Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Daidžina priča: Čarobna djevojčica Sadika iz Tešnja

Daidžina priča: Čarobna djevojčica Sadika iz Tešnja

Kako je, dajući zakletvu, da će kupovati samo domaće, čarobna djevojčica Sadika iz Tešnja sa svojim bratom izvela Bosnu i Hercegovinu iz krize, zaustavila odlazak mladih i od ovih prostora napravila mjesto najugodnijeg življenja na svijetu.

• Pročitajte u DAIDŽINOJ PRIČI, bosanskohercegovačkog pisca za djecu i omladinu, Bajruzina Hajre Planjca.
• Priču Vam poklanja ponosni prijatelj knjige AMSAL iz Sarajeva, koji će par hiljada djevojčica i dječaka – svojih kupaca, nagraditi slikovnicom DAIDŽINA PRIČA i tako ih upoznati sa patriotizmom male heroine i njenog brata, ali i ostalih aktera iz Pousorja, odakle je krenula ova zanimljiva priča.

“DAIDŽINA PRIČA”

Školski raspust bio je pred vratima. Dugo smo ga iščekivali, jer smo sestra Sadika i ja najveći dio raspusta provodili kod daidže Mirze, nadomak Vogošće. Donedavno sa daidžom su živjeli djed i nana, koje smo neizmjerno voljeli, ali prošlog proljeća okopniše kao snijeg na okolnim brežuljcima oko Sarajeva i odoše na bolji svijet.
Poslije njih svu ljubav smo dali daidži Mirzi. Njemu u Vogošću smo često išli, ali i on i daidžinica sa svojim sinovima, Damirom i Darisom, često su dolazili nama. To su bila nezaboravna druženja, puna igre, smijeha, ali ponekad, bogami, i posla. Znali bismo često daidži pomagati u poslu prilikom koševine i skupljanja sijena, slaganja drva, unošenju uglja i sličnih poslova.
Tog prvog dana rasputa Sadika i ja smo u popodnevnim satima stigli daidži u Vogošću. On i daidžinica imaju veliko imanje koje lijepo održavaju. Njihova djeca, a naši daidžići. Damir i Daris su nam se obradovali kao nikom.
Čim su nas spazili jurnuli su nam u susret.
– Gdje ste? – uskliknuli su veselo u jedan glas, pozdravili nas i odnekud izbacili loptu. Pravu pravcatu fudbalku. Dugo smo se igrali na njihovoj avliji koja liči baš na fudbalski travnjak. Po prestanku igre daidža i daidžinica došli su s posla i mnogo se obradovali našem dolasku, a i mi njihovom. Kada smo se izljubili, daidža naredi:
– Damir i Daris neka idu u šadrvan, da nasjeku drva i potpale roštilj, Sadika i Hajro neka odu u obližnju prodavnicu da nam kupe neke namirnice… Hodite za mnom da vam dam novac – rekao nam je daidža i počeo nabrajati: – Dva paketa roštiljskih kobasica, dvije litre soka, litru mineralne vode, neki keks i sebi čokolade i evo vam torba u koju to sve možete staviti, a daidžinica i ja odosmo se raspremiti i pripremiti nešto za ručak.
To reče i ode žurno svojim poslom. Torba je bila pletena, sa dvije ručke, plave boje sa natpisom „UČINIMO PRAVU STVAR – KUPUJMO DOMAĆE“, koji je bio otisnut sa obje strane. Uzeli smo torbu i novčanicu te krenuli, dok su Damir i Daris cjepkali drva za roštilj i odlagali vatru. Mi smo usput ponavljali šta sve treba kupiti, da šta ne zaboravimo. Ponosni i sretni donijeli smo namirnice i počeli ih odlagati na stolu u šadrvanu te vraćati kusur daidži, dok je on pripremao meso za roštilj, a daidžinica salatu.
– Uh šta ste uzeli! ! – u jednom momentu daidža baci pogled na namirnice i ukova ga, kao da je đavola vidio.
– Šta smo pogriješili? – pitali smo u čudu.
– Ja vam zaboravio reći da kupujete domaće proizvode… Mislio sam da i vi u Pousorju kupujete samo domaće, a vi donijeli sve inostrano“ – rekao je žalosno daidža.
– Šta su to domaći proizvodi? – upitala je Sadika.
– A zašto da kupujemo samo domaće proizvode? – upitah i ja, kao da malo oraspoložim daidžu.
– De zlato, preuzmi ovo meso da im objasnim – reče daidža daidžinici i povede nas na drugi kraj avlije, pod staru krušku koja je već počela da zri.
Nebo nad Sarajevom i Vogošćom plavilo se poput daidžine košulje, a iz krošnje slasne kruške orkestrirao je hor dživdžana svoju muziku.
– Treba kupovati samo domaće proizvode u domaćim marketima. Prvo one koji se proizvode u našem gradu, pa onda u kantonu, pa onda u Bosni i Hercegovini. Kada u marketu nestane domaćih proizvoda, onda idite u drugi market, gdje ih ima. Ako i tamo ne nađete, idite do marketa sa domaćim prozvodima, pa neka je i na kraju grada… Inače, ne ulazite u markete koje nisu napunjeni domaćim proizvodima.
– A zašto to, daidža? – upitao sam iznenađen, dok je daidža sa puno pažnje i strpljenja nastavio:
– Ti si sada otišao u prodavnicu. Donio si nam salatu iz Hrvatske, kobasice iz Srbije, sok iz Mađarske, kekse iz Makedonije, mineralnu vodu iz Slovenije, čokolade iz Turske.
– Pa? – upitasmo otvorenih usta i iskolačenih očiju daidžu, očekujući njegov odgovor.
