Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Dva prirodna zakona – slaba tačka ekstrema: Zakon postepenosti i određenog roka

Dva prirodna zakona – slaba tačka ekstrema: Zakon postepenosti i određenog roka

Dva važna Allahova zakona

 

Dva su Božija zakona koji su veoma važni, a zanemareni su od zanesenjaka:

1. zakon postepenosti

2. zakon određenog roka.

 

Piše: dr Jusuf Karadavi

Zakon postepenosti

Postepenost je svemirski, a i šerijatski zakon. Zbog toga je Allah U stvorio nebesa i Zemlju u šest dana, a moćan je bio da kaže: Budite, i oni bi bili, ali ih je Allah stvorio u šest Božijih dana tj. u šest perioda ili vremena čiju kakvoću samo On, Uzvišni, zna, jer to sigurno nisu ovi naši dani, jer su ti periodi bili prije stvaranja Sunca i Zemlje i onoga što ih slijedi,  noć i dan. Također vidimo stvaranje čovjeka, životinja i biljaka,   to se sve odvija  u fazama dok se ne upotpuni njihovo  stvaranje. Ovo je sve sa strane svemirskih zakona. Sa šerijatske strane ova posebnost se ogleda u tome da je islam počeo sa pozivanjem u monoteizam želeći uspostaviti ispravno vjerovanje, zatim je uspostavljeno zakonodavstvo, također postepeno. Prvo su određene dužnosti (fartovi) i zabrane (haram), sve postepeno, kao što je slučaj sa namazom, postom i zekatom, zabranom alkohola i drugim zabranama. Zbog toga je  Kur’an podijeljen na mekanski i medinski.

U ovom smislu Aiša, r.a., veli opisujući postepenost šerijata i postepenost objavljivanja Kur’ana: “Prvo što je objavljeno od Kur’ana su sure u kojima su spomenuti Džennet i Džehennem, pa kada su se ljudi okupili oko islama, objavljen je halal i haram, a da je prvo objavljeno: Nemojte piti alkohol i nemojte činiti prostituciju, rekli bi: Nikada nećemo ostaviti alkohol  i prostituciju!” (Buhari).

Zato je vadžib onima koji pozivaju obnovi islamskog života i uspostavljanju islamske države na zemlji, da poštuju zakon postepenosti prilikom realiziranja ciljeva koje žele ostvariti uzimajući u obzir uzvišenost cilja, raspoložive mogućnosti i mnoštvo prepreka.

O ovom pitanju na um mi pade primjer iz života pravednog halife Omera ibn Abdulaziza, petog pravednog halife. Ovaj halifa je želio da uskladi život prema životu četverice pravednih halifa, nakon što preuzme vlast u islamskoj državi. Međutim, njegov mlađi sin Abdulmelik, koji je bio pobožan i energičan, osuđivao je oca što nije požurivao u otklanjanju svih ostataka zastranjenosti i nasilja  brisanju njihovih tragova, i vraćanju svih stvari na mjesto na kome su bile za vrijeme četverice halifa.

Jednog dana mu je rekao: Šta je tebi  oče, pa ne izvršavaš svoje obaveze?

Tako mi Allaha, ne interesuje me, kada bi se kuhali u loncima na putu Istine!”

Odgovor njegova oca bio je: “Ne žuri, sine! Allah se dva puta loše izrazio o alkoholu, a treći ga put zabranio! Zato se ja bojim da natjeram ljude odjedanput na istinu, pa da je tako  ostave i da im u tome bude fitna” (El-Muvufkut, II, str. 94).

 

Svaka stvar ima određeni rok

Drugi je zakon, koji je dopuna prethodnom,  da svaka stvar ima svoj rok u kome dostiže svoju zrelost i savršenstvo. Ovo se odnosi na materijalne i nematerijalne stvari, zato se ne smije ništa požurivati prije nego što ono dostigne svoj određeni rok. Zato, ako se sjetva požanje prije vremena, i plodovi uberu prije zrelosti, neće dati očekujuću korist, nego će, čak, štetiti umjesto da koriste.

