Dječak i četvero mačića

Prvo su mu roditelji donijeli mačku. Vele, zamolio ih Šaćir da je pripaze kada je krenuo u grad. Ljudi su sve više napuštali selo i odlazili u grad. Sela su postajala mačija, ali i pasja. I divlje svinje tamo su zalazile! Mačka zelenkasta sa puno nijansi sive doimala se umiljato. Prava lovica! Znala je u ljetnim danima kada ćelopek usije hercegovački kamen donijeti mrtvu zmiju na put ispred avlije. Dječak je nazvao Lovka!

Eto, da nije sam u avliji kada kilometrima prije i dalje od avlije nema djece. Zavolio dječak mačku pa je uvrstio u svoj pismeni rad na početku trećeg razreda. Ono kada svi pišu o jeseni kako voće zrije, lišće žuti i opada. Dječak je opisivao podvig kojeg je sivo zelena mačka, njegova Lovka, ponavljala svaki dan hvatajući puha, miša a nekad i zmiju. Nije čekala da joj donese ostatke hrane, neki komadić mesa. Ali je redovno lijegala na njegove papuče pored praga i čekala da se pojavi. Ili bi se igrala šnjurama njegovih patika. Kada bi došao i kliznuo joj rukom od glave do repa, ona se zadovoljno izvijala, motala rep oko njegovih nogu da potvrdi kako joj je puno nedostajao. Eh, bilo je to obostrano ali kako reći to učiteljici?

Jednom se izgubila na dva tri dana da se svi uplašili kako su je rastrgnuli psi lutalice, ili neko drugo zvjerinje. Samo dva mjeseca poslije na svijet je donijela četvero mačića. Jedno bješe kao da se valjalo u pepelu na ognjištu i dječak ga nazvao Pepeljko. Drugo crno kao mrak kojeg se još uvijek bojao i nazvao ga  Mrakonja. Treće sa smeđim tufnicama na sivkastoj podlozi da mu je najviše ličilo na tigra kojeg je naučio u slikovnici još prije škole, pa odluči da ga zove Tigrić. Četvrto, još ne znajući ni je li žensko ili muško, ali po stalnom glađenju zelenkaste dlake kao da se sprema na modni nastup, nazva ga Zelenica. Nana se malo ljutila, pa je kada dječak ne gleda ili je u školi, znala potjerati mačku i mačiće od kuće. Dječak upita mamu što se to nana ljuti na mačku i mačiće? Mama odgovori kako nana nije ljuta, samo je malo umorna noseći teret sudbine. Zbunjen, dječak je otrčao do kućice u kojoj je stanovao pisac. Upitao ga isto, a on mu klešući roman života u tvrdom kamenu odgovori: “Eh, dobri dječače! Sudbina čovjeka zaskoči i bude mu teret na leđima. Samo strpljivi umiju nositi i  tako ostati ljudi.” Nije još bio spreman razumjeti ništa od tog. Trebalo je puno vremena da shvati kako je nana sa dvoje nejake djece ostala mlada bez supruga, a onda rat, logor i život koji je svaki dan kalemila na istom stablu a svako novo jutro gledala osušeni kalem. Trebao je znati kako svojim očima zaviriti u oči svoje mame gdje se iznenada zavukao mrak pa ne sijaju kao nekad. Zašto?

Dugo je ostao zamišljen u znatiželji da vidi svjetlo u tim očima, sudbinu na leđima. Šta je to teret sudbine?

Požurivao je iz škole da se u avliji poigra sa mačićima. Lovka je stajala negdje sa strane, kao majka što budno čuva dječicu. U nedostatku druge djece, drugove je pronalazio u tih četvero mačića. Pepeljko mu je bio tu da ga upozori kako je lijepo grijati se vatrom ali previše blizine zna ostaviti strašne opekotine. Podsjećao ga na spaljene šume oko sela iza kojih osta samo pepeo. Prema njemu je osjećao i neku posebnu samilost, kao da izgaraju u toj osamljenosti sela, pa zajedno niču iz zgarišta kao dva najljepša cvijeta.

Mrakonja je dolazio nekako uvijek u nevakat. Kao da mu krade mrvu svjetla što ga je sunce ostavljalo naslonjeno na brdo nasuprot preko jezera. Računao je da se igrao premalo i da treba još. Pitao se zašto uopće treba noć u  kojoj oči i nisu od velike koristi? Onda pomisli da bi Mrakonja mogao ga čuvati od njegovih dječijih matematički slabosti. Da svi ih imamo! To je ono kada se preračunamo u svojim željama, pa ih naredamo puno. Kao da zajedno slažemo na polici jabuke rumene i zdrave sa onim truhlim. Mrakonja je bio tu da ga malo zagrebe po nadlanici i tako podsjeti ga da je život pun ogrebotina ali da iza svake ostane lekcija kao rukom zidana kula na velikoj tvrđavi. Još bi se malo mazili i novo grebanje bio bi znak da krene u kuću, umije se i legne mirisan u čistu postelju, samo sa jednom željom.

Ujutro, kada bi se probudio zdrav i lice umio vodom sa česme u avliji, uz noge se našao mačić Tigrić. Doimao se jakim poput tigra i dječak pomisli kako ga može čuvati od nebrojeno zakona fizike koji samo mjere silu a ne mjere ljepotu. Lizao je mačić Tigrić dječakov dlan i tamo gdje se tek urezivala linija života čistio put novome znanju, ohrabrujući ga da on to može iako je mali. Dječak je sve više čitao. Ulazio je u knjige kao u nepoznate dvorce, pomalo oprezno ali znatiželjno zavirujući u svaki kutak gdje se krilo znanje. A kada bi se malo umorio i poželio predahnuti, sa dna avlije tamo gdje niknu prve kadife s proljeća, došunjao bi se mačić Zelenica. Dječak bi zajedno s njim prošao na ivicu zida, sjeli bi jedan pored drugog i zagledali se u zeleno jezero. Ljepota tišine i boje koja se preplitala u tom seoskom carstvu, u dječaku je budila ljubav. Volio je svaku travku, volio je naprosto sve. Ponekad bi pomislio da u njegovo dječije srce stanu sve cvjetne livade, šume u kojima se svaki dan presvlačila duga baš kao djevojka kada se sprema za izlazak u nečije uči. Tek zeleno jezero što je ličilo na njegovog mačića Zelenicu u kojem bi zaustavio pogled i tako ostajao dugo sve dok na lijevom ramenu ne bi osjetio kao perje mehku ruku svoje mame. A na desnom ramenu ruku svog oca, snažnu ali u dodiru tačnu da nije stvarala pritisak nego poželjenje. Dječak je rastao  i pratio narasle mačiće koji su zamijenili njihovu mamu Lovku i već dugo u avliju ne daju ni mišu, puhu a Boga mi ni zmiji. Rastao je u čovjeka, onako dječije, iskreno i znatiželjno, pažljivo birajući znanje kao rumene i zdrave jabuke pored onih koje su truhle. U očima je nosio dva sunca!  Dovoljno, za puno ozeblih duša…

Piše: Said Šteta, književnik i novinar

Akos.ba