Da li i vi “odgajate” razmažena, agresivna i nesposobna derišta?

Karolina Iskijerdo, antropologinja sa Kalifornijskog univerziteta u Los Anđelesu, provela je 2004. nekoliko mjeseci sa Matsigenkama, plemenom od oko dvanaest hiljada ljudi koji žive u peruanskoj Amazoniji.

Matsigenke love majmune i papagaje, uzgajaju juku i banane i grade kuće sa krovovima od lišća posebnog palminog drveta, zvanog kapaši. U jednom trenutku, Iskijerdo je odlučila da krene sa lokalnom porodicom na ekspediciju prikupljanja lišća niz rijeku Urubamba.

Članica druge porodice, Janira, pitala je da li može da im se pridruži. Iskijerdo i ostali proveli su pet dana na rijeci. Iako Janira nije imala jasna zaduženja u grupi, brzo je pronašla način da bude od koristi. Dvaput dnevno čistila je pijesak sa ležaljki, pomagala je u slaganju listova kapašija. Uveče je lovila rakove, koje je zatim čistila, kuhala i služila ostalima. Smirena i ozbiljna, Janira „nije imala nikakve prohtjeve“, prisjećala se Iskijerdo kasnije. Njeno ponašanje ostavilo je snažan utisak na ovu antropologinju, jer je Janira tada imala samo šest godina.

Dok je Iskijerdo radila sa Matsigenkama, istovremeno je učestvovala u jednom istraživanju u svojoj zemlji. Njena kolegica, Elinor Ouks, regrutovala je trideset dvije porodice iz srednje klase za studiju o životu u Los Anđelesu u 21. vijeku. Ouks je organizovala snimanje porodica dok jedu, svađaju se i mire, i peru suđe.

Iskijerdo i Ouks su dijelile interesovanje za mnoga etnografska pitanja, uključujući i vaspitavanje djece. Kako roditelji iz različitih zemalja pripremaju mlade ljude za odgovornosti zrelog doba? U slučaju građana Los Anđelesa, uglavnom nikako. U ispitanim porodicama, nijedno dijete nije redovno obavljalo kućne poslove ako mu to nije naređeno. Roditelji su često morali da mole djecu da urade najjednostavnije zadatke; djeca su često i to odbijala. U jednom prilično tipičnom slučaju, otac je svog osmogodišnjeg sina pet puta lijepo zamolio da ode da se istušira. Nakon što molba ni peti put nije uspjela, otac je podigao sina i odnio ga u kadu. Pet minuta kasnije, klinac je, i dalje neokupan, otišao u drugu sobu da igra video igru.

U drugom tipičnom slučaju, osmogodišnja devojčica sjela je za sto da večera. Kada je vidjela da joj nije postavljen pribor za jelo, obrecnula se: „Kako sada da jedem?“ Iako je djevojčica očigledno znala gdje stoje viljuške i kašike, otac je ustao i donio joj pribor.

U trećoj epizodi, dječak po imenu Ben trebalo je da izađe iz kuće sa svojim roditeljima. Ali nije mogao da zavuče noge u patike, jer su pertle bile vezane. Pružio je ocu jednu patiku: „Razveži ih!“ Otac mu je predložio da ga lijepo zamoli.

„Hoćeš li da ih razvežeš?“ odgovorio je Ben. Nakon dužeg pogađanja, otac je razvezao Benu pertle. Ben je obuo patike, a zatim je tražio od oca da mu zaveže pertle. „Vezuj pertle idemo“, napokon je prasnuo otac. Ben nije ni trepnuo. „Samo sam te pitao“, rekao je.

Prije nekoliko godina, Iskijerdo i Ouks su napisale članak za Ethos, žurnal Društva psiholoških antropologa, gdje su opisale Janirino držanje na putovanju niz rijeku, i Benov razgovor sa ocem. „Poređenje ovih razvojnih priča zahtijeva definisanje odgovornosti u djetinjstvu“, napisale su. Zašto djeca iz plemena Matsigenka „pomažu svojim porodicama u kući više nego djeca iz Los Anđelesa?“ i „Zašto odrasli članovi porodice u Los Anđelesu pomažu svojoj djeci kod kuće više nego Matsigenke?“ Iako ne baš ovim riječima, to pitanje svakodnevno sebi postavljaju – tiho, molećivo, očajno – roditelji od Enkoridža do Majamija. Zašto, zašto, zašto?