Zato, ako biljke daju svoje plodove nekoliko mjeseci ili  godinu dana, a dio neke voćke daje plodove nakon nekoliko godina, isto tako, od nekih velikih djela plodovi se ubiru nakon  nekoliko desetljeća, i što god je djelo veće, utoliko su mu plodovi sporiji, a rečeno je: Posuda koja se najsporije puni najpunija je!

Tako se desi da jedna generacija utemelji  neki važan posao, čije plodove sabere druga ili treća generacija ili neka generacija koja će doći poslije njih, ali to ne smeta dok  to ide po poznatom planu i određenom putu.

Mekkanski mušrici su se ismijavali Poslanikovoj da'wi i njegovu govoru: da pobjeda pripada njemu i onome ko njega prizna za poslanika. Također su požurivali kaznu kojom ih je strašio ne znajući da svaka stvar ima svoj rok koga nećemo premašiti Allah veli: “Oni od tebe traže da ih kazna što prije stigne, i Allah će ispuniti prijetnju Svoju, a samo jedan dan u Gospodara tvoga traje hiljadu godina po vašem računanju” (El-Had`, 4-7)

“Oni od tebe traže da ih  što prije stigne kazna. A da nije određenog roka za to, kazna bi im došla, a doći će im, sigurno, iznenada, oni neće predosjetiti ” (El- Ankebut; 53)

Zbog toga je Allah dž.š. naredio svome Poslaniku da se strpi sa svojim narodom, kao što su se strpila njegova braća ulul-azm od poslanika prije njega i da im ne požuruje kaznu kao što je oni požuruju!

“Ti izdrži kao što su izdržali odlučni poslanici i ne traži da im kazna što prije dođe” (El-Ahkaf, 35)

 Poslaniku i vjernicima sa njim Allah je naveo primjer onih koji su bili prije njih, koji su imali poslanice, kako su se istrpili u velikim iskušenjima, dugom putu i  teškoći iščekivanja pobjede, odnosno pomoći.

Allah dž.š. veli: “Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali?! Njih su satirale neimaštine i  bolest i toliko su bili uznemiravani da bi Poslanik i oni koji su s njim vjerovali  uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć!?” Eto, Allahova pomoć je, zaista, blizu” (El-Bekare, 214)

Da, uistinu je Allahova pomoć blizu, ali ona ima i svoj rok i određen edžel kod našeg Gospodara. Taj edžel Allah dž.š. ne požuruje ničijim požurivanjem od Svojih robova. Zbog toga je Poslanik a.s.  preporučivao svojim ashabima strpljenje, odgojio ih na njemu i zabranjivao im da požurivaju pobjedu prije njena edžela.

Kada mu se požalio Habab ibn El-Ert na velike nevolje koje podnosi na putu islama, govoreći: “Zar nećeš za nas moliti Allaha dž.š. Allahov Poslaniče? Zar nećeš moliti Allaha U da nas pomogne?”

Poslanik a.s. se na to rasrdio, sjeo je lica pocrvenjelog rekao: “Oni koji su bili prije vas češljani su željeznim češljevima, kojim im je meso odvajano od kostiju i pilani su žagom, na dva dijela, ali ih to nije odvraćalo od njihove vjere! Tako mi Allaha, Allah će dati da ova vjera pobijedi tako da će konjanik ići od San’e do Hadramevta,a neće se bojati nikoga osim Allaha i vuka za svoje stado, ali-vi požurujete!” ( Buhari).

 

Usamljenost islama u islamskim podnebljima

Jedan od razloga koji ima uticaja na dušu  muslimana koji se pridržava učenja svoje vjere u ovom vijeku, a posebno mladića, jesto to što vide javno zlo, nered, laž i nevaljaštine, širenje sekularizma, jačanje marksističkog uticaja, kršćanstvo planira i radi bez bojazni i stida, informativna sredstva šire nemoral i zlo, mogu se vidjeti razgolićene žene kako se gole šepure i koketiraju  alkohol se javno pije, a noćni barovi pretvaraju noć u dan. Vide trgovinu nagonima i strastima što se očituje kroz nemoralnu umjetnost, razvratne pjesme, porno filove, razvratne filmske i pozorišne predstave itd., i sve se to slijeva u rijeku zavođenja nemoralom i grijesima i sve to odvraća od islama i imana.

