Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Dječak u rijeci

Dječak u rijeci

U novu kuću porodica Ferhata Račića uselila je s početkom proljeća 1940. Gradili su je skoro godinu dana i opremili onim što je neophodno za useljenje. Zidana vrlo kvalitetno, prostrana, sa po pet soba na svakom spratu. Oba starija brata bili su oženjeni i imali dosta dijece. U prilično velikoj okućnici braća su isplanirala baštu ispred kuće, da imaju pogled na rijeku, a bočni i stražnji dio nešto tamniji za dvorište i štalu za konja. Mnogo toga trebalo je još uraditi, dotjerati i smjestiti. A trebalo je i para, činilo im se ni vreća ne bi bila dovoljna. No bili su zadovoljni što su konačno u svojoj, a ne u tuđoj kući. Svoje je svoje. Taj lijepi osjećaj da si krov nad glavom stekao vlastitim rukama i snagom, da sad imaš korijen i da nisi više muhadžer i došljak. Pogotovu tvoja dijeca. Ona su sad ravnopravna sa drugom prijepoljskom djecom. Sva ovdje rođena, naučiće da vole ovu tihu, pitomu kasabu i smatraju je svojom. A za takav cilj valjalo se boriti i odricati. Ovaj osjećaj milja i zadovoljstva posebno je doživljav’o Mašo. Otac petoro djece, starosti od trinaest do dvije godine i šestog koje je bilo na putu. Azema je opet bila noseća i prinovu su očekivali krajem godine.                                                                                                                                                          To septembarsko jutro osvanu tmurno i kišovito. Drugi dan kiša još nije prestajala. Svi potoci sa brda oko grada nadošli i udvostručili se. Svoje mutne vode s hukom utapaju u Mileševku. Malu zelenu rječicu koja podivlja za ovakvih dana u jesen i proljeće. Dobro to znaju svi žitelji Prijepolja. Koliko je ona smjerna i mirna u tople dane. Koliko im koristi za piće i zalivanje bašči. A kako pomahnita od kiša i brdskih potoka ili u proljeće od topljenja snijega. K’o bijesan pas. Te njene prevrtljive ćudi ljudi su se bojali. Pogotovu oni čije su kuće bliže njenim obalama.                                                                                                                                                            Velika soba na prvom spratu bila je topla i puna mirisa. Brojna porodica upravo je doručkovala. Djeca su bila tiha sem rumene dvogodišnje Fatime, koja se iz krila svoje bijače migoljila i zasmijavala stariju braću i sestre. Kad ju je majka ukorila, navalila je na doručak sama, ne čekajući da je bijača nahrani. Imala je dobar apetit što se vidjelo na njenom malom oblom tijelu.                                                                                                                                                                         Po doručku Azema i najstarija djevojčica skloniše suđe, a ostala djeca zabaviše se, neka knjigama, a neka igrom.                                                                                                                                                          „Daj nam tu kahvu ženo, baš mi se pije. Na ovu kišu ona će me malo razbistriti.“                                                                 „Evo brzo će“, odgovori Azema i pristavi vodu.                                                                                                                           Dok je čekao kahvu Mašo se okrenu ka prozoru i zagleda u kišni dan. Još je lila i ništa nije nagovještavalo da će uskoro stati. A stotinjak metara niže valjala se Mileševka. Mutna, velika, golemih valova. Ovdje u kući čula se njena buka kao da je pod samim prozorom. Takva je ona. Evo su skoro godinu u novoj kući, a teško se navići na njenu silu u jesen i proljeće kad nabuja. Roditelji su se silno bojali da se neko od djece samo ne iskrade, ode na obalu rijeke i nastrada. Zato su odlasci na rijeku bili najstrožije zabranjeni, sem ljeti i djeca su se zabrane držala bez pogovora.

