Dr. hfz Esnaf Begić: U dijaspori je u toku proces gubljenja nacionalnog identiteta
Piše: Almir MEHONIĆ
Naš sagovornik dr. hfz. Esnaf Begić potječe iz Dubrava Gornjih kod Živinica. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završio je 1991. godine, kada završava i hifz i polaže ga pred komisijom Islamske zajednice. Nakon kratkog studija islamske teologije na tadašnjem Islamskom teološkom fakultetu, studij je nastavio na Institutu za islamologiju i orijentalistiku u Bochumu (Ruhr-Universität), koji je okončao krajem 2009. godine odbranom magistarskog rada na temu Bosanskohercegovački muslimani u Njemačkoj i njihovo vjersko organiziranje. Od februara 2010. godine na Institutu za islamsku teologiju Univerziteta Osnabrück angažiran je na poziciji asistenta, a nakon odbrane i promocije u zvanje doktora, planirano je unapređenje na poziciju docenta. Doktor Begić radio je do prelaska na Univerzitet Osnabrück od 1993. do početka 2010. godine kao imam u džematu Castrop‑Rauxel, kasnije kao sekretar i generalni sekretar Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj.
STAV: U kojem će se smjeru razvijati bošnjačka emigrantska populacija u budućnosti? Koliko ima nade za očuvanjem muslimanskog a koliko bošnjačkog identiteta, i koji je od tih dvaju identiteta danas ugroženiji?
BEGIĆ: Načelno sam optimističan u pogledu očuvanja islamske komponente identiteta naših ljudi. Uprkos tome, ipak moramo računati s procesima vjerske asimilacije, kako pojedinaca, tako i manjih grupa, i to je nešto što je već sada, iz raznih razloga, vidljivo i kod izbjeglica koje su posljednjih godina iz muslimanskih zemalja došle u Njemačku. Razlozi su za to mnogostruki. Kao primjer mogu navesti slučaj jedne naše zajednice, zajednice muslimana uglavnom bosanskohercegovačkog porijekla, koja je u Njemačkoj organizirana još neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Riječ je, naime, o prvom džematu u kojem su se organizirali naši ljudi, a koji je djelovao na prostoru između gradova Nürnberg, München i Augsburg. Članovi ovog džemata bili su uglavnom bivši pripadnici Handžar divizije, a imam je bio Džemal-efendija Ibrahimović. Prve aktivnosti ovog džemata počele su ranih pedesetih godina, a džemat je oficijelno osnovan 7. maja 1958. godine. Razumljivo je, iz ideoloških razloga, da tadašnja IZ u komunističkoj Jugoslaviji nije imala nikakve službene veze s ovim džematom. Ovaj džemat imao je jedan vrlo širok spektar aktivnosti, u nekim su segmentima toliko inovativne da su bile ispred svog vremena. S obzirom na to da su ga sačinjavale uglavnom izbjeglice iz Drugog svjetskog rata, da nije bilo potencijala i resursa za primanje novih članova, ovaj džemat bio je poprilično, takoreći, autističan i zatvoren u sebe. To je dovelo i do vjerske asimilacije njegovih članova, odnosno njihovih potomaka. Tako danas imate nemali broj osoba, primjerice, u i oko Nürnberga koje imaju karakteristična naša prezimena, ali njemačka imena. U ovom kontekstu sagledavam i drugi dio vašeg pitanja koje se odnosi na nacionalnu komponentu identiteta naših ljudi. Ovdje sam daleko pesimističniji i uvjeren sam da je već u toku proces, iako ne toliko intenzivan, postupnog gubljenja nacionalne komponente našeg identiteta. Preciznije rečeno, možda se trenutno nalazimo u fazi ispoljavanja tzv. hibridnog identiteta, dakle, gdje su prisutne komponente postojećeg i od roditelja naslijeđenog identitetskog samopoimanja, pomiješane s obilježjima identiteta koji se postulira kroz socijalizaciju naših mladih generacija u društvu kao što je njemačko. A ova su društva u vjerskom, etnonacionalnom, kulturološkom, civilizacijskom, jezičkom, etičkom i političkom smislu dominantnija.
