Diskriminaciji u Stocu nisu izloženi samo živi nego čak i mrtvi
Piše: Enes RATKUŠIĆ
Da se građani Stoca već dugo vremena suočavaju s gomilom problema, ne treba posebno dokazivati. Javnost ih uglavnom prepoznaje kroz sučeljavanja političkih stranaka oko borbe za pozicije u vlasti. To je, međutim, samo djelić problema. Ta sporenja koja dobijaju veliki medijski prostor najčešće zamagljuju niz drugih važnih problema, koji u drugim sredinama gotovo da i ne postoje. Lokalna se vlast gotovo i ne bavi pitanjima iz vlastite nadležnosti. Zato diskriminaciji nisu izloženi samo živi, nego čak i mrtvi. Primjer vezan za nedostatak grobnih mjesta o tom rječito govori. Pošto ljudi umiru i umirat će, a grobnih mjesta gotovo da i nema, Medžlis Islamske zajednice Stolac podnio je još u januaru 2013. godine nadležnoj općinskoj službi uredan projekt za podizanje novog harema, kako bi se to pitanje konačno reguliralo, jer oba postojeća harema, Poplašići i Djetelina, praktički su popunjena.
Više od četiri godine, dakle, proteklo je od kako je podnesen zahtjev za dodjelu lokacije, odnosno građevinsku dozvolu za harem na Radimlji, a rješenja još ni na vidiku. Zaključak o prekidu postupka izdavanja urbanističke saglasnosti za izgradnju harema Medžlis IZ Stolac dobio je 5. novembra 2013. godine, uz obrazloženje da imovinsko-pravni odnosi još nisu razriješeni, iako nadležnim ne smeta da zemljište, o kojem je riječ, dodjeljuju pojedincima za novi unosni posao u Hercegovini, odnosno sadnju smilja.
Kako razriješiti problem ili kako natjerati općinske službe da se, umjesto globalnim pitanjima i regionalnim temama, bave komunalnom problematikom, zbog čega lokalne vlasti i postoje, čini se, niko nema razložan odgovor. Možda ga zato treba potražiti u sličnim iskustvima, jer općinski vlasti znale su se i u ranijim vremenima ponašati na sličan način.
Ono što se od završetka Drugog svjetskog rata, u jeku protivljenja ili naprosto ignoriranja svake inicijative koja bi stizala iz vjerskih ustanova, događalo s religijom i njenim institucijama, koju je sistem definirao “opijumom naroda”, danas se samo reprizira. Radi se to uz demagošku demonstraciju odanosti demokratskim slobodama, pravima i evropskim vrijednostima. Odgovor na zahtjev Islamske zajednice o podizanju gasulhane u gradu Stocu u vrijeme stolovanja Vide Papca iscrpljivao se u ignorantskoj šutnji. Tadašnje vlasti nisu se udostojile ni odgovoriti. Iznervirani takvim odnosom nekolicina Stočana, Alibeg Pezo, Hasan Lika Basarić, Salko Gaga Pezo, Muhan Eminović, Halil Mulać i Hadžibeg Rizvanbegović, otišli su do nadležne općinske službe obavještavajući nadležne da će slijedeći mejt imati čast da u hodniku općinske zgrade bude ogasuljen, odnosno na prikladan način i u skladu s vjerskim propisima pripremljen za ispraćaj s ovog svijeta. Već je sutradan u Medžlis IZ stiglo rješenje kojim se odobrava podizanje gasulhane.
S obzirom da se historija ponavlja, odnosno da uobičajena komunikacija s lokalnim vlastima ne daje željeni rezultat, odnosno da nadležne službe javno demonstriraju vlastitu nezainteresiranost za rješavanje jednog gorućeg pitanja, umrli bi se mogli sahranjivati u parku ispred zgrade osnovne škole. I to s punim pravom, da ne bi bilo kakve zabune! Tu se nalazio harem koji je nakon Drugog svjetskog rata sravnjen sa zemljom, bez mogućnosti da rodbina prenese posmrtne ostatke svojih umrlih, a na opljačkanoj vakufskoj imovini podignuta već spomenuta obrazovna ustanova i partizanski spomenik, nakon posljednjeg rata u režiji HDZ vlasti i spomen-bista vojvodi Ivanu Musiću. Druga bi se lokacija, polazeći od navedenih historijskih prava, mogla osigurati unutar kruga “Silosa”, koji ionako ne radi, građevini koja je, također, podignuta na nekadašnjem haremu. Zašto ne!? Ako općinske službe nastave ignorirati najnormalnije potrebe građana, onda jedini način koji preostaje jeste slijediti primjer predaka koji su imali dovoljno mudrosti i hrabrosti da se izbore za vlastita prava, koja im po svim, pogotovo demokratskim standardima, i pripadaju.
Ovakva vrsta sugestija, naravno, može implicirati podsticanje svojevrsne anarhije u načinu rješavanja osnovnih pitanja građana. No, čini se da anarhiju i to konceptualno osmišljenu u slučaju Stoca treba tražiti u institucijama, u kojima je ustoličena “svemoć” pojedinaca, umišljenih da su oni i zakon i vlast, i da od njihove volje i raspoloženja zavisi i život i smrt, a kamoli druge vrste inicijativa, pogotovo ekonomske prirode, koje se godinama sumanuto onemogućavaju.
