Enver Čolaković – izniman književnik i poeta
Još su stari Grci vjerovali u ljekovitu moć čitanja, pa su iznad biblioteka postavljali natpis: „Ljekovito mjesto za dušu“. Enver Čolaković ostat će upamćen kao jedan od najboljih književnika i poeta Bosne, koji se vješto igrao riječima, kreirajući djela koja opstaju kroz vrijeme, i koja, baš kako su to stari Grci kazali, imaju ljekovit učinak za dušu. Njegova biografija je filmska, a njegovo književno djelo vrlo je rijetke književne sudbine. Otac mu bijaše sarajevski industrijalac Vejsil-beg, a majka Ilona (nakon prelaska na islam Fatima) je bila izdanak stare mađarske plemićke porodice. Enver je rođen u Budimpešti 1913. godine. Imao je burno djetinjstvo protkano selidbama i putovanjima. Školovao se u Sarajevu, Zagrebu i Budimpešti, a historiju je dipomirao u Zagrebu. Radio je kao profesor, režiser i urednik, a prevodio je s mađarskog i njemačkog jezika. Umro je 1976. godine od posljedica srčanog udara.
Književni angažman
Čolaković je interliteraran i interkulturalan pisac, vezan za različite književne i kulturne tradicije, čime je imao sposobnost njihovog povezivanja, komuniciranja i dijalogiziranja. Kao dvojezični pisac, pisao je pjesme, pripovjetke, eseje i prepjeve. Svojim djelima upotpunio je sliku ukupne bošnjačke i hrvatske književnosti 20. stoljeća, ali doprinio i interaktivnom oplemenjavanju s mađarskom i njemačkom kulturom. Osim u prvim godinama svog književnog angažmana, biva zaboravljen i čitalački gotovo nepoznat, iako, kako se tvrdi, njegova bibliografija sadrži preko 400 jedinica. Još za života je kazao: „Postajem pomalo sam, zaboravljen od ljudi, živ zakopan u raku šutnje u kojoj mi ipak svijeti najljepši sjaj najblistavije slave – ljubavi.“ Istina je da je bio zatajivan za života, nedovoljno je zastupljen i danas, ali neizostavno je spomenuti da je u svoja djela prenio dašak svjetlosti i ljubavi.
U bosanskohercegovačku književnost se uključuje tek tridesetih godina 20. stoljeća, kada se i doselio u Sarajevo. Ispod njegovog pera nastaju domovinsko-domoljubne pjesme, čime u širokom opsegu obuhvata Bosnu. Veći dio njegovog književnog opusa još uvijek je neistražen, a dio njegove ostavštine još uvijek čeka da bude objavljena i čitalački dostupna. Čolakovićevo djelo je tek parcijelno prisutno u javnosti, ali trebamo biti svjesni značaja kulturno-poetičkih konteksta recepcije književnog djela ovog velikana.
„Legenda o Ali-paši“
„Legenda o Ali-paši“ je najvrijednije djelo Envera Čolakovića i jedan od naših najboljih romana objavljenih za vrijeme Drugog svjetskog rata, roman u kojem dolazi do izražaja iskustvo islamskog kolorita u pretapanju s multikulturalnom i multikonfesionalnom Bosnom. Ovo djelo je prvi put objavljeno 1944. godine u Zagrebu. Djelo je kojim autor prikazuje mudrost i vraća nadu u dobrotu, čarobnu moć ljubavi i blagorodno djeluje na duše izazivajući plemenita osjećanja. Ovim romanom Čolaković nam dočarava život u prošlosti, govori nam o borbi i sudbini, predočava nam proteklo doba. Na slikovit način prikazuje život begova, hamala i paša. Također, nosi nam odgovore na životna pitanja i poruku da će svaka borba, u koju se uloži istinski trud, završiti uspjehom, kao što je Alija, glavni lik romana, dao dio svog srca, ljubavi i poštenja zarad većeg dobra. Djelo je prožeto stilskim figurama koje dodatno naglašavaju bogatstvo romana.
Za svog života često prešućen i zatajivan, Čolaković je 1997. godine dobio najljepši poklon u zbirci eseja o Legendi o Ali-paši, gdje Edina Žigor, studentica književnosti, piše: „U okrilju noći spava moje Sarajevo. Vjetar nosi priče. Jednu legendu napamet zna. Legendu o Ali-paši. A možda donese i neku novu. Samo toliko ljubavi rijetko koja legenda ili priča može primiti koliko je primi roman Envera Čolakovića.“
Za Akos.ba pise: Rabija Arifović
