Da li ste mama kojoj je potrebna aplikacija da bi podojila bebu?

Jasno je meni da se svijet mjenja, da sve ide naprijed, ali da li to znači da treba da se odreknemo ljudskih vrijednosti, roditeljskog instinkta, veze sa našom djecom? Potpuno mi je jasno da pisanjem ovog teksta svjesno ulazim u rizik da zvučim kao neko ko se suprotstavlja modernoj tehnologiji i govori „A u moje vrijeme je to bilo…“ Ali, život je jedan veliki rizik i evo ja prihvatam ovaj da možda neću biti shvaćena na pravi način. Kao profesionalnom kouču, posebno usmjerenom na rad sa porodicom, moj primarni zadatak je ponuditi riješenje, a ne ukazati na problem, pružiti podršku, a ne davati stav. Ovog puta napraviću izuzetak, piše portal Zelena učionica.

Neki dan priča mi prijateljica da je vidjela kako mladi par roditelja koristi aplikaciju na mobilnom koja im „govori“ kada je beba bila podojena i na kojoj dojci. Pitam je naivno – Što, jel imaju više beba, trojke, četvorke? I po njenom pogledu shvatim da imaju jednu bebu. Tada mi se pokrenuo vrtlog misli i nevjerica. Kako je nekome uopšte palo napamet da to napravi, jer dojenje i povezivanje sa bebom je nešto što nam je prirodno, instiktivno, iskonski „ugrađeno u sistem“ i ne razumijem zašto nekome treba aplikacija za to!? I to danas, kada se, čini mi se, nikad kao do sad priča o značaju dojenja, kada se zna da dojenje nije samo hranjenje, već i važna veza koju mama uspostavlja sa bebom, koja će se cijelog života graditi! Ma, jel moguće da poslje cijele priče o dojenju toj mami treba podsjetnik na kojoj je dojci beba bila? Pa, beba je podojena prije maksimalno tri sata i ko bi i zašto zaboravio na kojoj je to dojci bilo!?

 I to što ta aplikacija za dojenje postoji i nije toliko strašno, ima ih na stotine korisnih i beskorisnih, ali činjenica da je neko koristi me je porazila i rastužila u isto vrijeme. A onda i razbesnela! Došlo mi je da na sred ulice viknem (ne znam ni sama kome) – Pobogu ljudi, rodili ste dete, a ne robota sa daljinskim!

Jasno mi je da smo svi manje-više, svjesno-nesvjesno, zbog posla i iz privatnih razloga „vezani“ za naše telefone, da nam u ovom brzom i burnom svijetu treba tehnološka „podrška“. I to je OK, jer imamo neku korist od toga. Ali, da li su se roditelji te bebe zapitali kakvu ona tačno korist ima od ove aplikacije? I kakvu korist ima mama koja sebe na taj način distancira od bebe i prirodnog povezivanja sa njom i prepoznavanja potreba?

Hajde da idemo malo dalje u budućnost, hajde da se igramo da možemo da predvidimo kakve sve scenarije ova uvodna priča o dojenju i aplikaciji može da ima.

Zapitajmo se kada smo to postali toliko zavisni od podsjetnika da nam treba jedan koji će nam javiti kada da podojimo bebu!? A, šta ako je ona gladna prije nego što se aplikacija za dojenje oglasi? I šta je sljedeće? Čekaćemo da nam aplikacija tumači vrstu plača da bismo znali da li je gladna, žedna, bolesna, ukakana ili joj samo treba pažnja? Kada trlja oči i desni čekaćemo da nam aplikacija kaže da je beba pospana i razdražljiva ili ćemo pogledati da li joj možda rastu zubići. Čekaćemo da nam aplikacija „iskalkuliše“ kada će beba da prohoda na osnovu toga koliko je sedmica puzala? Slikaćemo dijete kada dođe kući iz škole i na osnovu izraza lica i govora tijela aplikacija će nam precizno „reći“ da li se u školi posvađalo sa najboljim prijateljem, da li je dobilo trojku ili keca, ili se zaljubilo… Aplikacija će nam reći da li je djetetu potreban zagrljaj i podrška ili da ga pustimo na miru. A šta ako se pokvari? Kako ćemo onda znati šta mu je!?
Ok, pretjerala sam (a možda i nisam, jer ne znam da li ovo već postoji negdje!).

U posljednje vrijeme svjedoci smo nepoželjnih i zabrinjavajućih ponašanja djece i mladih i krivimo vrijeme i okolnosti, razloge prepoznajemo u tome što roditelji zbog egzistencijalne borbe ne provode više vremena sa djecom, što niko ne preuzima odgovornost, ma znate već sve. A, šta možemo da očekujemo od generacije koja je odgajana preko aplikacija? Čija će to biti odgovornost? Onih koji su ih napravili ili onih koji ih koriste? Ko će kome prebacivati i ko će koga kriviti? Da li je rano ili kasno da o tome počnemo da razmišljamo SADA?

Život nije igrica, a telefon i aplikacije neki čaroban daljinski upravljač kojim možemo da ga kontrolišemo. Kada smo se toliko uživjeli u virtuelnu realnost da smo izgubili ljudski dodir, svijest i savjest, da spremno rizikujemo da izgubimo vezu sa našom djecom, i da imamo potrebu da ih odgajamo prema aplikaciji? Da nam neće možda aplikacija uspostaviti odnos povjerenja i poštovanja?
Kakva će očekivanja ovi roditelji imati od djeteta odgajanog u eri aplikacija kada odraste? Jesu li spremni da gledaju svoje unuke na ekranima mobilnih? Da li će im biti OK da svoje unučiće ne cupkaju u krilu, da ih ne vode u parkić na ljuljašku, nego da njihove slike ubace u aplikaciju i virtuelno ih ljuljaju?

Imati dijete je divno iskustvo i velika odgovornost. To je odnos koji se gradi, unapređuje, koji je ispunjen čitavim spektrom emocija. To je odnos u kojem se mi roditelji, dok gajimo našu djecu, razvijamo kao ljudi. To je realno opipljivo bogatstvo, ono što nas definiše kao ljudska bića. A to ne može nijedna aplikacija!

I, čak i da je ovom paru roditelja sa početka priče to samo trenutna zabava, ono što je za mene neprihvatljivo je što se ipak javlja potreba da je koriste. Jer cilj aplikacija je da nam olakšaju život, a šta ako im se ovo trenutno „olakšavanje“ osladi, pa hoće još i još…?

Jasno je meni da se svijet mjenja, da sve ide naprijed, ali da li to znači da treba da se odreknemo ljudskih vrijednosti, roditeljskog instinkta, veze sa našom djecom? I da ne bih ušla u paranoju, sada ću se zaustaviti, a vi dragi roditelji mislite o ovome. Evo, ja već pet dana „lupam glavu“ i morala sam to da podjelim sa nekim ko će razumjeti, a možda i ne…

Piše: Dragana Aleksić, porodični konsultant

Akos.ba