STAV: Kako ste zadovoljni sa stepenom organiziranosti bošnjačko-muslimanskih zajednica u Njemačkoj?
BEGIĆ: Mislim da je ovdje u strukturalnom smislu neophodno razlikovati dvije ravni vjerskog organiziranja Bošnjaka u Njemačkoj. Prva je ravan džemat, dok drugu predstavlja Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj, odnosno Mešihat na saveznom nivou. Slika organiziranosti vrlo je šarolika – od vrlo pozitivnih primjera do krajnje negativnih i poraznih primjera. Odlučujuću ulogu u razvoju ovdje imaju imami. Svaki uspjeh jednog džemata, njegova dobra ili loša organizacija, počiva na imamima. Njihov rad mora se pratiti i analizirati, on se mora stručno unapređivati i finansijski stimulirati. Neko za to mora ponijeti i brigu i odgovornost, isto kao što mora sankcionirati one imame koji se apsolutno neodgovorno odnose prema svom poslu i, ako hoćete, emanetu tog posla. A ima i takvih. Apsolutno je neprihvatljivo takve imame nasilu ostavljati u džematima na štetu generacija i velikog broja džematlija, ali i radinih i vrijednih imama. Njima se treba zahvaliti i omogućiti da pronađu angažman izvan struktura IZ. Ovdje dolazimo i do drugog dijela u odgovoru na vaše pitanje, mislim da Mešihat nije organiziran na zadovoljavajući način i da u velikoj mjeri ne zadovoljava potrebe svojih džemata, ali i društva u kojem djeluje. Meni nije poznato, i volio bih da je samo riječ o mojoj neobaviještenosti, da postoji makar kratkoročna strategija rada i organizacije Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj. Mešihat, primjerice, nije u stanju našim džematima pružiti adekvatnu stručnu administrativnu ili pravnu pomoć kada im je to potrebno prilikom kupovine džematskih objekata, zatim ne ulaže sredstva i ne osigurava uvjete za unapređivanje metoda rada na mektepskoj nastavi, nema vlastitih projekata koji bi našu omladinu ustvari vezivali za IZ. Ovdje nije riječ o finansijskim ulaganjima, nego, prije svega, o načelnom stavu, držanju prema navedenim pitanjima. Naš se Mešihat u pravilu ne oglašava po važnim pitanjima u općedruštvenom kontekstu i ne zauzima javni stav za sve muslimane, ne samo Bošnjake značajnim pitanjima. Samo od kraja januara, kada je izabran novi sastav Mešihata i imenovan muftija, desile su se tri važne stvari za sve muslimane u Njemačkoj o kojima se naša IZ apsolutno nije oglasila: debata o utjecaju stranih država na organizirane muslimanske zajednice, politikantski zahtjevi pojedinih političara za donošenjem tzv. Zakona o islamu, te, konačno, trodijelna i vrlo negativno konotirana reportaža na prvom programu njemačke državne televizije o džamijama i hutbama u Njemačkoj. Ni po jednoj se od ovih stvari naš Mešihat nije oglasio i javno zauzeo stav – a radi se o stvarima koje se itekako tiču i nas, bosanskohercegovačkih muslimana.
STAV: Koji bi model organiziranja Bošnjaka-muslimana bio najdjelotvorniji, da li ovaj trenutni kroz Mešihat s povezanošću sa Sarajevom ili, pak, neki drugi?
BEGIĆ: Povezanost sa Sarajevom u duhovnom smislu uopće nije problematična i nju ne treba dovoditi u pitanje. Problem je, međutim, u konkretnim aspektima rada i konceptu djelovanja naše zajednice, bez obzira kako se on nazivao i neovisno na koji način, kao mešihat ili nekako drugačije, djelovao. Jedna od suštinskih i kvalitativnih promjena koja bi se, po mom sudu, morala uraditi jeste adekvatna teološka izobrazba i ciljani, analitički i sistemski izbor i priprema kandidata za imamski rad u dijasporalnim zajednicama. To bi podrazumijevalo da im se ponude obrazovni sadržaji koji bi tretirali politička uređenja, državno-pravne sisteme, socijalne sisteme, kulturu, povijest i jezik zemalja budućeg angažmana. Ono što sada imamo jeste da se u poimanju velikog broja ljudi koji prate dešavanja i rad ovdašnje Islamske zajednice nameću i koncepcionalna i personalna rješenja koja ne samo da nisu odgovarajuća, da se poslužim onom poznatom sintagmom Gazi Husrev-bega, “zahtjevima vremena i prostora” nego su nerijetko i kontraproduktivna.