Mašu pažnju privuče prizor na obali rijeke, sa ove strane prema naselju. U mutnu vodu upravo je ulazio sivi negolemi konj, kakve najčešće imaju seoska domaćinstva po okolnim brdima. Na njegovim sapima, čvrsto se držeći za uzde, bio je dječak. Ne velik. Ovako s razdaljine nije ni bilo lako odrediti godine. Konj krenu rijekom prema matici, grčevito se boreći sa njenom snagom i silinom. Očigledno je bilo da je vičan ovakvim prelascima, ali sila je sila. Lijepo se vidjelo da ga je voda već zahvatila do sapi i da će pravac teško održati. Ona ga je vukla niže, dolje ka ušću. Ali, u jednom trenu dječaka na leđima konja nije više bilo.
„Bože moj Veliki, pogibe dijete“, u trenu proletje kroz Mašovu glavu, dok je u slijedećem, brzinom munje otvorio prozor sobe i skočio van i već grabio ka obali. Stiže na nju i stade samo djelić sekunde. Vidje da je konj već na drugoj strani, a gdje je dijete? O, nije ga valjda rijeka dovaljala do ušća u Lim, nije imala toliko vremena? Dolje, u toj velikoj razlivenoj sili, nema mu spasa. Čak ni odraslom nek’ je najbolji plivač. Ugleda onda tamni kaputić i glavu kako se pomaljaju iz matice, pa opet uranjaju. Nekoliko metara od mjesta gdje je stajao. Skoči u vodu i snažno zapliva. Dolje ka djetetu! Samo da mu ne izmakne! Samo da ga stigne i izvuče prije ušća! Ako to ne uspije?! Više nije razmišljao. Samo je plivao. Svojom golemom snagom koju je sad pokretao i nagon oca. Ovo on spašava dijete, tuđe ili svoje, zar je to sad bitno. Uspio je brzo stići dječaka. Jednom ga uhvati za kaputić, ali mu ga matica istrže. Zavesla jače, opet uhvati dijete, ovaj put snažno. Odmjeri situaciju, bio je na polovini rijeke, a do ušća je nekih stotinjak metara.                                                                                                                                                                   „Eto, Bog pomaže, pomisli, neće danas ni mene ni dijete tražiti kao utopljenike.“

Plivao je snažno ka drugoj obali, ali malo sporije jer je desnom vukao dječaka. Ne zna je li živ dok ne stigne do obale.

„Evo još malo jedno dva metra“, hrabrio je sebe. Mokro odijelo sad je postajalo teško i smetalo mu, ali samo da se dočepa obale. Na obali je spas. Desna ruka kojom je vukao dječaka sasvim je utrnjela, ali i lijeva. Njoj je trebalo dvostruke snage da spasioca iznese na obalu i u sigurnost.                                                                                                                                                                      Čim zakorači na čvrsto tlo, Mašo spusti dječaka da prvo vidi u kakvom je stanju. Je li živ? Dječak je imao sklopljene kapke i on se prvo sage do njegovih grudi da oslušne srce. Srećom lijepo se čulo.                                                                                                                                                „Dijete je živo, hvala Ti Veliki Bože.“ Onda ga on okrenu na stomak, malo podiže i pričeka da dječak izbaci vodu iz sebe. Ponovi to još dvaput, a u pauzama pusti da dječak dođe do sebe. Stavi mu ruku pod glavu i malo pričeka. Znao je da mu je hladno ali ga mora dozvati svijesti. Sve drugo doći će samo po sebi. Na rukama mu je muškarčić od desetak godina, krupan, vrlo tamne kose, okruglog lica i lijepih crta. Podsjeća ga na njegovog  Izeta.

„Mora ovaj mali živjeti…“ U tom času dječak otvori oči, uplašeno se trže i pogleda u lice čovjeka iznad sebe. Poče se tresti od hladnoće, onda proba ustati, ali ga Mašo nježno vrati.
„Polako sine, nećeš ti mokar i sam niđe. Možeš samo sa mnom“, pa pažljivo podvuče ruke pod dječaka, podiže ga i krenu obalom. Tek sad diže glavu i vidje oko sebe desetak mještana, dosad ih nije primijetio, nije znao jesu li bili tu dok je borba u vodi trajala. Ili su došli  kasnije kad je sve bilo gotovo. A nije ga bilo ni briga. Ovako mokar i umoran on samo hoće svojoj  kući. Hoće se obući u suho i zgrijati ovog preplašenog mališana i povratiti malo srce od straha  koji je upravo preživio.                                                                                                                                                     „Mašo daj da mi ponesemo dijete“, reče neko od ljudi iz gomile koja ih je pratila. „Jel’ živo?“

„Jest al’ ja ga nosim kući“, odgovori im on.                                                                                                                            „Čiji je, znaš li?“ upita neki znatiželjnik.

