Događaji iz Villefranchea imali su antifašistički karakter

Villefranche-de-Rouergue, gradić u južnoj Francuskoj, prije sedamdeset i devet godina bio je poprište pobune pripadnika 13. SS Handžar divizije, čiji su pripadnici iz Bosne i Hercegovine onamo poslani na obuku. O pobuni u Villefrancheu pisano je vrlo malo u Bosni i Hercegovini, ostalo je mnogo kontroverzi i otvorenih pitanja, o čemu svjedoči i to da jedna od glavnih ulica u Villefrancheu nosi ime Avenue des Croates. Tadašnji premijer Hrvatske Ivo Sanader otvorio je s ministrom vanjskih poslova Francuske Philippe Douste-Blazyjem 17. septembra 2006. godine spomen-park “u znak sjećanja na Hrvate” koji su se 1943. godine pobunili protiv nacista, iako je 95% pripadnika 13. SS Handžar divizije bilo bošnjačke nacionalnosti, a i većina organizatora pobune bili su Bošnjaci. Najznačajniji radovi o 13. SS Handžar diviziji i pobuni u Villefrancheu knjige su akademika Envera Redžića Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija – autonomija BiH i Hitlerov Treći Rajh, Zije Sulejmanpašića 13. SS divizija “Handžar”, Istine i laži i Mirka Grmeka i Louisa Lambrichsa Pobunjenici iz Villefranchea.

Aprilskim ratom i okupacijom Kraljevine Jugoslavije Bosna i Hercegovina ulazi u sastav tzv. NDH, a njenu politiku prema Bošnjacima najbolje možemo ocijeniti na osnovu Promemorije, koju su uputili ugledni sarajevski Bošnjaci sa sastanka održanog u aprilu 1944. godine u Sarajevu predsjedniku vlade NDH Nikoli Mandiću. U Promemoriji se navode nedjela i teror koje su ustaše počinile nad Bošnjacima, slanje hiljada Bošnjaka u logore, ustaški masakr nad Bošnjacima u Srebrenici za koji niko nije odgovarao, nego je čak počinilac tog zločina unaprijeđen u viši čin, govori se da izvjesni elementi u NDH vode politiku istrebljenja Bošnjaka, da im je ugrožen opstanak i da se Bošnjake sumnjiči kako su pristalice partizana. Mnogi primjeri iz Promemorije govore o obespravljenosti i proganjanju Bošnjaka. Vlasti su NDH ovaj dokument proglasili najvećim bošnjačkim udarom na režim.

Ustaška politika prema Bošnjacima zasnivala se na negiranju njihovog, ali i identiteta Bosne i Hercegovine. U početku su vlasti nazivali Bošnjake hrvatskim cvijećem i stupom hrvatstva, da bi ih samo nakon nekoliko mjeseci prepustili četničkom nožu i počeli optuživati da su glavni krivci za teško stanje u NDH, jer svojim idejama o autonomiji Bosne i Hercegovine i distanciranjem od ustaške politike zločina i terora postaju glavni faktor destabilizacije. Ovakva politika prema Bošnjacima, ali i potpisivanje ustaško-četničkih sporazuma iz 1942. godine, doveli su do još većeg otpora prema NDH koji se očitovao i sve većim dezerterstvom iz domobrana, izbjegavanjem mobilizacije u ustaške i domobranske formacije, stvaranjem muslimanskih milicija te pristupanjem Bošnjaka Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP). Što je protivustaško držanje Bošnjaka bilo dosljednije i otvorenije, ustaški pritisci i teror bili su bezobzirniji. Hapšenjima, interniranjima i pogubljenjima, o kojima je bošnjačka delegacija dala vjerodostojnu argumentaciju predsjedniku vlade Mandiću, muslimanske mase držane su pod kontrolom ustaškog režima.

Ulaskom u sastav tzv. NDH, Bosna i Hercegovina i Bošnjaci našli su se između čekića i nakovnja, između velikohrvatskog i velikosrpskog hegemonizma. U ovakvim uvjetima dolazi do okupljanja uskog kruga bošnjačkih građanskih političara predvođenih sarajevskim trgovcem Uzeir-agom Hadžihasanovićem, čiji je cilj bila autonomija Bosne i Hercegovine u sklopu Trećeg rajha. Uzeir-aga Hadžihasanović, koji je čak tvrdio da su Bošnjaci arijevskog i gotskog porijekla, i krug ljudi oko njega okupljen u formiranju Handžar divizije, vidjeli su mogućnost ostvarivanja svojih ciljeva.

