Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Doseljavanje Bošnjaka u Hrvatsku – iz pera Fehima Nametka (1)

Doseljavanje Bošnjaka u Hrvatsku – iz pera Fehima Nametka (1)

O ovome naseljavanju bošnjačkog stanovništva u Slavoniju ne svjedoče samo navedeni srijemski i požeški defteri. O tome također na svoj način govore i popisi bosanskog stanovništva u Bosni. Nakon sredine 16. stoljeća i definitivnog pokoravanja Slavonije i Srijema od strane osmanskih vlasti u gradovima sjeveroistočne Bosne drastično se smanjuje broj kvalificirane radne snage, tj. majstora raznih zanata.

O tome rječito govore defteri zvorničkog sandžaka iz sredine 16. stoljeća koje je detaljno proučavao dr. Adem Handžić. On je utvrdio da nestajanju gradskog stanovništva u sjeveroistočnoj Bosni nije uzrok puko popunjavanje posada tvrđava u Slavoniji i Ugarskoj, već u preseljenju radi stvaranja gradskog zanatlijskog jezgra u novoosvojenim krajevima. O tome ko su ti naseljenici rječito govori i Evlija Čelebi, ali i drugi putopisci, kroničari, ali i ostali narativni izvori, koji daju izvanrednu dopunu za ove prve izvore – deftere koji su uglavnom statističkoga karaktera. A ti izvori, predvođeni Evlijom Čelebijem, govore da su gradovi Slavonije, Srijema, Banata «obične bošnjačke varoši». Tako je 1680. godine na prostoru između Save, Drave i Dunava bilo gotovo polovica muslimanskog stanovništva, a većina su bili Bošnjaci muslimani.

U vezi s ovim treba reći da se u novoosvojenim krajevima nije koristio jezik osvajača – odnosno osmanski turski jezik. Slično kao i u Bosni i Hercegovini običan puk nije govorio turski. Jedan tanak sloj obrazovanih ljudi znao je arapski, turski ili perzijski jezik, i na tim se jezicima i pismeno izražavao. Ali o procentima onih koji su znali ove jezike ne vrijedi ni raspravljati jer su uistinu minorni. Upravo zbog mnogo većeg broja onih koji su znali samo arapsko pismo; ali ne i arapski, turski ili perzijski jezik; i nastala je adžamijska (alhamijado) književnost da bi njeni konzumenti bili Bošnjaci koji su željeli učiti pobožne pjesme – ilahije na vlastitom materinskom jeziku, ali i pisati i čitati i druge sadržaje kao što su ljekaruše, nasihati (savjetodavna štiva), ljubavne pjesme pa i rječnici. Sasvim smo sigurni da je ovih književnih plodova Bošnjaka u Slavoniji i Lici bilo u znatnoj mjeri, slično kao i u Bosni, ali i oni su uništeni u vrijeme kada su i Bošnjaci odavde prognani od strane Habsburške Monarhije.

O jeziku Bošnjaka u Slavoniji govori Matija Antun Reljković u 18. stoljeću o čemu je napisao vrlo informativnu raspravu dr. Ekrem Čaušević. Istina je da je Reljković o ovim Bošnjacima pisao kao o Turcima što nimalo ne čudi obzirom da su Bošnjaci od strane Srba i Hrvata radi vjere poistovjećivani s Turcima. Uostalom, Bošnjaci, kao ni ostali narodi nisu tada imali nacionalnu svijest da se tako izjašnjavaju; nacionalna svijest će se kod Bošnjaka početi razvijati tek u vrijeme banjalučkog boja 1737. godine, a još jače poslije bune Husein-kapetana Gradašćevića 1831. godine. Prema tome, to što Antun Matija Reljković Bošnjake bilježi kao Turke nije ništa neobično ni začuđujuće. Ali kad on piše o jeziku tih «Turaka», sasvim je jasno da se radi o bosanskom jeziku kojega su govorili Bošnjaci i u prekosavskim krajevima. Sve karakteristike toga jezika su karakteristike bosanskog jezika iz Bosne.

Izvor: Fehim Nametak, Islam na Balkanu, Behar 71-72

Za Akos.ba priredio: Admir Lisica

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top