Ako ne računamo imperijalno potomstvo dinastije Ming i prinčeve iz predrevolucionarne Francuske, današnja djeca su možda najrazmaženija djeca u historiji svijeta. Ne samo zato što dobijaju neviđene količine stvari – odjeću, igračke, kamere, skije, kompjutere, televizore, mobilne telefone, Playstation konzole, ajpode. (Tržište za Burberry Baby i druge oblike dječije “mode” navodno raste deset procenata svake godine.) Pored toga, dobili su i neviđen autoritet. „Roditelji traže priznanje od svoje djece, što je obrnuto od nekadašnjeg ideala, gdje su se djeca trudila da dobiju priznanje svojih rodielja“, pišu profesori psihologije Džoin Tveng i Kit Kambel.

U mnogim porodicama iz srednje klase, djeci na raspolaganju stoje jedna, dvije ili čak tri odrasle osobe. Ovo je socijalni eksperiment ogromnih dimenzija, i sve se više odraslih boji da on ne uspijeva: prema jednoj anketi časopisa Time i CNN-a, dvije trećine američkih roditelja smatra da su njihova djeca razmažena.

Ideja da možda odgajamo generaciju djece koja ne umiju, ili makar neće, da sebi zavežu pertle, podstakla je novi žanr knjiga o roditeljstvu. Naslovi ovih knjiga su ponekad plačni („Povlašćeni princ“) a ponekad otvoreno agresivni („Epidemija samoljublja“, „Zle mame su najbolje“, „Nacija cmizdravaca“). Ove knjige ne govore o tome šta treba, nego šta ne treba raditi: kako ne popuštati djetetu, kako ne intervenisati kada je vašem tinejdžeru dosadno, kako ne potrošiti dvije stotine hiljada dolara na školarinu, da bi se vaš diplomirani student sa dvadeset i nešto godina vratio kući da po čitav dan ispija vaše kahve.

Ne tako davno, Seli Koslov, bivša glavna urednica časopisa McCall’s, i sama se našla u ovoj posljednjoj situaciji. Nakon četiri godine na fakultetu i dvije godine na Zapadnoj obali, njen sin Džed se vratio u svoju staru sobu u porodičnom stanu na Menhetnu, sa trideset četiri kutije LP ploča. Budući nezaposlen, Džed je izlazio do kasno u noć, spavao do podne, i tumarao po stanu u boksericama. Koslov je pokušala da shvati zašto su on i neki njegovi vršnjaci po svemu sudeći zaglavnjeni u vječitoj adolescenciji. Zaključila je da je jedan od razloga loša ekonomska situacija. Drugi razlog su roditelji poput nje.

„Naši nasljednici su se jednostavno oslonili na našu hvalisavost, naše dobre namjere i prevelike investicije“, piše Koslov u svojoj novoj knjizi: „Teturanje ka zrelom dobu: scene iz ne tako praznog porodičnog gnijezda“. Oni žive u „prostranoj savani poklonjenih prava, koju smo mi zalivali, uredili i za čije smo održavanje unajmili baštovane.“ Njena je preporuka da treba pustiti ove travnjake da ponovo zarastu u šumu: „Najbolji način da pokažemo ljubav jeste da prestanemo da budemo mama i tata.“ Jedan praktičan savjet koji daje jeste da ne radite ništa kada vaše odraslo dijete konačno riješi da se iseli iz kuće. Dok je sinu prenosio stvari, Džedovom ocu je pukla ahilova tetiva i završio je na hirurgiji.

Medlin Levin, psihološkinja iz San Franciska, specijalizovala se za rad sa mladima. U knjizi „Vaspitavajte djecu: roditeljstvo za autentični uspjeh“, ona tvrdi da se previše žrtvujemo za svoju djecu jer precjenjujemo sopstveni uticaj.