Sve ovo musliman posmatra u islamskim sredinama, a s tim posmatra i zakonodavstvo koje bi moralo održavati vjerovanje i vrhovne vrijednosti Ummeta u formi zakona koji treba da  čuvaju moral ummeta i kažnjavaju  onoga ko se osmjeli da ga naruši. Međutim, i nažalost, zakonodavstvo blagosilja zlo i podržava nered, jer ono nije proisteklo iz onoga što je Allah U objavio već iz onoga što su ljudi postavili. Zato ne treba čuditi da takvo zakonodavstvo dozvoljava ono što je Allah zabranio, a zabranjuje ono što je Allah dozvolio i ruši Allahove farzove i poništava Allahove zakone. Zatim, taj isti mladić musliman gleda vladare koje je Allah zadužio da budu odgovorni o svom muslimanskom narodu, vladare koji koračaju dolinom koja nije dolina islama, koji prijateljuju sa onima koji se bore protiv Allaha, bore se protiv onih koji su odani Jedinom Allahu, sebi privlače one koje je Allah udaljio, a udaljavaju one koje je Allah približio, stavljaju na čelo one koje je islam stavio na začelje, a stavljaju na začelje onoga koga je Allah stavio na čelo, ne sjećaju se islama osim samo za vrijeme praznika i vjerskih svečanosti da bi obmanuli svoj narod i da bi ih ismijali.

S druge strane, mladić musliman vidi socijalno nasilje, ogromne klasne razlike, pjedince koji se igraju  milionima, a mase nemaju ništa, dvorce u koje je uloženo desetine miliona, u kojima se godišnje stanuje samo nekoliko dana dok milioni umiru na otvorenom prostoru, ne nalaze ni ono što će ih zaštititi od ljetne vrućine ili zimske hladnoće. Gleda ljude čije su riznice  napunjene zlatom kao  peć  plamenom,  s računima u stranim bankama sa tajnim brojevima čiju vrijednost ne zna niko osim Allaha, Kiramen katibina i šefova računovodstva, dok većina ljudi ne posjeduje nikakve kase niti riznice osim svojih džepova koji su, uglavnom, prazni. Te mase se zadovoljavaju  malim, ali ni to malo nemaju.

Nemaju čime kupiti hranu kojom će utoliti glad djece koja plaču gladna, ni starcima koji osjećaju bolove od gladi.

Kada bi neko od naftnih bogataša dao dobrovoljni prilog ili kada bi to učinio neki bogati trgovac ili posrednik svjetskih preduzeća od onoga što zaradi u jednom pazaru ili da da ono što izgubi u jednoj noći za zelenim stolom ili što potroši pod nogama plavuša, opskrbili bi se mnogi siromasi, zaštitili bi se mnogi gladni i obukli  mnogi koji nemaju šta obući.

Kako da ne, jer ogromna bogatstva se gomilaju i kradu, društvena imovina se krade i otima, mito i korupcija ima svoje tržište, veze su potpuno uspostavljene i aktivne, veliki lopovi uživaju slobodu i počast, a samo mali lopovi  izloženi su bolnoj kazni! Zavidnost i mržnja među pojedincima i zajednicama, kao rezultat ovog nasilja, razaraju srca i odnose kao što epidemija razara tijelo.

Zagovornici rušilačkih načela  koriste ovu klimu i njezine jasne proturječnosti da bi potpalili vatru međustaleških sukoba i socijalnu mržnju, da bi se pripremili za širenje svojih uvoznih pravaca i da bi u ovakvoj klimi našli uši koje slušaju, ne iz ljubavi prema željenom pravcu, već iz mržnje prema postojećoj stvarnosti.

A temelj svemu ovome je što je islam sa svojom sveobuhvatnošću, savršenošću i odmerenošću odsutan sa pozornice, stran u svojoj sredini, nepoznat kod njegovih sljedbenika; odstranjen od vlasti, zakonodavstva i u usmjernja općeg života i državnih poslova u  politici, ekonomiji,  unutrašnjim i vanjskim odnosima… Islamu je određeno da se ograniči između čovjeka i njegova Gospodara, ali da ne prekorači granice i da se ne miješa u društvene ustanove ili državne odnose.