STAV: Da li Sarajevo, zapravo, dovoljno osjeća problematiku naših muslimana na Zapadu? Da li ima plan za nove generacije koje se ovdje rađaju, školuju i odrastaju?
BEGIĆ: Nisam siguran da Sarajevo osjeća tu problematiku. Uvjeren sam da postoji određena briga, iako je ona u percepciji običnih članova naših džemata, pa i dijelom imama, vrlo često svedena na brigu materijalne naravi, kroz organizaciju akcija zekata i sadekatu-l-fitra, akcije stipendiranja učenika i studenata u BiH i sl. Da bi se ta problematika dovoljno osjećala, nužno je imati stalni kontakt i razmjenu informacija po svim relevantnim pitanjima našeg rada i organizacije. Nerijetko se, međutim, dešava da se informacije koje idu službenim kanalima prilagođavaju, friziraju, sakrivaju, pa, ako hoćete, u Sarajevu i krivo predstavljaju. To ne samo da nikome ne koristi nego i šteti. Svjestan sam da je ovo vrlo oštar prigovor, ali, u cilju poboljšanja našeg stanja, rada i organizacije, moramo biti spremni i na ovu vrstu kritike i shvatiti je dobronamjerno, krajnje trezveno i depersonalizirano. Jer, činjenica je da naši džemati nisu više ono što su bili kada su nastajali od sedamdesetih do srednjih devedesetih godina. Tada su to bili, uglavnom, gastarbajterski džemati, s ljudima koji su živjeli duhom u Bosni i Hercegovini, a tijelom bili prisutni u Njemačkoj. Oni su ostvarivali svoje kućište i tamo i ovdje. To s novim i mladim generacijama nije više slučaj i sociološke i migracijske studije to uglavnom pokazuju, da se ove generacije sve više vežu za Njemačku, a da zemlje porijekla svojih predaka u najboljoj mjeri doživljavaju kao zemlju gdje provedu makar jedan dio godišnjeg odmora. Oni ovdje grade svoje egzistencije i samim tim vežu svoju budućnost za Njemačku, oni su drugačije socijalizirani i imaju drugačije potrebe i očekivanja od Islamske zajednice i džemata u odnosu na svoje pretke. Previđanje ili ciljano ignoriranje ovog razvoja znači ustvari dovesti opstanak Islamske zajednice u budućnosti u pitanje.
STAV: Česti su problemi na koje nailazi muslimanska zajednica na Zapadu. Koliko je bošnjačka zajednica specifična u odnosu na druge muslimanske zajednice i šta je, zapravo, čini različitom u odnosu na druge i da li tu razliku primjećuju zapadnjaci?
STAV: Naša zajednica jeste, prije svega zbog tih karakterističnih aspekata islamske tradicije, posebna zajednica. Kada ti aspekti dođu u prvi plan, oni itekako bivaju primijećeni, kako kod drugih muslimanskih zajednica, tako i kod, kako ih vi nazivate, zapadnjaka. Zbog te svoje posebnosti, prije svega zbog činjenice da našu zajednicu čine autohtoni evropski muslimani, ona se čini vrlo privlačnom u aktuelnim debatama po pitanju muslimanskog prisustva u pluralnim, sekularnim i u svojoj religijskoj obojenosti dominantno kršćanskim društvima kakvo je njemačko. Stoga su Bošnjaci i naša zajednica u načelu vrlo poželjni sagovornici u raznovrsnim pitanjima i diskusijama od općedruštvenog značaja. Da li naša zajednica tim željama i očekivanjima može adekvatno odgovoriti, to je sasvim drugo pitanje. Mišljenja sam da, zbog svojih aktualnih koncepcijskih i kadrovskih rješenja, ona to nije u stanju, ali da djelomično, pretpostavljam iz razloga lične naravi, i neće. Imao sam u više navrata priliku čuti očekivanja da veći broj bošnjačkih studentica i studenata odluče za pedagoške studijske smjerove te da u budućnosti, sa svojim “bosanskim razumijevanjem islama” i autohtonim evropskim backgroundom budu aktivni, primjerice, kao vjeroučitelji. Nažalost, njihov broj još je uvijek vrlo zanemariv.
