Četrdeset godina od smrti Envera Čolakovića: Kako je Krleža pisao o Legendi o Ali-paši
Zašto se ovaj bilingvalni i polivalentni pisac (prozaist, pjesnik, esejist, dramski pisac i prevodilac) osjećao odbačenim i zapostavljenim iako je nagrađivan i od nezavisnih intelektualaca hvaljen, ali i od kritike visoko pozicioniran, pa nepravedno inkriminiran, a potom i rehabilitiran tek toliko da bude prešutno hvaljen? Takva ga sudbina prati i u naše doba, koje, izgleda, nije imuno od izvantekstovnih aditiva prošlosti koji nas izjedaju i truju
Piše: Sead BEGOVIĆ
I danas, četrdeset godina nakon smrti Envera Čolakovića, za kojeg sa sigurnošću možemo ustvrditi da je upotpunio sliku ukupne bošnjačke i hrvatske književnosti 20. stoljeća, ali i doprinosio interaktivnom oplemenjivanju s mađarskom i njemačkom kulturom, bolno odjekuju njegove još za života izgovorene riječi: “Postajem pomalo sam, zaboravljen od ljudi i sebe, živ zakopan u raku šutnje u kojoj mi ipak svijetli najljepši sjaj najblistavije slave – ljubavi.” Zašto se ovaj bilingvalni i polivalentni pisac (prozaist, pjesnik, esejist, dramski pisac i prevodilac) osjećao odbačenim i zapostavljenim iako je nagrađivan i od nezavisnih intelektualaca hvaljen, ali i od kritike visoko pozicioniran, pa nepravedno inkriminiran, a potom i rehabilitiran tek toliko da bude prešutno hvaljen? Takva ga sudbina prati i u naše doba, koje, izgleda, nije imuno od izvantekstovnih aditiva prošlosti koji nas izjedaju i truju. No, izgledno je da tako nije moralo biti ako se redom osvrnemo na njegove biografske i biobibliografske činjenice i neizostavni podatak da samo njegov roman Legenda o Ali-paši pripada nizu najboljih hrvatskih i bosanskohercegovačkih romana 20. stoljeća i da je veći dio njegova opusa još neistražen, a time i neobjavljen.
Na dvadesetogodišnju šutnju osuđen je zbog nagrade Matice hrvatske
Enver Čolaković rođen je u Budimpešti, gdje je do 1945. književno djelovao i živio uz oca Vejsil-bega, industrijalca, vlasnika i upravitelja jedne od prvih ciglana u Sarajevu, i majku Illonu Mednansky, naturaliziranu Mađaricu iz slovačke plemićke obitelji. Mjesto rođenja odredili su česti očevi boravci u Budimpešti. Majci, koja je bila prva žena koja je na Sorboni studirala orijentalistiku i branila disertaciju o položaju žena u islamskom društvu, posvetio je mnoga pisma u obliku pjesama koja je kasnije uobličio u autobiografskoj knjizi pod naslovom Knjiga majci. Živio je između Budimpešte, Sarajeva i Zagreba. Krajem četrdesetih započinje intenzivno objavljivati prozu u zagrebačkim novinama i časopisima, a 1942. napisao je izuzetno dobar roman Legenda o Ali-paši, za koji sljedeće godine biva nagrađen nagradom Matice hrvatske, “Pavelićevom” nagradom, kako zlobnici do današnjeg dana uporno šuškaju iako su sličnu nagradu dobili i Tin Ujević i Vladimir Nazor prije odlaska u partizane. Godine 1943. izvodi se u Sarajevu i Banjoj Luci njegova salonska komedija Moja žena krpi čarape, a piše i zbirku pripovijedaka Lokljani. Do kraja Drugog svjetskog rata on je priznat i poznat pisac o kojem pišu istaknuti kritičari kao što su Julije Benešić, Tom Smerdel, Ljubomir Maraković, Petar Grgec i drugi. Oni zapažaju različite jezične supstrate – turskog, grčkog, španjolskog i hrvatskog leksika, a potom i dobro multikonfesionalno poznavanje muslimanske, katoličke, židovske i pravoslavne zajednice u Bosni. I baš stoga nailazimo na njegove pjesme Džamija u bivšem selu i U kapucinskoj kapeli. To svakako ne može biti dovedeno u vezu sukoba civilizacija zbog etičkih i moralnih vrijednosti u sklopu zadane ovisnosti naših naroda i prostora.