To znači da je islam nametnuto  da bude kopija kršćanstva u vrijeme njegove dekadencije, tj. da bude vjerovanje bez zakonika (šerijata), obredoslovlje bez međuljudskih odnosa, vjera bez države, Kur’an bez vlasti. Nametnuto je islamu da nosi teret tuđe prošlosti, teret naroda koji nije njegov narod, u zemlji koja nije njegova zemlja, kao rezultat prilika koje on nije poznavao.

Historija katoličke crkve na Zapadu puna tragedija i negativnih držanja u kojima je  neznanja stala na stranu protiv znanja,  tiranstva protiv oslobođenja, na stranu kraljeva i feudalaca protiv naroda i potlačenih ; osnovala je sudove, tzv. inkvizicije koje su osuđivale svako znanje, svaku novu ideju, spaljivale učenjake žive i mrtve, nametale nasilje i mračnjaštvo zajednicama pod parolom vjere, i zato nije ni čudno da mase ustanu protiv nje zbog neoslobađanja od njena nasilja i potčinjenosti. Šta je islam kriv pa da bude odgovoran za rezultate ove crne historije, da bude odstranjen od vođstva Ummeta, da se protjera sa mjesta zakonodavstva, usmjeravanja i uticaja, da bude zatvoren u dubinama duše, pa ako i izađe iz te dubine, treba da ostane među zidovima džamija i tekija, pod uvjetom da i u džamiji  ostane kratkog jezika, tihog glasa i uz puno opreza jer to je džamija koja je “usmjerena” – stavljena pod mikroskop promatranja, koja nema slobodu da'we ni slobodu naređivanja dobra i sprečavanja zla.

Suština problema je u tome što se sekularizam nametnuo islamskim zajednicama, a to je pravac koji im je stran, nepoznat i  neplodotvoran u njegovoj prošlosti i načelima.

Rezime sekularizma je odvajanje vjere od države i njezino udaljavanje od vlasti i zakonodavstva. Ovo islam  nikada u svojoj historiji nije poznavao jer je šerijat bio osnova fetve i sudstva u islamskom Ummetu kroz svu svoju historiju, a islam je bio izvor obredoslovlja i međusobnih odnosa, morala i običaja među ljudima. Ponekad bi neko od vladara ili potčinjenih odstupio  od ovoga slijedeći strasti, zastranjujući od Upute i istinske vjere, ali se nikada nije našao neko ko bi negirao islam kao zakonik kome bi se obraćali zavedeni i po kom bi se parničili suparnici. Čak i nasilnici i okrutni tirani, kao Hadždžadž bin Jusuf, kada bi bili suočeni sa šerijatskim propisima i tekstovima Kur’ana i Sunneta, nisu mogli ništa da urade osim da kažu: Istinu je rekao Allah i Njegov Poslanik, čuli smo i pokoravamo se, oprosti nam, naš Gospodaru, Tebi se vraćamo!

Velika je razlika da skreneš s puta šerijata  i njegove pravde, motiviran prohtjevom ili srdžbom, zavidnošću ili nemarom ili nečim drugim, i da blokiraš šerijat, ne priznaš ga i  ne priznaš njegov suverenitet čije je osnovno pravo da vlada, jer on predstavlja Allahovu poruku i Allahov zakon. Allahov zakon mora da vlada: “A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje” (El-Maide, 50).

Zato je bilo neizbježno da ovaj problem žestoko pogodi emocije muslimanske omladine i da uznemiri njihovu svijest zbog toga što drugi narodi uređuju svoj život shodno svome vjerovanju, filozofiji i shvatanjima vjere, Boga i čovjeka.

 Jedino je muslimanu određeno da živi u sukobu između svoga vjerovanja i stvarnosti,  između svoje vjere i društva.

Sekularizam, ponekad, može biti prihvaćen u kršćanskom društvu, ali on nikada ne može biti prihvaćen u islamskom društvu.

Kršćanstvo zaista ne sadrži šerijat ili sistem života koji obavezuje vjernike da ga se pridržava.