STAV: Utjecaj društvenih promjena na tumačenje i primjenu šerijata u Bosni i Hercegovini u 20. stoljeću tema je Vašeg doktorskog rada na Univerzitetu u Osnabrücku (Njemačka). Možete li nam ukratko približiti Vaš rad?
BEGIĆ: Povijest bosanskohercegovačkih muslimana od Berlinskog kongresa 1878. godine i okupacije Bosne od strane Austro-Ugarske pa do ranih devedesetih godina puna je općedruštvenih lomova i preokreta. Jedan od ciljeva moje disertacije sastojao se u tome da se ove promjene kroz jedan historiografski pristup temi identificiraju, te da se uz primjenu socioloških, politoloških i teoloških metoda istraživanja izvrši njihovo karakteriziranje. Kao rezultat ovakvog pristupa u mom istraživanju, mislim da možemo govoriti o trima po sebi specifičnim periodima. Riječ je, prije svega, o civilizatorskoj promjeni po dolasku Austro-Ugarske, koji se karakterizira kroz prodor jedne nove, za domicilno i autohtono muslimansko stanovništvo strane kulture i civilizacije, te jednog novog sistema pravnih normi i etičkih vrijednosti. Druga duboka općedruštvena promjena dešava se u vremenu između svjetskih ratova u vrijeme prve zajedničke jugoslavenske države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Ovaj sam period okarakterizirao kao period političkih promjena, imajući u vidu formiranje prvih političkih stranaka među bosanskohercegovačkim muslimanima. Ovo je, naime, period u kome se sve više zaokružuju koncepti etnonacionalne samosvijesti i pripadnosti kod Srba i Hrvata. Obje su ove grupe u etnonacionalnom smislu, koristeći različite instrumente državne uprave, državno-pravnog sistema, političkog sistema, kao i raznovrsne kulturološke aktivnosti, nastojale Bošnjake u Bosni i Hercegovini prisvojiti i predstaviti dijelom vlastitog naroda. Političko organiziranje kod Bošnjaka na strukturalnoj je razini značilo načelno vezivanje političkih partija za instituciju Islamske zajednice, ili makar pojedinih vjerskih učenjaka. Ovdje je, po svoj prilici, riječ o jednom političkom fenomenu koji je čak i danas prisutan u političkoj, nacionalnoj i religijskoj stvarnosti muslimana u Bosni i Hercegovini. Treći period jeste period komunističke Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Za ovaj je period karakteristična jedna rigidna, bespoštedna i beskompromisna antireligijska politika komunističkih vlasti, koja je rezultirala potiskivanjem uglavnom svega religioznog na margine općedruštvenog konteksta. I čak više od toga. Na osnovu ovakve sistematike u pristupu temi, drugi cilj disertacije bio je da na osnovu ovih promjena identificiram impulse koji su neminovno utjecali na promjene u poimanju i tumačenju šerijatskog prava, područjima njegove primjene, te da na teorijskoj razini u šerijatsko-pravnom smislu utvrdim koji su metodi i instrumenti “stvaranja” prava korišteni. To sam pokazao na tri sistematski izabrana i konkretizirana primjera, tzv. case studies, odnosno po jedan iz svih ovih triju tipiziranih perioda povijesti bosanskohercegovačkih muslimana. Prvi je bio pitanje iseljavanja muslimana u Tursku nakon austrougarske okupacije, pitanje pokrivanja, odnosno nošenja zara i feredže u periodu jugoslavenske monarhije, te, konačno, pitanja reforme davanja zekata u vrijeme komunističke Jugoslavije. Zaključak je, ukratko, da su se bosanskohercegovački muslimani sa svojim istaknutim alimima uspjeli manje-više oduprijeti ovim izazovima, da su pri tome iznašli modus za jedno konformno i moderatno prihvatanje novih utjecaja, ali da se istovremeno nisu odrekli srži i esencijalnog poimanja islama – kako u ideji, tako i praksi. To je najznačajniji aspekt onog fenomena našeg baštinjenja islama koji danas općenito nazivamo “bosanskom tradicijom islama”, ili “islamskom tradicijom Bošnjaka”, i to sam nastojao predstaviti u svojoj disertaciji.