– Od tih novaca koje si maloprije predao trgovkinjama Ameli i Murisi, penzioneri, nastavnici, ljekari, vatrogasci, mladi košarkaši, pisci iz Mađarske, Hrvatske, Srbije, Slovenije, Makedonije i Turske dobit će po jedan dio, a nama u Bosni i Hercegovini ostat će samo neki fening carine, što nam nije dovoljno. I ako svi budemo kupovali strane namirnice, Bosna i Hercegovina bit će sve siromašnija. Od tih novaca se prave nove škole, igrališta, bolnice, fakulteti, domovi kulture, autoputevi… Od tih novaca se izdvaja dio za pravljenje novih filmova, za treniranje mladih fudbalera, košarkaša, rukometaša… Od tih novaca penzioneri dobijaju penzije, nastavnici i profesori, ljekari, policajci, vatrogasci plate – govorio je daidža.
– Pa kako to, daidža? – upitali smo u čudu Sadika i ja, očekujući daidžin odgovor na ovo pitanje o kome nikada ranije nismo razmišljali.
– Fino. Tako funkcioniše država, privreda, preduzeća…
Vidite li vi koliko je preduzeća u Bosni i Hercegovini propalo? Čujete li vi kako su male penzije, nastavničke plate, ljekarske plate, kako mladi odlaze iz Bosne i Hercegovine…?
– Čujemo – rekli smo u glas.
– Pa to vam je najveći razlog… Ako mi Bosanci ne kupujemo bosansko-hercegovačke proizvode, još manje će ih kupovati Amerikanci, Englezi, Francuzi, Talijani, Slovenci, Hrvati, Makedonci, Srbi, Austrijanci…
– A šta bi bilo da svi kupujemo bosanskohercegovačke proizvode? – upitali smo daidžu.
– Bilo bi mnogo bolje stanje u Bosni i Hercegovini. Bile bi veće i redovnije penzije, plate profesora, policajaca, vatrogasaca, radnika koji proizvode namirnice – govorio je daidža, zanesen u priču, objašnjavajući nam riječima, ali i rukama, očima. – Bilo bi izgrađeno više autoputeva, više sportskih dvorana, igrališta, novih škola, novih radnih mjesta.
Mi smo sa čuđenjem gledali, dok je u krošnjama tek zrele kruške, radoznalo sunce osluškivalo ovaj razgovor i veselo se smješilo potvrđujući daidžinu priču. Daidža je bio lijep. Najljepši daidža, sa najljepšim osmijehom. On kada se smije, nas kao da sunce grije.
Čini mi se da nam je daidža dao odgovor zašto je ishabano odijelo našeg nastavnika matematike, zašto nastavnica bosanskog jezika nekoliko kilometara dolazi pješice u školu, zašto je mrzovoljan moj babo koji ne može sastaviti platu od prvog do prvog, zašto ne može i meni i Sadiki kupiti patike, nego meni kupi od jedne plaće, a njoj od druge, zašto oni radnici štrajkuju svakog mjeseca i zašto su penzioneri nezadovoljni, zašto nemamo pravo igralište, zašto…
– Odoh ja u market da vratim ove namirnice i da kupim domaće – reče Sadika, ustajući ispod kruške.
– Ne, ne. Ne sada. Sada ćemo mi njih potrošiti, ali nemojte više kupovati strane namirnice, tuđe proizvode ako imamo bosanskohercegovačke.
– Pa kako ćemo tačno znati šta je domaće? – upitao sam dajdžu.
– Pogledajte deklaraciju, bar kod – odgovorio je.
– Šta je to deklaracija, a šta bar kod? – ponovo sam upitao.
On me čudno pogledao pa kroz osmijeh nastavio:
– Na svakom proizvodu je sitnim slovima odštampan tekst od čega se sve proizvodi i ko ga proizvodi, ime firme, mjesto, telefon, država, razumiješ li – objasnio je daidža.
– Razumijem – odgovorio sam dok je Sadika slušala.
– Bar kod je ovo – pokazao je daidža na kutiji keksa i govorio je da bar kod naše države počinje sa 00387 i da samo uzimamo namirnice sa tim brojem.
– Dajem časnu riječ da ću uvijek kupovati samo domaće – zakune se Sadika daidži Mirzi koji se nasmješi i pomilova je blagim pogledom u znak zahvalnosti.
– Dajem i ja časni riječ da ću kupovati samo domaće – zakleo sam se daidži.
– Vi ste zlatna djeca, blago Bosni što vas ima – reče daidža ponosno. – Ponosan sam na vas – rekao je daidža Mirza čiji nas osmjeh obasja.
Kada smo se vratili u Pousorje daidžinu priču smo Sadika i ja ispričali svojim drugarima, prvo u selu, zatim i u školi i na igralištu. Drugovi su nam se zakleli. Dali su nam časnu riječ da će i oni koristiti i kupovati samo bosanskohercegovačke proizvode u domaćim marketima.
Onda smo je ispričali nastavnicima u školi, babi, mami…
Svi su rekli da imamo pravog daidžu na koga smo bili ponosni, da je njegova priča najbolja priča i da je svi moramo naučiti napamet i provoditi u djelo. Svi se moramo zakleti da ćemo kupovati domaće. Ubrzo nakon toga, nastavnik matematike je došao u novom odjelu, nastavnica bosanskog jezika je kupila auto, a babo je s jeseni kupio i Sadiki i meni nove novcate čizme od jedne plate.
Na televiziji su najavili da uskoro kreće nastavak izgradnje autoputa Sarajevo – Tuzla.
Sadika i ja smo se samo pogledali i osmijehnuli.
Daidžu smo još više zavoljeli.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top