„Važno je da je živ, a ne čiji je“, odbrusi Mašo, sad već ljut na tog nekog, koji bi da egleniše, a ne da učestvuje u ljudskoj muci.

„Pustite me ljudi da se dočepam mosta. Može neko od vas, ako hoće, otrčat mom Dautu i reći da me sačeka pred kućom.“                                                                                                                                                     Do mosta gore uz rijeku, trebalo je nekih dvjestotinjak metara. Onako mokar, s dječakom na rukama Mašo je sporije išao, a kad stiže na most, s mržnjom pogleda dolje na rijeku koja se valjala silna, brza i ohola.
„E ovaj ti mali život na rukama nisam dao, prokleta bila“, progunđa dok je grabio preko mosta svojoj kući. Želio je ustvari da više rijeku ne gleda i ne čuje njenu huku. Mrzio ju je, a smetali su mu i ovi ljudi oko njega. Htio se samo dočepati svog doma.

Sva tri brata dočekaše ga na pola puta do kuće. Bili su vrlo uzbuđeni. Daut prihvati dječaka na ruke. Pred vratima su bile žene, a oko njih djeca.

„Svi se sklonite, a ti Azema dobro naloži vatru. Moramo ga prvo ugrijati da dođe sebi.“                                                                           Majka i snahe se ukloniše sa ulaza i Daut unese dijete u veliku dnevnu sobu.                                                         „Djeca i ostali svi napolje. Neću da nam se ovo dijete još više uplaši. Sad mu samo treba mir i toplina.“                                                                                                                                                                             U sobi samo ostaše Mašo i Daut. Azema samo kroz vrata proturi veš, odjeću i obuću od svog Izeta. Bili su otprilike vršnjaci i nadala se da će mu moći.

„Poslije kad se zgrije donijeću mu da  jede.“                                                                                                                                                                                           „Haj sinko skini mokro sa sebe i obuci ove haljine. Od mog su sina, a on je neđe k’o ti. De ne stidi se, mi ćemo okrenuti leđa“, reče mu Mašo, a primijeti da se dječak snebiva. Da nije baš rad skidati svoju mokru odjeću.
„Pa ne možeš dijete ostati u mokrom. Mi ćemo ti haljine oprati i osušiti, pa ćeš ih opet obući.“                                     Kako je dječak još stajao i velikim tamnim očima s nekom nelagodom gledao jednog pa drugog brata, Mašo mu se obrati: “Zaboga sinko, valjda se nas dvojice i naše čeljadi ne bojiš? Jesam li zato skakao u rijeku da te vadim iz nje? Mogli smo ostati u njoj i ja i ti. Znaš kakva je Mileševka. A ja imam šestoro đece. Ja sam im otac i trebam im. Imaš li ti oca? A braću i sestre?“

Dječak sad postiđen klimnu glavom, konačno shvativši da je u kući dobrih ljudi i da ga je ovaj krupni, plavooki upravo spasio od sigurne smrti. Ustvari, još je on bio u šoku od strašnog sustreta sa pomahnitalom rijekom i trebalo mu je vremena da se pribere. Kad se dva muškarca okrenuše leđima, on polako, stidljivo poskida sa sebe mokru odjeću i obuče ono što mu je doneseno. Sve je bilo po njegovoj mjeri, a njemu malo neobično, ta gradska mekana, fina odjeća poslije njegove grube ručno tkane na majčinom razboju.
Za to vrijeme i Mašo je otiš’o u drugu sobu i presvukao se, a kad ponovo uđe, nasmija se da malo razvedri dječaka: „Eto te isti moj Izet. K’o da ste blizanci. Dok se malo ugriješ i jedeš pa će on doći da se upoznate. Hajde sad priđi vatri i ugrij se.“                                                                                                                                                       Poslije petnestak minuta u sobu uđe Azema s velikom tepsijom na kojoj se pušila kajgana, vruće mlijeko, sir i komad pogače.

„Hajde malo jedi momče, gladan si. Malo da se okrijepiš.“

„Nisam gladan“, tiho, prvi put od kako su došli prozbori dječak.

„E moraš malo jesti. Ko zna kad si od svoje kuće“, glasom koji ne trpi pogovora, dopuni ženu Mašo.

„Evo mogu ti i ja pomoći i mene je voda izgladnjela.“

Kad dječak jede, tiho se povuče na tronožac pored prozora i pognu glavu. Bilo je jasno da mu je teško, nije znao ko su ovi dobri ljudi, ni šta je bilo sa njegovim konjem.

