Genijalci ili ne: Da li postoji “fotografsko pamćenje”?
“Fotografsko pamćenje” je termin koji često koristimo kako bismo opisali one osobe koje se čine sposobnima da u sjećanje prizovu vizuelne informacije sa nevjerovatno mnogo detalja.
Baš kao što fotografija “zamrzne” jedan trenutak u vremenu, tako se smatra da ljudi sa fotografskim pamćenjem mogu praviti mentalne fotografije i onda, jednostavnim “pogledom” u njih, vidjeti svaki detalj koji je “snimljen”.
Međutim, istina je da fotografsko pamćenje, ovako viđeno, zapravo ne postoji, te da je ovakvo shvatanje eidetske memorije još jedna od čestih zabluda o ljudskom pamćenju.
Ova činjenica lako se može demonstrirati tako što ćemo ljude za koje se smatra da imaju fotografsko pamćenje pitati da pročitaju dva ili tri reda teksta, a zatim da ponove tekst obrnutim redosljedom. Ukoliko bi pamćenje zaista funkcionisalo po principu fotografisanja, onda bi ovi ljudi lako i brzo mogli reprodukovati tekst unazad jednostavnim “čitanjem fotografije”. Ipak, oni to ne mogu da urade.
Pamćenje je više nalik slagalici nego fotografiji. Kako bismo se prisjetili prošlih događaja, mi sklapamo različite elemente događaja koje smo zapamtili, a neke od takvih detalja zaboravljamo (na primjer, boju zida, sliku u pozadini, tačno izgovorene riječi). Ovakvo tretiranje detalja pomaže nam u formiranju generalnog koncepta, što čini da budemo dobri u pamćenju suštine, a manje dobri u (“fotografskom”) pamćenju elemenata koji su sporedni. Ovo je zgodno zbog toga što je za pamćenje ključno upravo značenje onoga što se pamti, a ne tačni detalji koji su prisutni u određenoj jedinici vremena.
U prilog činjenici da eidetsko pamćenje zaista ne funkcioniše kao neka vrsta mentalnog fotoaparata govori i činjenica da se na ovaj način mogu pamtiti informacije koje dolaze ne samo vizuelnim, već i auditivnim i taktilnim putem.
Prirodno je da sposobnost ljudi da se sjete prošlosti varira. Koliko dobro ćemo se sjećati određenih stvari u najvećoj mjeri zavisi od toga koliko pažnje poklanjamo onome što se aktuelno dešava. Pored toga, mjera u kojoj ćemo novi sadržaj povezati sa nečim što već znamo imaju izuzetan uticaj na sposobnost pamćenja.
Ljudi koji imaju odlično pamćenje (koje nije eidetsko) obično koriste složene tehnike koje im pomažu u pamćenju. Drugi su u stanju da u sjećanje prizovu nevjerovatno veliki broj iskustava iz svog života, ma koliko rano se ona desila. Naučnici proučavaju ove ljude kako bi više saznali o pamćenju, ali ne posmatraju samo njih – već i ljude sa ekstremno slabim pamćenjem koje se javlja kao posljedica različitih neuroloških povreda ili bolesti.
Genijalci ili ne?
Alan Serlmen, profesor psihologije sa St. Lorens univerziteta u Njujorku, smatra da je eidetsko pamćenje na prvi pogled zaista nalik fotografisanju.
Kada se ljudima sa eidetskim pamćenjem u trajanju od 30 sekundi pokaže slika koju do tada nisu vidjeli, oni su u stanju da se sjete i najsitnijih detalja koji bi “običnim” ljudima vjerovatno promakli – poput broja latica na cvijetu. Oni izvještavaju da zapravo “vide” sliku koja se prikazuje pred njihovim očima i oni je jednostavno opisuju. Ipak, njihovi izvještaji ponekad sadrže greške, a tačnost ovih izveštaja blijedi nakon samo nekoliko minuta. Stoga Serlmen smatra da, ukoliko ovi ljudi zaista “fotografišu” svoja sjećanja, onda ta sjećanja ne bi smjela da sadrže greške.
Važno je znati:
Pamćenje je moguće značajno poboljšati, ali eidetsku memoriju nije moguće uvježbati, ili “probuditi” u sebi, jer nju ljudi jednostavno imaju ili nemaju (sa čime se neki naučnici možda i ne bi složili…), ali nema puta ka “otključavanju skrivenih potencijala”.
I dok “obični” ljudi mogu da rade na poboljšanju svog pamćenja korištenjem gorepomenutih složenih tehnika, čini se da su eidete, tj. ljudi sa fotografskim pamćenjem rođeni takvi – da na svojim vještinama pamćenja nisu radili. Ova sposobnost, navodi Serlmen, nije povezana sa drugim osobinama, kao što je visoka inteligencija.
Djeca su sklonija posjedovanju fotografskog pamćenja u odnosu na odrasle, a objašnjenje najvjerovatnije leži u tome što se u velikom broju slučajeva ova vrsta pamćenja gubi u periodu oko šeste godine, kada djeca počinju da procesuiraju informacije na nešto apstraktinijem nivou.
Iako je za psihologe još uvijek misterija zašto se ova sposobnost na dječjem uzrastu u velikom broju slučajeva gubi, njen gubitak može zapravo biti funkcionalan: kada bismo bili u stanju da zaista zapamtimo svaku sliku i prizor koji vidimo, život bi ubrzo postao prilično nepodnošljiv, zar ne?
Ljudska kamera
I dok se naučnici još uvijek ne slažu oko toga da li pamćenje ove vrste uopšte postoji i, ako postoji, kao funkcioniše, evo jednog primjera koji će sasvim sigurno presuditi u korist onih koji smatraju da “ima neka tajna veza” u ljudskom mozgu koja zaista doprinosi tome da neki ljudi imaju izvanrednu sposobnost pamćenja.
Riječ je o Stivenu Viltširu (autističnom savantu) koji, nakon osmatranja Rima iz ptičje perspektive, pravi njegov detaljan panoramski crtež, samo na osnovu onoga što je vidio i zapamtio. Zbog ovog nevjerovatnog čina, Stiven je dobio nadimak “ljudska kamera”.
{youtube}a8YXZTlwTAU{/youtube}