„Roditelji nikad ranije nisu toliko (pogrešno) vjerovali da svaki njiihov potez utiče na budući uspjeh njihove djece“, piše ona. Paradoksalno, tvrdi Levin, toliko se trudeći da im pomognemo, na kraju ih sputavamo.

„Većina današnjih roditelja vaspitavana je u kulturi gde se svako tretira kao poseban“, primjećuje ona. „Biti poseban zahteva mnogo rada i posebnost se ne može nametnuti djeci. Odatle potiče onaj začarani krug konstantnog nadziranja djece i njihovog uspjeha, što kod djece stvara osjećaj da su nesposobna i ruši im samopouzdanje, pa im treba dodatni nadzor.“

Pamela Drakerman, bivša reporterka Wall Street Journala, preselila se u Pariz kad je ostala bez posla. Udala se za Britanca i nedugo zatim rodila kćerku. Manje iz ubjeđenja a više zbog neiskustva, Drakerman je počela da odgaja svoju kćerku, kojoj tepaju Bin, à l’Américaine. Na kraju je, kako govori u knjizi „Vaspitavati bébé“, dobila najnevaspitanije dijete u svakom pariskom restoranu ili parku u koji je kročila. Francuska djeca su mogla da mirno sjede tokom predjela, glavnog jela i deserta; Bin se gađala hranom već dok je konobar donosio aperitiv.

Drakerman je razgovarala sa brojnim francuskim majkama, koje su sve izgledale elegantno i po svemu sudeći vrlo odmorno. Saznala je da Francuzi vjeruju da je ignorisanje djece dobro za njih. „Francuski roditelji ne brinu da li će naškoditi svojoj djeci ako ih iznerviraju“, piše ona. „Naprotiv, oni smatraju da će djeca dugoročno imati posljedice ako ne nauče da se izbore sa frustracijom.“ Jedna majka, Martin, priča Pameli Drakerman da uvijek sačeka pet minuta prije nego što podigne svoju uplakanu kćerku. Dok Drakerman i Martin razgovaraju, u Martininoj kući u predgrađu, njena trogodišnja kćerka sama peče kolače. Bin je približno istog uzrasta, „ali ne bi mi palo na pamet da joj dozvolim da sama radi nešto toliko komplikovano“, primjećuje Drakerman. „Ja bih je nadgledala, a ona bi se opirala mom nadzoru.“

Podjednako je ključno, kako je Drakerman otkrila, jednostavno reći ne. Za razliku od američkih roditelja, kad francuski roditelji to kažu, onda zaista tako misle. Za njih je „navikavanje na ‘ne’ ključan korak u razvoju djeteta“, piše Drakerman. „Tako su djeca primorana da shvate da na svijetu ima i drugih ljudi, čije su potrebe jednako važne kao njihove.“

Ne tako davno, u nadi da će naši sinovi postati malo više nalik Matsigenkama, moj muž i ja smo im povjerili novi zadatak: da istovare kese sa namirnicama iz auta. Noseći dvije ili tri kese, najmlađi sin, trinaestogodišnji Aron, pokušao je da preskoči baru. Začula sam tresak. Kad sam pokupila svu hranu koja je mogla da se spase iz molotovljevog koktela srče i soka od manga, shvatila sam da je Aronu potrebna druga, još važnija lekcija iz odgovornosti. Od sada će, pored unošenja namirnica u kuću, biti zadužen i za izbacivanje smeća. Na jednoj od svojih prvih ekspedicija, nije spustio poklopac na kanti, što je privuklo medvjeda. Narednog jutra, dok sam po dvorištu sakupljala zgužvane maramice, kutije od suhog grožđa pune mrava i izbalavljenu foliju, shvatila sam da nemam vremena da mi djeca pomažu po kući.