Do formiranja Handžar divizije dolazi u ljeto 1943. godine nakon višemjesečnih političkih priprema. Već su na samom početku Nijemci znali da ne mogu računati na Bošnjake koji su bili dio vlasti u NDH, jer im lokalno bošnjačko stanovništvo nije vjerovalo. Stoga su angažirali jerusalemskog muftiju hadži Amina al-Husseinija da dođe u Bosnu i Hercegovinu i pomogne osigurati masovan odziv Bošnjaka u Handžar diviziju. Husseini je bio veliki zagovarač nacističke ideologije, a i sam je bio protjeran s prostora tadašnje Palestine od Velike Britanije. Djelovanje muftije Husseinija imalo je uspjeha, jer su Bošnjaci, pritisnuti četničkim genocidom na jednoj i hrvatskom politikom nacionalne asimilacije na drugoj strani, izlaz jedino vidjeli u njemačkoj aneksiji Bosne i Hercegovine, a ulaskom u redove SS-a željeli su pokazati spremnost za ostvarenje tog cilja.

Treba istaći da Bošnjaci nisu masovno i dobrovoljno pristupali Handžar diviziji i da su Nijemci imali poteškoća u njenom formiranju. Kako bi se što veći broj Bošnjaka prijavio, Nijemci su govorili da se divizija isključivo formira radi borbe protiv četnika i komunista i da će nakon obuke biti stacionirana u Bosni i Hercegovini. To naravno nije bila istina, jer su Nijemci s novih 15-20 hiljada vojnika pokušali ojačati svoje redove svježom krvlju nakon poraza koje su doživjeli na Istočnom frontu. Upravo kroz formiranje Handžar divizije možemo vidjeti kakva je bila njemačka politika u NDH, prema tome i u Bosni i Hercegovini, koju su krojila dva čovjeka, Edmund Glaise von Horstenau i Siegfried Kasche. Prvi je bio opunomoćeni general koji je trebao održavati veze između njemačke Vrhovne komande i vlasti NDH te joj pomoći u organiziranju vojske. Drugi je bio general SS-a i došao je da uspostavi njemačko poslanstvo pri vladi NDH. Bez njih dvojice vlasti NDH nisu mogle donijeti nijednu važniju odluku.

Odnos Nijemaca prema Bošnjacima možemo nazvati perfidnim. Nijemci su krugu oko Uzeir-age Hadžihasanovića, ali i ostalim Bošnjacima, davali iluzije o autonomiji Bosne i Hercegovine pod njemačkim protektoratom. Za Nijemce je na Balkanu postojao samo jedan saveznik, a to je bila NDH. Bošnjake su pokušavali vezati za sebe idejom o autonomiji koju nikada nisu imali namjeru provesti formiranjem 13. SS Handžar divizije. Osnivanje ove divizije sukobljavalo je Kaschea i Horstenaua. Kasche je smatrao da se uspostavom ovakve divizije pothranjuje antihrvatski bošnjački separatizam. Čak je i s Hitlerom polemizirao o Bošnjacima, kada ih je ovaj hvalio. Nijemci su formirali diviziju iz praktičnih, a ne iz nekih sentimentalnih razloga koje su gajili prema Bošnjacima i idejama o autonomiji. Koliko im je to bilo bitno, vidi se i iz četničko-njemačke saradnje nakon kapitulacije Italije, ali i iz terora i zločina koje su Nijemci provodili nad Bošnjacima. Praksu koju su prvo primjenjivali nad Srbima, strijeljajući za jednog poginulog njemačkog vojnika 100 Srba, nastavili su ostvarivati i nad Bošnjacima. Tako su u julu 1943. godine iz osam sela oko Goražda pokupili sve muškarce, žene i djecu koje su zatekli i bez ispitivanja ih strijeljali.

Ovakva njemačka politika i razočaranost Bošnjaka u nju, naročito glede položaja Bosne i Hercegovine, bili su praćeni masovnim prilaženjem NOP-u.

Njemački vojni vrh odredio je da se vojnici Handžar divizije treniraju u južnoj Francuskoj. Sjedište divizije bilo je u mjestu Le Puy. Prva grupa njemačkih vojnika stigla je u ovaj gradić 3. jula 1943. godine. Odmah je po dolasku sjedište jedinice pomjereno u Mende, u koji je prva grupa bosanskih regruta stigla 10. jula 1943. godine.

Pukovnik Karl Gustav Sauberzweig postavljen je za zapovjednika divizije 9. augusta 1943. godine. Ostali oficirski kadar činili su većinom Nijemci s Balkana, jer su poznavali maternji jezik vojnika. Za podoficire su uglavnom postavljani Hrvati, a i poneki Bošnjak s iskustvom iz Prvog svjetskog rata.