„Čiji si sinko?“ poslije poduže šutnje upita ga Mašo.

„Milana Gavrilovića“, odgovori dječak i podiže glavu.

„Kako se zove tvoje selo?“

„Strane.“

„Imaš li dijete braće i sestara?“

„Imam majku, oca i dvije sestre.“

„Je li Blagoje Gavrilović tvoj stric? Znam ga dobro.“

„Jeste“, odgovori dječak.

„A kako je tebi ime?“

„Ivko.“

Nasta kraća pauza, pa se opet javi dječak. Sad već na ivici plača.

„Čiko?  Ja moram danas svojoj kući. Ako je moj Sivko stig’o u Strane moja će majka umrijeti od brige. I moje sestre. Znaće da sam ja strad’o.“

„Ne možeš sinko kući danas. Neka te da prenoćiš i zgriješ se, a ja ću poručiti Milanu da si kod nas. Ja sam Mašo Račić, a ovo je moj brat Daut. Zna nas tvoj otac. Trgovali smo sijenom sa njim.“

Dječak poče plakati: „Čika Mašo, ja ne mogu noćiti. Ja moram danas do noći biti u Stranama. Molim te pusti me.“

„A reci mi sinko što si silazio sa konjem u Prijepolje?“

„Dotjer’o tovar drva da prodam.“

„Što se nisi vratio na most?“

„Htjeo sam. Ali konj nije htjeo. On je dobar, ali tvrdoglav. A ja sam mor’o za njim. Tata bi me ubio da mu šta bude.“ Opet poče plakati.                                                                                                                                    „Dobro sinko, nemoj plakati. Odmori se još malo pa će te neko od nas ispratiti. Ako treba do tvojih Strana. Evo srećom i kiša je stala.“

Kad se dječak u potpunosti smiri u sobu uđoše Izet i njegove sestre. Stidljivo priđoše nepoznatom dječaku, a kad mu Izet pokaza svoju loptu krpenjaču, on se malo otkravi i počeše malo pričati. Ivku se dopade lopta, a Izet njega ispita o konju, siječe li u šumi sam drva, boji li se medvjeda i ko zna šta još. Dva sata nakon drame u rijeci, sad opušten i miran, Ivko se opet obrati svom spasiocu: „Čika Mašo, ja moram danas mojoj kući. Mogu i sam, neću nikog od vas da mučim. Dosta sam tebe namučio.“

„Nisi sinko. Meni je danas sretan dan jer sam te spasio. Spremi se. Poslaću s tobom mog brata Ćamila. On je veliki i s njim si siguran.“

„Hvala ti čika Mašo k’o mom ocu.“

„Hoću i ja s njima“, dočeka Izet.

„I ja. Nas dvoje se nikad ne razdvajamo. Ja moram brinuti o bratu“, upade zelenooka djevojčica Kimeta.                                                                                                                                                                          Kako ih začuđeno  pogleda otac, vjerovatno u nedoumici treba li poslati samo Ćamila ili ovo dvoje sa njima. Jer Izet je imao deset, a Kimeta dvanaest godina. A Ivkovo selo je prilično daleko, bar nekih pet kilometara od grada i vrlo strmo. Zato ga i zovu Strane.
Otac pokuša da ih odbije, ali ga oni tako saletješe molbama da nemade srca da im zabrani.

„Pratite li Ivka samo komad puta ili do sela?“ upita on brata koji bješe spreman.

