Da li smo među onima kojima Allah želi dobro?

U dobu interneta, društvenih mreža, audio-vizualnih sadržaja i podražaja; knjiga, odnosno svi tekstovi veći od 2 – 3 stranice, rijetko se čitaju. Štaviše, tekstovi bez bombastičnih naslova rijetko će se i otvoriti, a kamoli pročitati. Više nije interesantno, niti se ima vremena, niti je popularno duboko poimanje, razumijevanje i znanje bilo kojeg problema ili oblasti. Znalci koji još uvijek posjeduju takve rijetke vještine smataraju se čudacima, peglama, cjepidlakama itd. Instant znanje koje se može pokupiti na raznim portalima ili je rezultat kuloarskih naglabanja postalo je arhetip učenosti. S druge strane, postalo je sasvim normalno da se zadovoljavamo sa, iako ispravnim, najnužnijim, ilmihalskim znanjem. A ako se nekada i nađemo u konverzaciji koju ne razumijemo, lakše je „mudro ćutati“, nego se zahmetiti sa prelistavanjem i iščitavanjem prašnjavih ćitaba koji zjape za našom pažnjom.

Nije dovoljno detektirati problem, a stati kod donošenja rješenja. U tom slučaju je problem i sama detekcija problema.

Šta se krije iza muslimanske apatije, ravnodušnosti i nedostatka želje za učenjem i daljnjim razvojem? Brojna je literatura koja tretira ovu temu. Možda ta literatura nije dovoljno kvalitetna da izrodi neku promjenu, ili bi možda ta literatura, kakve li ironije, i dovela do nekih promijena pod uslovom da se čita. Također, postoji teza da su muslimani ostavili izučavanje svjetovnih nauka, a posvetili se isključivo izučavanju vjerskih, što je dovelo do stagnacije. Činjenica da su vjerske teme najzastupljenije kod većine društvenih grupa, ne znači da je pomenuta teza istinita. Osim izuzetaka, isto apatično stanje vlada i kod izučavanja vjerskih nauka. Činjenica da teme o  fizici nisu popularne na društvenim mrežama, ne znači da među muslimanima nema stručnjaka fizičara koji su dobili Nobelovu nagradu za svoja postignuća. Također, činjenica da su najprodavanije islamske knjige one koje obrađuju temu duhovnog svijeta džina, govori sasvim dovoljno protiv gornje teze.

Ove dvije stranice će se pokušati vratiti korijenu problema koji je naznačen u kur’anskim ajetima i u hadisima Allahovog poslanika, s.a.v.s.; te ponuđena rješenja vrijede kako za vjerske, tako i za svjetovne nauke.

Razumijevanje vjere jedno je od najvrijednijih djela koje postoji.

Tome zorno svjedoči hadis:

مَنْ يُرِدِ اللَّهُ بِهِ خَيْرًا يُفَقِّهْهُ فِي الدِّينِ

„Onome kome Allah želi dobro, dadne mu razumijevanje vjere.“¹⁾

Kome, konkretno, Allah želi dobro? Da li Allah želi dobro onome koji je naučio brdo činjenica o nečemu ali to znanje praktično ne koristi niti se po njemu ponaša? Ili, da li Allah želi dobro neznalici koja i pored neznanja može koristi ljudima?

Odgovor je: niti jednom, niti drugome!

Štaviše, obe ove kategorije su pomenute u Fatihi, prvoj kur’anskoj suri. Učenjaci koji nisu radili po svom znanju su:   الْمَغْضُوبِ عَلَيْهِمْ – oni koji su protiv sebe srdžbu izazvali; a oni koji su radili bez znanja su: الضَّالِّينَ – oni koji su zalutali. Prvo je karateristika Židova, a drugo kršćana.

Definiciju ispravnog znanja možemo naći u Kur’anu:

هُوَ الَّذِي أَرْسَلَ رَسُولَهُ بِالْهُدَىٰ وَدِينِ الْحَقِّ لِيُظْهِرَهُ عَلَى الدِّينِ كُلِّهِ ۚ وَكَفَىٰ بِاللَّهِ شَهِيدًا

„On je poslao Poslanika Svoga s Uputom i vjerom istinitom da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan Svjedok!“²⁾

U komentarima ovog ajeta, značenje riječi الْهُدَىٰ – Uputa je korisno znanje; a riječi دِينِ الْحَقِّ – istinita vjera je dobro djelo. Što će reći da nema znanja bez djela i obrnuto.

Kao što je slučaj sa namazom koji ima svoju formu i suštinu, i ako se ne ispoštuje jedno od dvoje ili oboje, namaz neće biti kabul ili primljen; ista stvar je i sa znanjem i djelom po znanju kao vanjskoj manifestaciji znanja. Drugačije rečeno, Uzvišeni neće dati bereketa u preferiranju jednog nad drugim.

Ova teza može naći potvrdu i u završetku najdužeg ajeta u Kur’anu:

وَاتَّقُوا اللَّهَ ۖ وَيُعَلِّمُكُمُ اللَّهُ ۗ وَاللَّهُ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمٌ

„… I bojte se Allaha (odnosno, radite ono što vam je naredio i čuvajte se onoga što vam je zabranio) i Allah će vas poučiti i Allah zna svaku stvar.“³⁾

U arapskom govornom području, postoji čak i mudra izreka na ovu temu:

من عمل بما علم اورثه الله علم ما لم يعلم

„Ko radi po onom što zna, Allah će ga podučiti onome što ne zna.“

S ovim zadnjim ajetom dolazimo do još jedne teze a koja glasi: kome Allah želi dobro, povećava mu znanje. Konkretnije: rad po znanju dovodi do novog znanja, a novo znanje do rada i tako u krug. Povećavanje znanja je slično povećavanju imetka. Povećavanje imetka se vrši čišćenjem imetka, odnosno zekatom. Dok je zekat na znanje njegovo dijeljenje. Uzvišeni Allah nije naredio Poslaniku, s.a.v.s., da traži povećavanje bilo čega dugo osim znanja⁴⁾ i to riječima:

وَقُل رَّبِّ زِدْنِي عِلْمًا

„… I reci: ‘Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!’“⁵⁾

Iz navedenih ajeta i hadisa je sasvim jasno da nećemo imati znanje bez primjenjivanja istog. Ono što smo i naučili, bez primjene ćemo brzo zaboraviti. Također, znanje se mora, ako planiramo imati bereketa u znanju, dijeliti; te moramo moliti Allaha za povećanje znanja.

Allah najbolje zna, ali ako se ne nalazimo u situaciji da postupamo po znanju, da redovno molimo Uzvišenog Allaha da proširi naše znanje, te ako znanje ne dijelimo; najvjerovatnije je da se ne nalazimo među onima kojima Allah želi dobro. Da nas Allah toga sačuva.

Piše: Haris Hasičić

imam.ba