Obuka novih regruta nije tekla jednostavno. Velika grupa oficira i podoficira nisu imali iskustvo potrebno za treniranje goleme divizije. Bilo je i netrpeljivosti muslimanskog dijela divizije prema katoličkom, jer je jednima cilj bila autonomija Bosne i Hercegovine, a drugi su svoju državu vidjeli kao Nezavisnu Državu Hrvatsku. U tom periodu pobjeglo je 155 vojnika.

Njemački oficiri računali su na bosanske pripadnike divizije da pomognu u mentalnom treniranju bošnjačkih vojnika. Regrutacijom su bili obuhvaćeni i pripadnici NOP‑a i Komunističke partije Jugoslavije ubačeni u Handžar diviziju kako bi je sabotirali i prikupljali obavještajne informacije.

Ferid Džanić, Božo Jelenek, Luftija Dizdarević i Nikola Vukelić bili su vođe i organizatori pobune. Plan je bio pobiti njemačke oficire i s ostatkom “simpatizera” priključiti se francuskom Pokretu otpora. Ferid Džanić, kao vođa grupe, imao je dva plana po kojima bi divizija pod njegovim zapovjedništvom ratovala u Sjevernoj Africi ili u Hrvatskoj, ovisno o situaciji u Francuskoj u danima poslije pobune. Džanić je u Villefrancheu stupio u kontakt s članovima francuskog Pokreta otpora, s kojima se tajno sastajao. Kada mu je potvrđeno da će dobiti pomoć od Britanaca i Francuza, odlučio se za akciju. Pomoć nikada nije stigla.

Pobunjenici su poslije ponoći upali u oficirsku spavaonicu, uzeli oružje i zarobili oficire. Zatim su postavili straže po gradu. U 4 sata i 10 minuta počeli su ubijati njemačke oficire i podoficire.

Imam Halim Malkoč i dr. Schweiger izbjegli su zarobljavanje te smislili plan kako vratiti kontrolu na bataljonom u njemačke ruke. Kada su došli do ostatka bošnjačkih vojnika i rekli im za laži o dolasku engleskih i francuskih jedinica, vojnici su uzeli oružje i krenuli gušiti pobunu. Dizdarević i Džanić ubijeni su oko 7 sati, a Vukelić je zarobljen. Tada su ostali pobunjenici, osim Jeleneka, prešli nazad na stranu SS-a, a on je prebjegao u Toulouse. Pobuna je ugušena nakon sedam sati.

Svi uhapšeni pobunjenici, koji na vrijeme nisu pristali uz SS, strijeljani su 18. septembra 1943. godine: Nikola Vukelić, Mujo Alispahić, Meho Memišević, Philipp Njimać, Ivan Jurković, Alija Beganović, Mustafa Morić, Sulejman Silajdžić, Jusuf Vučjak, Zemko Banjić, Efraim Basić, Ismet Cefković i Uzeir Mehičić. I u narednim su danima Nijemci nastavili s čišćenjem divizije i hvatanjem dezertera. Dio su vojnika strijeljali, a dio poslali na prisilni rad u koncentracione logore u kojima je 825 pripadnika divizije umrlo usljed loših uvjeta. Nakon pobune, Nijemci su Handžar diviziju premjestili u Njemačku, a po završetku obuke, početkom 1944. godine, prebačena je u sjevernu Bosnu i Hercegovinu, gdje se borila protiv jedinica NOP-a. Divizija je učestvovala u nekoliko vojnih operacija u kojima su počinjeni zločini protiv civilnog stanovništva, nakon čega uslijed njemačkih poraza dolazi do krize i osipanja, jer su vojnici dezertirali ne želeći se boriti daleko od kuće.

Preostali dijelovi 13. SS Handžar divizije predali su se Englezima 8. maja 1945.

Pobuna u Villefranscheu imala je antifašistički karakter, jer Bošnjaci nisu iz ideoloških razloga i dobrovoljno išli u SS formacije, a vođe pobunjenika pripadale su partizanskom, odnosno komunističkom pokretu. Ova pobuna nije bila jedina unutar 13. SS Handžar divizije. U oktobru 1944. godine stotinu pripadnika divizije u mjestu Cerna, u današnjoj Hrvatskoj, pod vodstvom imama Abdulaha Muhasilovića, napustilo je položaje i otišlo u Bosnu i Hercegovinu, gdje su se na kraju predali partizanima.

Osman Sušić

Stav