„Do sela“, odgovoriše ono dvoje mlađih u glas, radujući se unaprijed iznenadnom putu, a Ćamil samo potvrdi.                                                                                                                                                                                          Na trijem pred kućom ispratiše ih ukućani, a u dvorištu desetak komšija. Upravo su čuli za dramu u rijeci i došli vidjeti i ispratiti malog sretnika, koji se živ i zdrav vraća svojima u selo. Zajedno s pratnjom svog spasioca.
Ivko je izgledao prilično zbunjen. Možda mu je smetala ta gungula oko njega. Nije navik’o na gužvu, a ni na varoški svijet. Od svega je htio što prije pobjeći. Razvedri ga ipak plavo nebo koje je poslije kiše postalo bistro i prozirno, a sunce već kupalo toplinom svaki kutak i svaku travku.                                                                                                                                                                                  Do mosta i preko njega, još nekoliko stotina metara putem za Priboj ispratiše ih Mašo i Daut, pa se njih dvojica vratiše kući. Ćamil i troje djece produžiše. Jedno pola sata od grada, kad s lijeve strane puta ostaviše uredno obrađene njive zvane Stanjevine, počeše se šumskom puteljkom peti ka Ivkovom selu. Djeca su bila vedra, pogotovu Izet i Kimeta i od Ivka su stalno tražili da im nešto pokazuje. Gdje bere u šumi lješnike, gdje ima najviše šumskih jagoda i ima li u ovim šumama vukova? Ivko im je pokazivao i bilo im je žao što danas nemaju vremena potražiti lješnike i drugo šumsko voće. Moraju za dana stići njegovoj kući.
„Ali ćete mi doći jednog dana da pretražimo ovu šumu. Znam je k’o svoju kapu. A i moje selo je lijepo. Viđećete.“                                                                                                                                                                                   „Jel’ ti veliko selo?“ upita ga Izet.

„Nije“, nasmija se Ivko. „Ukupno nekih desetak kuća. I svi smo Gavrilovići. Moji stričevi i dalja rodbina. Ali moje je selo najljepše na svijetu. Ne lažem, sestre mi moje, ne lažem.“

„Svoje je uvijek najljepše, dječače moj“, smiješeći se u razgovor uključi Ćamil. On je dosad ćutao, slušao njihovo čavrljanje i uživao u ljepoti šume kojom su se peli.

A peli su se više od sata. Dosta je davno otkako su krenuli iz grada. Kad konačno izađoše iz šume, pred njima se ukaza ne velika dolina sa desetak kuća i štala oko njih. Sa desne strane, odmah iza gustih voćnjaka izdizalo se strmo brdo, a s lijeve padina. Ona se okomito spuštala do nove šume, koja je, činilo se, ograda ovom majušnom selu. Padinu je ustvari činilo više zelenih vrtova čiji su usjevi uredno sađeni i zalivani hranili selo.

Kad uđoše u selo Ivko im pokaza kuću u sredini.

„Ono je moja kuća“, reče radosno. „Sad ćemo svi zajedno da obradujemo moju majku. Ako me dosad nije prežalila.“

Dječak se kad skoro stigoše, odjednom uozbilji. Kući se primicao oprezno jer se bojao da će iz nje čuti vrisku. Po mnogo opanaka pred vratima on shvati da je čitavo selo uz njegovu majku i da je vriske sigurno bilo kad je konj stigao sam. Svi oslušnuše. U kući se zaista čulo naricanje, nekad prodorno, a nekad tiše. Zato Ćamil prođe ispred djece, stade na trijem i zakuca na vrata. Jednom, dva. Ne bi odgovora. Onda zalupa snažno čitavom šakom. Glasovi se unutra malo stišaše, čuše se koraci i jedna mlada djevojka, lica nateklog od plača, otvori.

„Tražiš li koga mladiću?“ obrati se Ćamilu tužno. A kad se on samo malo pomjeri i tako otkri troje prašnjave i umorne djece, ona vrisnu: „Ivko, brate moj jedini, živ si mi.“

U dva koraka obrete se kod brata, zgrabi ga za ramena, podiže i zasu poljupcima. Suze, ovog puta radosnice i nevjerica. I radost, neopisiva radost što živog i čitavog jedinog brata drži u naručju.                                                                                                                                                                              „Majko, tale, evo nam Ivka živog i zdravog“, povika Živka, starija dječakova sestra. Istog trena iz kuće istrča majka, a za njom i ostali. Dječak se odvoji od sestre, pritrča majci i snažno je zagrli. Plakali su oboje ali i svi prisutni. Onda ga majka malo izmače, pa još uvijek u nevjerici obuhvati milo dječakovo lice i zagleda mu se u oči: „Ivko, sine, živ si mi. Majka te bješe prežalila kad Sivko sam stiže kući. Hvala Ti Gospode, što mi dijete danas sačuva“                                                                                                                                                                    „Ti zahvaljuj Bogu, a ja čika Mašu Račiću. On je mene iz vode spasio majko.“

Majka u trenu sve shvati i zašto su ova djeca i mladić ovdje s njenim Ivkom, pa ih okruži pogledom punim zahvalnosti i ljubavi. Ivka prihvatiše sestre i otac, a ona djecu i Ćamila pozva u kuću. Jutrošnji bol kod svih prisutnih zamijeni ogromna radost što je Ivko živ. I naravno radoznalost da što prije saznaju kako se sve desilo i ko je dječaka spasao.
Dok su ispijali toplo mlijeko, Ćamil i djeca, su bili pomalo zbunjeni što su u centru pažnje toliko ljudi. Ivko je pričao. Svaki detalj svoje jutrošnje drame, koja se eto, ipak sretno završila.