Samo Jevanđelje prihvata podjelu života na dva dijela, jednog koji pripada Bogu i drugog koji pripada vladaru i državi, i zato  kaže: Daj kralju kraljevo, a Bogu Božije!

Zbog toga kšćanin može da živi pod okriljem sekularističkog sistema, mirne savjesti i nepovrijeđenog vjerovanja.

Također, Zapadnjaci, a posebno kršćani, imaju opravdanje zbog svog bježanja od vjerskog sistema ka sekularističkom sistemu. Teokratski sistem – kao što su ga oni poznavali – značio je vladanje svećenika i crkvenu vlast i sve ono što je sa tim dolazilo. Međutim, kad pogledamo u muslimansko društvo, zapazit ćemo da prihvatanje sekularizma znači nešto drugo, jer je islam vjerovanje i zakon -cjelokupni sistem života.

Zato bi prihvatanje sekularizma značilo odbacivanje Allahova šerijata, odbijanje Allahovih normi i optuživanje ovog šerijata da ne odgovara ovom vremenu, a ljudsko usvajanje zakona za sebe, kao produkt njihovih razuma, znači: davanje prednosti njihovom ograničenom znanju i nepotpunim iskustvima nad Allahovom uputom. “Znate li bolje vi ili Allah!” (El-Bekare, 140).

Zato poziv ka sekularizmu među muslimanima znači bezboštvo, izlazak i otpadništvo od islama. Šutnja od strane naroda (muslimana) prema ovom velikom zlu je jasan prijestup i grijeh. Najupečatljiviji njegovi rezultati su : grižnja savjesti, unutrašnja pobuna protiv postojećeg sistema, gubljenje osjećaja zadovoljstva, lagodnosti i poštovanja prema njemu jer takav sistem nema legalnosti kod muslimana.

Zatim, sekularizam se slaže sa zapadnjačkim pogledom na Boga, koji tvrdi da je Bog stvorio svijet, a zatim ga ostavio. Zato je njegov odnos prema svijetu  kao odnos majstora sahata sa sahatom koga je prvi put napravio, a zatim ga ostavio da radi  nemajući nikakve potrebe za majstorom. Ova ideja je naslijeđena od grčke filozofije, a posebno od Aristotela  po kome Bog nema nikakva udjela u svijetu, čak ne  zna o njemu ništa. To je bog miskin koga je opisao V. Durant. Onda nije čudo da ovakav bog ostavi ljude i njihove probleme, jer kako da on njima propisuje zakone, kad ne poznaje njihove probleme? To je potpuno suprotno našem poimanju Allaha dž.š. Allah je kod nas Stvoritelj stvorenja, Onaj kome pripada vlast, Koji vlada, Koji sve zna, Koji je Svemilosni, Koji daje nafaku svakom stvorenju. Zbog toga je On spustio zakone, dozvolio halal, zabranio haram, naredio Svojim robovima da se pridržavaju onoga što im je propisao i da sude po onome što je On objavio, a ako tako ne postupe, smatrat će se nevjernicima, silnicima i griješnicima. Pogledaj naše djelo EL-HULUL-EL-MUSTEWREDEH WE KEJFE DŽENET ALA UMMETINA ( 113-114 ).

Tako musliman  gleda na sekularizam, ali ne zna šta da radi da bi mu se suprostavio. Ništa ne posjeduje! On ne može da promijeni zlo silom (rukom) niti ga može promijeniti savjetom (jezikom). Ostalo mu je da ga mijenja samo svojim srcem, a to je najslabiji iman. A promjena srcem znači da  sve to ključa u unutrašnjosti srca kao što posuda ključa na vatri i da mu srce izgara zbog onoga što vidi od tuge i žalosti i da mu se topi  kao što se so topi u vodi zbog zla koje gleda a ne može ga promijeniti. Ovo duševno ključanje ne može ostati prigušivano zauvijek. Neophodno je da ispuše i samo o sebi nešto kaže na ovaj ili onaj način. Jer ako posudi  povećaš vatru, može eksplodirati ili popucati.

 

Odlomak iz knjige: “Islamski preporod između anarhije i ekstremizma”

Prijevod: Sulejman Topoljak

Izdavač: KPD “Svijetlost” Konjica, 2000. godina

Akos.bA

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top