Ouks i Iskijerdo primjećuju, u svojoj studiji o razlikama u porodičnom životu plemena Matsigenka i stanovnika Los Anđelesa, koliko rano Matsigenke počinju da podstiču djecu da budu od koristi. Mala djeca redovno podgrijavaju sebi hranu nad otvorenom vatrom, dok „trogodišnjaci često vježbaju kako da sijeku drva i travu mačetama i noževima“. Kad napune šet-sedam godina, dječaci kreću sa ocem u lov i na pecanje, a djevojčice uče kako da pomažu majkama u pripremanju hrane. Kao rezultat, Matsigenke već do puberteta savladaju većinu vještina neophodnih za preživljavanje. Njihova spretnost podstiče samostalnost, koja dalje podstiče sposobnost – začarani krug koji traje do zrelog doba.

Krug u američkim domaćinstvima uglavnom se vrti u suprotnom pravcu. Toliko se malo očekuje od djece da čak ni adolescenti uglavnom ne znaju kako da uključe mnoge uređaje koji štede vrijeme, a kojih su njihove kuće pune. Njihova nesposobnost podstiče ogorčenost, koja rezultira time što se od njih traži još manje (što im ostavlja više vremena za video igre). Govoreći o porodicama iz Los Anđelesa, Ouks i Iskijerdo pišu, „Mnogi roditelji kažu da im treba više napora da natjeraju djecu da im pomognu nego da sami obave posao.“

Jedno od tumačenja ovih obrnutih krugova jeste da Amerikanci imaju lošije mišljenje o sposobnostima svoje djece. U izvjesnom smislu, to je vjerovatno tačno: koliko bi roditelja u Park Sloupu ili Brentvudu povjerilo svom trogodišnjem djetetu da kosi travu mačetom? Ali u drugom smislu to je, naravno, smiješno. Savremeni američki roditelji – naročito oni iz viših slojeva, kojima su namjenjene knjige o roditeljstvu – obično imaju vrlo visoko mišljenje o sposobnostima svoje djece. Možda mali Ben ne umije da zaveže pertle, ali to ne treba da ga spriječi da upiše Braun univerzitet.

U knjizi „Nacija cmizdravaca: visoka cijena invazivnog roditeljstva“, Hara Estrof Marano tvrdi da rangiranje koledža snosi najveću krivicu za muke američke porodice. Njen argument je otprilike sledeći: ambiciozni roditelji boje se da se ekonomske mogućnosti za njihovu djecu smanjuju. Za njih je diploma neke prestižne škole jedan od načina da svojoj djeci obezbijede prednost nad konkurencijom. Da bi im to omogućili, uradiće praktično sve, što znači da neće samo čistiti i kuhati, nego i pomagati djeci sa domaćim iz matematike, plaćati im privatne časove i, ako treba, podnijeti tužbu protiv škole. Marano, novinarka časopisa Psychology Today, piše o jednoj srednjoj školi u Vašingtonu, koja od učenika zahtijeva pismeni sastav od osam strana i desetominutnu usmenu prezentaciju prije nego što diplomiraju. Kada je jedan učenik dobio nedovoljnu ocenu iz tog projekta, njegovi roditelji su angažovali advokata.

Današnji roditelji nisu samo „roditelji-helikopteri“, žali se bivši direktor škole novinarki. „Oni su mlazni napadački turbo helikopteri“. Drugi prosvjetni radnici žale se na „roditelje-buldožere“, koji pokušavaju da svom djetetu sklone s puta svaku prepreku. Korisnici ovog nadlijetanja, sa svoje strane, brinu da neće moći da se izbore sa studiranjem bez pomoći u kućnim poslovima. Prema istraživanju jednog sociologa sa Bostonskog koledža, današnje brucoše manje brinu zahtjevi visokog školstva nego to „kako će se izboriti sa logistikom svakodnevnog života“.

Jedan od rezultata proučavanja porodica u Los Anđelesu je nova knjiga „Život u kući u 21. vijeku“ koju autori – antropolozi Džin Arnold, Entoni Greš i Elinor Ouks – opisuju kao „vizualnu etnografiju američkog domaćinstva iz srednje klase“. Bogato ilustrovana fotografijama porodičnih kuća i dvorišta, ova knjiga pruža intiman pogled na otpadom zasutu srž američke kulture.