“Sivko je jak i vješt konj. Prelazio sam na njemu mnogo puta. I dobro sam se držao za uzde. Ali“, pa malo zastade, „ali, negdje na sredini rijeke… Nešto me je udarilo k’o grom nebeski. Dalje se ničeg ne sjećam. Kad sam otvorio oči ugledao sam iznad sebe čika Maša, a poslije u kući njegovu braću i đecu.To vam je sve.“

Ćamil dopuni dječakovu priču da je njegov brat htio zaustaviti Ivka da prenoći i oporavi se. Nije bilo sile koja ga je mogla zadržati. Sad su tu svo četvoro.

„Poznajem ja tvoju braću dobro, i Maša i Dauta“, reče mu Milan, Ivkov otac.                                                                           „Vrlo su čestiti ljudi. Nema baš mnogo takvih. Eh, Mašo moj, hoću li ti se ikad moći odužit…“, pa sage glavu jer mu ponovo udariše suze.

Kad se rodbina i susjedi rasturiše, Ivkova majka i sestre zgotoviše užinu. Neobično im je sve prijalo jer su od duga pješačenja bili ogladnjeli. Ali kako se dan primicao kraju počeše se meškoljiti, Ćamil ustade i očima dade znak Izetu i Kimeti za pokret. Oni skočiše bez pogovora.

„Kuda ćete djeco moja?“ dočeka ih Milan.                                                                                                                                „Nazad u Prijepolje. Nadam se da bi mogli stići prije mraka. A ja se ničeg ne bojim“, odgovori mu Ćamil.                                                                                                                                                                                          „A jok. Danas iz moje kuće ne idete. Čini ti se, momče, da ćeš stići prije mraka. Nećeš. Dan je okratio, a ja bolje poznajem ove šume od tebe. Nisu baš bezopasne.“

„Ali stići ćemo zajedno“, striko Milane.                                                                                                                                           „Nećete. Znam ja to najbolje. Šta da vas neđe u šumi prepriječi vuk. Da mi ovo dvoje djece poludi od srtaha. Jok! Noćas spavajte ovdje, a sutra natrag u svoje Prijepolje. Možda vas i ja otpratim. Hoću da vidim i zagrlim spasitelja mog đeteta.“

Malo nerado Ćamil i djeca se povratiše, a sad im se nekako nije ni išlo kad počeše zamišljati šumu, mrak i neke zle oči što odasvud vrebaju. Bolje je biti na sigurnom. A ovo je sad prijateljska kuća, to su osjećali po ukućanima koji ih paze kao svoje najbliže.

Prije nego se potpuno smrači, najstarija kćer Živka, povede ih da malo obiđu selo. Neobično lijepi i rodni bili su voćnjaci, već pobrane bašte i jedan kupinjak na kraju vrta u kome se zasladiše krupnim kupinama.                                                                                                                                                         Kimeti se od svih najviše dopade Jelika, Ivkova majka. Sitna ženica, lijepih sjajnih očiju, ovalnog rumenog lica i hitrih pokreta. Neka neobična toplina zračila je iz čitave njene pojave, posebno lica. Osoba koju se čisto može zavoljeti od prvog susreta.

Sutradan po doručku, Ćamil i djeca se oprostiše s domaćinima i krenuše kući. Milan pođe sa njima. On je išao na čelu male kolone i djeci se činio kao div. Veliki dobroćudni div širokih ramena i krupne građe. Još krupniji od njihovog oca. Nekoliko puta oni su ga čekali na stazi, a on bi zašao malo dublje u šumu i vraćao se džepova punih zrelih, krupnih lješnika. Znao je on šta djeca vole. A kad negdje na pola puta stazu pretrča veliki, sivi zec i djeca radosno zagrajaše, čika Milan im reče: „Zečeva, đeco, ima k’o pljeve u ovoj šumi. Ponekad ih lovimo brat i ja. Ali ima i lisica i one ih tamane.“

„A ima li vukova?“ znatiželjno će Izet.

