Durutlić za Akos.ba: Pljevlja, Sandžak i BiH su u svojoj historiji imali mnogo težih trenutaka, pa su iz takvih situacija izlazili jači

U povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine razgovaramo sa Amelom Durutlićem, magistrom historije, o značaju Pljevalja u historiji Bošnjaka, odnosna Sandžaka i BiH. 

Akos.ba: Kakav su Pljevlja imala značaj u historiji Bošnjaka od srednjeg vijeka do danas?

Durutlić: Vjekovna povezanost stanovništva pljevaljskog kraja sa Bosno i Hercegovinom datira od najstarijih vremena. Navešću samo činjenicu koja vjerovatno široj javnosti i nije toliko poznata, a to je da se na teritoriji opšine Pljevlja nalazi više od 20 lokacija na kojima se nalaze nadgrobni spomenici – stećci. Stećak je svakako jedno od fenomena srednjovjekovne Bosanske države, usko vezan za pokret Bogumilstva. Sve nam to ukazuje da je i u toku srednjeg vijeka povezanost stanovništva Pljevalja i Bosne bila itekako izražena.

Dalje, u samom predosmanskom periodu na pljevaljskoj teritoriji izdvajaju se dva srednjovjekovna grada Koznik i Kukanj, koji je najvjerovatnije bio i ljetna rezidencija humskog, odnosno hercegovačkog vojvode Sandalja Hranića.

Ono što je ipak najznačajnije jeste činjenica da od pada pod Osmansku vlast Pljevlja, odnosno Taslidža postaju sjedište Hercegovačkog sandžaka, koji je tada obuhvata oblasti od Pljevalja, Goražda na sjeveru, do Makarske i Herceg Novog na jugu. U periodu 1572-1833. godine, sa manjim prekidima Pljevlja su bila glavni grad Hercegovačkog sandžaka, koji je tada bio u sastavu Bosanskog ejaleta.

Nesumnjivo da u tom periodu jačaju ekonomske i kulturne veze između Pljevalja i BiH, budući da Pljevlja postaju jedan od glavnih administrativnih, trgovačkih i kulturnih centara Bosanskog ejaleta. Sve ove historijske činjenice nas upućuju na zaključak da su Pljevlja, još od srednjeg vijeka, u ekonomskom i kulturnom aspektu, gravitirala Sarajevu kao centru Bosanskog elajeta, a te tradicionalne veze su, mada u znatno manjem obimu i danas zastupljene.

Sam podatak da su Pljevlja bila administrativni centar Hercegovačkog sandžaka, pored mnogih većih gradova kao što su Mostar, Nikšić i dr., kao i bogata historijska, arhitektonska i kulturna tradicija po kojoj su Pljevlja i danas prepoznatljiva govori nam o značaju Pljevalja u prošlosti.

Akos.ba: U novembru se obilježava i ZAVNOS i ZAVNOBiH. Kako vrijednosti antifašizma afirmirati u okolnostima savremenih političkih izazova gdje se jasno vidi tendencija jačanja fašističkih ideja?

Durutlić: Pljevlja su svakako bila prepoznata kao grad koji u toku II Svjetskog rata, dao veliki doprinos razvoju antifašističke borbe. Opet naglašavam još jednu činjenicu koja je dosta ,,zapostavljena” u široj javnosti, a to je da je 1. decembra 1941. godine došlo do čuvene Pljevaljske bitke. Pljevaljska bitka predstavlja najveću vojnu operaciju NOP-a u 1941. godini, i to je prvi pokušaj zauzimanja nekog grada koji je bio jako utvrđen od strane okupatora.

Dalje veliki broj Pljevljaka je nakon poraza u Pljevaljskoj bici, pridružujući se partizanskom pokretu formirao Prvu proletersku brigadu u Rudom 21. decembra 1941. god, a nakon toga kako je rat odmicao bili su i okosnica svih formiranih Sandžakih brigada koje su dale nemjerljiv doprinos razboju NOP-a. Ipak najznačajnije, kao dokaz da je rukovodstvo NOP-a prepoznalo antifašističku borbu, ali i historijski i kulturni značaj Pljevalja predstavlja i to što su Pljevlja izabrana za grad u kojem je zasjedalo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka 20. novembra 1943. godine. Svakako da je to jedan od najznačajnijih događaja u historiji Pljevalja.

Sve ove nabrojane činjenice nam govore da su Pljevlja bila prepoznata kao grad koji je dao veliki doprinos u pobjedi antifašističke ideje. U socijalističkom periodu, sve te ideje su praktikovane u gradu i među većinskim stanovništvom, a kao rezultat toga je primjer gradskog suživota muslimanskog i pravoslavnog stanovništva.
Ipak, te tekovine su svakako djelomično narušene devedesetih godina kada na površinu izbijaju pobornici ideja koje su poražene u Drugom svjetskom ratu, a tu prvenstveno mislim na pristalice četničkog pokreta.

