, ali kvalitetan teren za eksploatisanje, kakvim smo uvijek bili, ali nikada da te rude dospiju nama u ruke, već one bivaju prodane drugome.
Gospodo draga! Gospodar nebesa i zemlje nam poručuje da neće promjeniti naše stanje, dok ga mi sami ne promjenimo! Ja postavljam pitanje svakome od nas: „Zar čekate da će neko drugi mijenjati naše stanje, i zar mislite da neko može biti milostiviji prema vama, od Uzvišenog Stvoritelja, pa da mijenja vaše stanje?“
Volimo mi Erdoana, i volimo Tursku, a ni oni ne kriju svoju ljubav prema nama.
Bošnjaci! Gledate u silu koja čvrsto stažira u Maloj Aziji. Gledate u Zemlju koja je ostvarila ono što je malo kojoj zemlji u historiji pošlo za rukom. Međutim, mili moji Bošnjani, upirem kažiprstom u svakog od nas, upirem u svako brdo, u svaku planinu, u svaki potočić, u svaku rijeku, u svaku dolinu, u svaku livadu, u svaku živinu na zemlji našoj, u svaku pticu koja leti ovim svodom, u svaki ljiljan i u svaki drugi cvijet, i poručujem svima nama, da Turska nije nacija koja je evoluirala ili mutirala na stadij iznad nas zato što su čekali na EU, na islamske zemlje ili ipak na SAD.
Ne! Turska je odgajala generacije koje će biti svjesne istine koju nose sa sobom, generacije koje će ponosno hoditi svakim pedljom na Zemlji, generacije koje će svakome reći istinu, generacije koje znati za svoj integritet i identitet, i generacije koje će znati da nema ništa bez hrabrosti i ustrajnosti. Neka nam oni budu obrazac za uspjeh, a ne još jedan merhamet. Čitav svijet se uvjerio u Erdoanovu dobrotu, hrabrost, snagu i autoritet lidera. I neka je! Drago nam je, ali kunem vam se Allahom, da nam Erdoanov primjer, i primjer onih sličnih njemu ne poručuje da budemo štićenici merhameta, već nam poručuje da upregnemo svoje snage i da pecamo ribu, a ne da čekamo da nam je neko da!
Bošnjaci, Erdoan nas uči da lovimo, a ne da prosimo! Nema užitka u pripisivanju tuđe pobjede sebi, već je slast u vlastitom trudu. Ljubav između nas i Erdoana ostaje, ali još uvijek samo Erdoan slavi istinsku pobjedu ma koliko je djelio sa nama. Erdoan jeste merhametli, ali ga mi ne trebamo gledati kao merhamet.
za akos.ba piše: Hasan Hasić