„Bude ponekad ali gore visoko, rijetko oko staza kud idu ljudi. Oni nas baš i ne vole.“

„A međeda?“ povika Kimeta.

„Ovde kod nas nema. Ali ima u Kosatici i na Zlataru. Tamo se ponekad pojave.“

Bilo je skoro podne kad se pomoliše nadomak varoši. Djeca živnuše. Rijeka bijaše dobro splasnula, oni odoše na most i za desetak minuta bili su pred kućom.

„Babo, babo stigli smo“, zvonko se oglasi Izet.

Na dovratku kuće pojavi se Mašo, ozaren radošću što su mu se djeca i brat vratili. Ne iznenadi ga što iza njih spazi Milana. Možda je i očekivao da ga danas vidi u svojoj kući. On bi sam istog časa, otišao domu svog spasitelja. Djeca i Ćamil uđoše u kuću, a dva muškarca su se ćutke gledali par trenutaka, a onda Milan raširi ruke i zagrli domaćina.

„Moj Mašo. Brate moj, fala ti od zemlje do neba što juče spasi od pogibije moje dijete. Dok dišem i hodim to ti neću zaboraviti. Ni ja ni svako čeljade moje familije.“

Kad se razdvojiše, Mašo primijeti suze u očima rumenog dobroćudnog diva. I njemu samom se oči ovlažiše.                                                                                                                                                                             „Hajde moj Milane. Nema se tu šta zahvaljivat. Bog je šćeo da s prozora vidim dijete u rijeci. I da imadnem snage da ga spasim. Nema tu velikog junaštva. I ti bi moje spasio kad bi trebalo.“

„Bih, Božija mi vjera kad bih i glavu rizikovao. Dijete je svako od nas starijih važnije. I Bogu milije.“                                                                                                                                                                               „E hajd sad u kuću da se malo ugriješ i okrijepiš. Daleko su tvoje Strane.“

Milan uđe u veliku dnevnu sobu, s poštovanjem pozdravi Mašovu majku, ženu, snahu pa se smjesti na meku, udobnu sećiju. Mašo donese Milanu piće i meze, a Azema malo kasnije kafu. Pridružiše im se Daut i Ćamil pa u prijateljskom razgovoru ostaše čitavo popodne. Znali su se od ranije, ali površno. Nekoliko puta su trgovali sijenom i drvima, koje im je Milan po narudžbi, pod jesen, donosio na konju.                                                                                                                                Pred ručak Milan se uzvrpolji. Lako se čitalo na licu da nešto želi da kaže ali ga koči nesigurnost od ishoda. Dvoumio se kako da započne. A mora to uraditi. Sad je pravi čas. Ovakve prilike više neće biti.
„E Mašo moj“, najzad skupi hrabrosti i progovori, „ja hoću danas, ako ti pristaneš da se pobratimo. Od sad do navijek. Pred Bogom i tvojom familijom ovdje, ovog časa. Niko mi nije ni preči ni vredniji od tebe koji spasi juče moje dijete od sigurne smrti. Sad je Ivko tvoj koliko i moj sin. Ti si mu drugi otac. A meni brat.“
Malo zastade k’o da je spustio teško breme pa dovrši: „Eto, ja svoje rekoh, pa ti kako god odlučiš.“

Malo zatečen, ali bez trunke dvoumljenja, Mašo ustade vrlo uzbuđen i rumen u licu, pruži Milanu ruku i odgovori: „Nek si i ti meni brat Milane, zanavjek. A možda je ono juče u rijeci i ovo danas Božija volja. Mi je ovdje samo sprovodimo.“

Pa obojica raširiše ruke zagrliše se i poljubiše. Daut i Ćamil vidno iznenađeni čestitaše im i izljubiše se sa pobratimom. Kad ručaše, muškarci se u razgovoru opustiše, a svo vrijeme osjećalo se nešto svečarsko, nesvakidašnje i veliko.

Od ovog dana između dvije porodice poteći će jedno lijepo i toplo prijateljstvo koje će njegovati svi članovi i trajaće toliko dugo dok budu živjeli njih dvojica, njihova djeca ali i njihovi potomci.

Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić

akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top