Vrijeme je, na sreću, pokazalo da su pobornici takvih ideja u znatnoj manjini, a da su iskoristili jednu vrstu anarhije koja je nastala ratovima 90-tih, kada su pokušali da stanovništvu nametnu svoje ideje kao ispravne. Odmah nakon konsolidacije unutrašnjih prilika u Crnoj Gori, promoteri takvih ideja su naprasno nestali, shvativši da su Pljevlja i dalje grad koji baštine kulturu antifašizma i demokratije.

Ipak, zadnjih godina možemo primijetiti da je znatan broj što političkih partija, ali i medija, pokušavaju da opet nametnu ideje koji u prvi plan stavljaju nacionalističke ideje, a antifašizam poistovjećuju sa komunizmom. Moje mišljenje je da je i ovo prolazna faza, lutanja malobrojne nacionalističke manjine, koja je pokušala da iskoristi političku krizu u Crnoj Gori, nakon prve demokratske smjene vlasti. Te ideje su maltene preslikana matrica iz ratnih 90-tih.

Vodeći se parolom da se historija prvi put ponavlja kao tragedija, a drugi put kao farsa, smatram da je pred nama period u kojem će nacionalne partije pokušavati svojim agresivnim javnim djelovanjem da skrenu pažnju na sebe i uzburkaju javnost kako u Crnoj Gori, tako i u regionu. Iako su 90-tih godina pobornici tih ideja imali znatno više resursa, a izašli su kao poraženi, smatram da će ovaj put definitivno shvatiti da su u vremenu demokratije njihove ideje zaista prevaziđene. Jednostavno stanovništvo više ne želi ta sluša te matrice, već traži od političara da se okrenu rješavanju socijalnih i ekonomskih problema.

Akos.ba: Sandžak, a posebno njegov zapadni i južni dio je već desetljećima izložen intezivnim procesima iseljavanja. Kako usporiti taj proces i očuvati bošnjačke zajednice u Pljevljima, Priboju i drugim mjestima gdje su manjina?

Durutlić: Proces iseljavanja stanovništva, historijski, mora se posmatrati iz više aspekata. Iseljavanje, prije svega bošnjačkog stanovništva u prošlosti dešavalo se uglavnom kao posljedica zločina koji su nad njima vršeni u 20. vijeku.

Navešću samo one najveće migracije, koje su uvijek dolazile kao posledica masovnih zločina:

-Šahovići 1924, kada je svo muslimansko stanovništvo nakon zločina u strahu napustilo prostor Vraneške doline.
-Zatim zločini četnika u zimu 1943. godine, kada su četničke formacije pod komandom Pavla Đurišića ,,očistili” cijeli dio pljevaljske opštine koja se graniči sa BiH od muslimanskog življa. U tim zločinima život je izgubilo više od 1200 ljudi, a ostatak stanovništva je raseljen širom bivše Jugoslavije.
-Na kraju zadnji talas migracija je bio 90-tih kada su u strahu da Pljevlja mogu doživjeti sudbinu Foče, Srebrenice i ostalih bosanskih gradova, budući da su opština koja se graniči sa BiH, mnogi Bošnjaci ovaj put spas potražili u državama zapadne Evrope.

Sve su to faktori koji su doprinijeli rapidnom padu bošnjačkog stanovništva u Pljevljima.

Drugi aspekt koji je doprinio migracijama je talas migracija koji se dešava zadnjih godina. Naglašavam da su ove migracije isključivo ekonomske prirode, a da iz Pljevalja odlaze ljudi bez obzira na vjeru i naciju, u potrazi za poslom i boljom egzistencijom.

Pljevlja su, na žalost grad koji se godinama u Crnoj Gori navodi kao primjer negativnog prirodnog priraštaja. Podatak da će po svim istraživanjima, predstojeći popis pokazati da su Pljevlja u odnosu na popis iz 1971. ,,izgubila” 20 000 stanovnika govori da je ovo svakako gorući problem današnjice.

Smatram da se proces usporavanja migracija mora biti u samom vrhu prioriteta političkih partija koje zastupaju interese bošnjačkog stanovništva. Otvaranje novih radnih mjesta, bolja putna infrastruktura i povezanost sa okolnim centrima, a tu prije svega mislim na renoviranje puta Pljevlja – Metaljka – Sarajevo, kao i uključenje na autoput Beograd-Bar, mora biti taj prioritet. Takođe treba iskoristiti i potencijal pljevaljske dijaspore, jer u njoj ima mnogo uspješnih ljudi koje treba ,,kanalisati” da investiraju u naš grad.

Na kraju, da ne budem previše kritičan i pesimističan, smatram da zadnjih godina dolazi do razvoja manjih porodičnih biznisa, koji će nadam se u skorije vrijeme zaustaviti intenzivan proces negativnih migracija.

Što se tiče kulturnog i naučnog aspekta, raduje što se naročito u zadnje vrijeme pojavljuju organizacije, pojedinci ali i institucije koje afirmišu ideje koje promivišu prava bošnjačkog stanovništva.

Pljevlja, Sandžak i BiH su u svojoj historiji imali mnogo težih trenutaka, pa su iz takvih situacija izlazili jači. Nadam se da će vrijeme pokazati da je upravo ovaj period jedna etapa, odnosno kriza koja će kao mnoge druge u historiji biti prevaziđena.