Da li se primaju dove naše djece?

Koliko djece u svojim sobama dovi za svoje roditelje? Koliko djece, a da to niko ne zna, dovi Allahu za zdravlje svojih  bližnjih: roditelja, braće, sestara, deda, nana? Čak se često zna desiti (a to su mi djeca priznala kao vjeroučitelju), da,  kad im se maca razboli, znaju Allah moliti da što prije ozdravi. Takva su vam djeca, puna su nježnosti i brige.

 Ono  na čemu bi trebao da radi svaki roditelj vjernik, jeste da od malih nogu,  svoje dijete uči upućivati dove Uzvišenom Allahu, da mu objasni i da ga tome poduči, kako u životu se uvijek mogu obratiti Allahu, dž.š., i zamoliti Ga za ono što im duša želi ili što im dušu tišti.

Djecu treba podučavati, da svoje probleme, brige, iskušenja i ostale životne potrebe, mogu  riješavati  iskrenom dovom. Iskrena dova iz iskrenog srca, je najbliža Allahu, dž.š.  Djecu treba podučiti, posebno kad dođu u period da mogu  dovoljno jasno shvatiti poruku Kur’anskog ajeta, isitnsko značenje ajeta u kojem Allah, dž.š., kaže: “A kada te Moji robovi za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.” (El-Bekare, ajet 186.) Kroz ovaj ajet, vaše dijete  treba biti svjesno, da u svakom životnom trenutku, bez obzira o čemu se radi, može podignuti svoje ruke i Allaha zamoliti za ono što mu treba.

Ulema kaže da se dove djece mogu primiti brže nego dove odraslih ljudi. Razlog je čistoća njihove duše, nemaju grijeha,  čistoća onoga sa čime su rođeni a to je prirodna vjera u jednog Boga, čista savjest i razum, dakle  univerzalna čistoća njihovog bića je snaga u njihovoj dovi koja može da dođe do Allaha i da bude primljena.

Kad je u pitanju činjenje dove od strane djece, spomenut ću dva zanimljiva primjera, iz kojih se može zaključiti da stanja njihovih bića, mogu biti uzrokom primanja dove.

– Ibnu-l-Qajjim, rhm.,   spomenuo je slučaj jednog pobožnjaka koji je smatrao da je dostigao visok stepen bogobojaznosti, pa je iz toga razloga, da bi vidio jačinu svog imana, Allaha molio  da mu pošalje neko iskušenje (neuzubillah). I nakon određenog vremena, Allah ga je iskušao na taj način, tako što  nije mogao obavljati malu nuždu.  Izlaz iz iskušenja koje ga zadesilo, nije se nadzirao, pa se odlučio na sljedeći korak. Znao je svakodnevno da dijeli svojoj  i drugoj djeci, slatkiše govoreći im:“Dovite za mene, dovite za svog amidžu lažljivca!“

– U zbirkama Sunena, spominje se slučaj sa Omer ibn Hattabom, r.a., da je znao govoriti djeci kad bi ih sretni: “Dovite Allahu za mene, dovite Mu  da mi se smiluje.“

– Isto tako, u djelima fikha  u poglavlju koje govori o namazu  za kišu, spominje se da bi imami izvedu na musalu: ulemu, starce i djecu. 

Da, ovo je Omer el-Faruk, r.a., i njegovo stanje, moli djecu da za njega dove. Mislim  da ne bi bilo loše, kad bi smo i mi ponekad zamolili svoje dijete da uputi koju dovu za nas. Ako ništa, njegova je duša čišća od naše i možemo se nadati da će mu dova biti primljena, jer glavni uzrok primanja dove, jeste lijepo mišljenje o Allahu, dijete ga već ima u svom srcu i ako se još poklopi sa tvojim, očekivat je ako Bog da, pozitivan ishodak.

Za Akos.bA piše: Saudin Cokoja