STAV: Kada već to spominjete, u Njemačkoj se često može čuti ta sintagma “bosanski islam”. Šta ona, zapravo, predstavlja?
BEGIĆ: Ta se sintagma nerijetko eksploatira u medijima i političkom kontekstu. Njom se hoće sugerirati modernost i liberalnost bosanskohercegovačkih muslimana u teološkom, idejnom i praktičnom poimanju islama. Njom se hoće, povrh toga, i nagovijestiti kompatibilnost i konformnost poimanja islama s političkim, etičkim i socijalnim vrijednostima koje se baštine u njemačkom društvu. Mislim da se kod ove sintagme radi o jednom varljivom konstruktu, onome koji može biti zloupotrijebljen za obje strane, kako onih koji takav koncept regionaliziranja islama iz političkih motiva priželjkuju, tako i od onih muslimanskih aktera koji ga pokušavaju predstaviti kao svespasonosni model i sveobuhvatno rješenje problema s kojim se susreću muslimani i njemačka država u međusobnoj interakciji. U ovom slučaju on može biti poguban i štetan, prije svega, za muslimane. Stoga ga treba s oprezom prihvatati i u javnom diskursu vezanom za prisutnost islama i muslimana u Njemačkoj koristiti, prije svega, u kontekstualnom i ilustrativnom smislu, a ne kao način rješavanja postojećih problema.
STAV: Da li ste u radu tretirali pitanja, i u kojem domenu, vezano za bošnjačku emigraciju?
BEGIĆ: U svom magistarskom radu koji sam uradio na u Bochumu 2009. godine bavio sam se široko pitanjem naše emigracije. Tema mog magistarskog rada bila je Bosanskohercegovački muslimani i njihovo vjersko organiziranje u Njemačkoj. Da bih obradio temu i analizirao motive, impulse, načine i okolnosti vjerskog organiziranja Bošnjaka u Njemačkoj, odnosno nastanka prvih džemata, morao sam se iz perspektive sistematičnosti rada neminovno baviti i bošnjačkom emigracijom. Došao sam do zaključka da su bosanskohercegovački muslimani u 20. stoljeću imali pet većih talasa iseljavanja, koji su bili motivirani vjerskim, ekonomskim, ideološkim i političkim razlozima. Između ostalih rezultata ovog istraživanja, ovdje bih izdvojio dva. Kao prvo, došao sam do zaključka da je tadašnja oficijelna Islamska zajednica u komunističkoj Jugoslaviji, uprkos teškim političkim i ideološkim stegama u društvu, ipak koliko-toliko vodila računa o našim ljudima u Njemačkoj, tadašnjim tzv. “gastarbajterima”. Još u ranim sedamdesetim godinama tadašnje Vrhovno islamsko starješinstvo nastojalo je u Njemačkoj angažirati imame. Svakako da je bilo inicijativa i od tih naših ljudi “na privremenom radu”, ali se ovi napori pojedinih aktera u IZ ne smiju zanemariti – koliko se god u tadašnjem vladajućem ideološko-političkom kontekstu njihova uloga s današnje distance može smatrati problematičnom. Drugi zaključak možda je još interesantniji. Kada su migracije nastajale iz vjerskih razloga, one su uglavnom išle u pravcu Turske. Njihova karakteristika ogleda se u činjenici da je dolazilo da lakše i brže kulturološke asimilacije naših ljudi. Migracije iz političkih, ideoloških i ekonomskih razloga uglavnom su išle prema zemljama Zapada, dakle nemuslimanskim zemljama. Za ove migracijske talase karakteristično je da su se naši ljudi u dobroj mjeri uspjeli sačuvati u vjerskom, ali i kulturološkom smislu.