„Nakon nekoliko kratkih godina“, navodi se u tekstu, mnoge porodice nakupe više predmeta „nego što može da im stane u kuću“. Posljedica su garaže pune starog namještaja i sportske opreme koja se ne koristi, radne sobe krcate kutijama koje još nisu gurnute u garažu, i u jednoj naročito pretrpanoj kući, tuš kabina u koju se odlaže prljav veš.

Djeca su, prema „Životu u kući“, disproporcionalni generatori smeća: „Svako novo dijete u domaćinstvu dovodi do 30-procentnog uvećanja porodičnog inventara samo tokom predškolskih godina.“ Mnoge dječije sobe na slikama toliko su pretrpane odjećom i igračkama, uglavnom razbacanim po podu, da ne postoji put do kreveta. (U sobi jedne djevojčice, kako su izbrojali autori, ima dvjesta četrdeset osam lutaka, uključujući sto šezdeset pet medvjedića.)

Dječje stvari prelivaju se i u druge sobe, dajući čitavoj kući, po riječima autora „izrazito dječije orijentisan izgled“.
Kada antropolozi proučavaju kulture kao što je Matsigenka, obično vide neke šablone. Matsigenke podstiču vrijedan rad i samostalnost. Njihovi dnevni rituali, njihova praksa u vaspitavanju djece, pa čak i njihova predanja ističu ove vrednosti, koje su očigledno korisne za život u prirodi. Njihove pripovijetke često govore o nevoljama lijenih; djeca koja i pored toga ne ukapiraju pouku, trljaju se koprivama.
U savremenoj američkoj kulturi, šabloni su eluzivniji. Kakve mi vrijednosti promovišemo time što svoje kuće pretvaramo u skladišta za igračke, što svojoj djeci dajemo zadatke a onda ih nagrađujemo kad zabrljaju, što im odvezujemo pa vezujemo pertle? Kao da aktivno pokušavamo da odgojimo naciju vječitih adolescenata. A možda, neznajući, upravo to i radimo.

Kako piše Melvin Koner, psihijatar i antropolog sa univerziteta Emori, u knjizi „Evolucija djetinjstva“, jedna od najvažnijih karakteristika homosapijensa jeste „produženi period mladosti“. Činjenica da odrastamo pohlako, omogućava nam da savladamo jezik i izgradimo složene društvene strukture.

Isti trend iz ljudske prahistorije primjetan je i u historiji. Što dalje u historiju pogledate, djeca su odrastala brže. U srednjovekovnoj Evropi, djeci od sedam godina povjeravani su radni zadaci odraslih. Obavezno školovanje, uvedeno u 19. vijeku, pomjerilo je zrelo doba na 16 godina. Do sredine dvadesetog vijeka, činilo se da je fakultetska diploma, barem u ovoj zemlji, nova linija razgraničenja. Sada možeš, ako je verovati Džadu Apatou, da napuniš četrdeset godina a da ne odrasteš.

Ovaj dodatni produžetak ima izvjesnog smisla. U sve komplikovanijem i nestabilnijem svijetu, možda je zgodno što duže odložiti zrelost. Prema ovakvoj školi mišljenja, ostati zauvijek mlad znači uvijek biti spreman za narednu krupnu stvar (šta god ona bila).

A možda je naša vječita adolescencija nešto sasvim suprotno: ne dokaz napretka, nego još jedan pokazatelj opšte regresije. Uvijek je najlakše ne činiti ništa, kako u roditeljstvu, tako i u ekonomiji, javnom obrazovanju i zaštiti životne sredine. Nedostatak discipline ovih dana je vidljiv u praktično svakom domenu američkog društva. Zašto je to tako predstavlja mnogo veće pitanje, o kojem treba razmišljati dok iznosimo smeće i vezujemo svojoj djeci pertle.

Piše: Elizabeth Kolbert, The New Yorker,
Preveo: Ivica Pavlović
Peščanik.net