Na dvadesetogodišnju šutnju osuđen je zbog nagrade Matice hrvatske iako s endehazijskim represivnim režimom nije imao nikakve javne i spisateljske zagovaračke veze, ali je “zlo” bilo u tome što je pri veleposlanstvu NDH u Mađarskoj 1945. godine bio ataše za kulturu, što se otvoreno deklarirao kao hrvatski pisac i što je kasnije bio potpisnik Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku i bio jedan od utemeljitelja i članova redakcije književnih časopisa Marulić i Hrvatski književni list. Naravno, za ugrožavanje bratstva i jedinstva socrealističke “Druge Jugoslavije” bio je potencijalna ugroza iako nikada nije bio procesuiran zbog djela koja je stvarao niti kao kulturni poslanik.
Godine 1969. prevodi za otvorenje HNK libreto Wagnerove opere Majstori pjevači (u impresumu i na plakatu izostavljeno je njegovo ime i prezime), zatim, u časopisima objavljuje austrijske i mađarske pjesnike, a u jeku “hrvatskog proljeća” pojavljuje se drugo izdanje njegova nagrađena romana. Tih se godina, koje pamtimo kao godine “sedamdeset i druge”, opet nalazi na crnoj listi i suočava se s omalovažavanjem i šutnjom. To ublažava prevođenje na mađarski jezik Titova intimusa, mađarskog revolucionara Ervina Šinka. U tim je dijelima kao prevoditelj naveden samo s inicijalima. Čolaković će biti interesantan zbog svoje književne gladi koju je teško pratiti na više razina, kroz više žanrova i vrsta, pa ga je bolje preskočiti. Tako je tada razmišljala vladajuća politička reprezentacija. No, on je uspijevao ponešto i ponegdje objavljivati, i to u književnom časopisu Marulić, kao i drugi Bošnjaci koji su tada objavljivali i djelovali u Hrvatskoj kao hrvatski pisci. I u tom “kružoku” isljednici SDB-a i kasnije SUP-a imaju svoga posla.
Krleža je cijenio Envera Čolakovića
Po zaključcima njegova sina Esada Čolakovića, Enver je Mađarsku volio i osjećao kao svoju civilizacijsku domovinu, a Bosnu je volio kao svoju izvornu duhovnu domovinu. U prilog mu baš ne ide i prisutnost Titovog bliskog suradnika, visokog političkog funkcionara, srpskog književnika Rodoljuba Čolakovića, poznatijeg kao prevoditelja Marxova Kapitala. Rodoljub mu svakako nije mogao pomoći, posebno kad mu je Krleža, što je za njega bilo zaista rijetko, ushitno pisao, nakon Enverove Legende o Ali-paši: “Evo teme Bosne, bolje nego u jednog Tvog prijatelja.” Mislio je vjerojatno na Andrića. No za nas je važno da se Miroslav Krleža pokazao korektnim i da je cijenio Envera Čolakovića, iako ne po partijskoj navadi. Naime, pozvao je Envera, koji je živio dajući instrukcije iz matematike studentima i srednjoškolcima (među kojima je bio na omiljenu glasu), da bude redaktor za bibliografske jedinice vezane uz mađarske književnosti i kulture. Međutim, nakon rezolucije Informbiroa, Krleža se preispitao i izabrao lojalnost partiji, a ne sumnjivim građanskim elementima. I on je mogao stradati i završiti na Golom otoku okruživši se proskribiranim suradnicima i zaposlenicima. Nakon 1950. godine, Čolaković više nije mogao dobiti nikakvo zaposlenje. Čak za života nije dospio vidjeti Zlatnu knjigu mađarske poezije koju je priredio, a koja je objavljena poslije njegove smrti 1978. godine.
Iako je pisao i haiku, rekli bismo sa snažnim stavom, te budući da nije mogao nakon 1945. živjeti u skladu sa zen‑filozofijom, morao je biti refleksivan i posegnuti za interakcijom intelekta te je svojoj haiku formi dodao pridjevak “europski”, naglašavajući pritom da to nije posve japanski import te da ekvilibrira između metafore, aforizma i simbola. No, pjesnik se unekoliko identificira s objektom o kojemu piše te mu ovaj atraktivni trostih emanira gustoću doživljaja u koju može stati svemir i njegova skrivena ljepota. Haiku pjesme i ciklus pjesama s lapidarnom formom Minijature još uvijek čekaju priređivača i nakladnika. Začuđuje tek da nije uvršten u Antologiju hrvatskog haiku pjesništva iako je pjesnik drugovao sa sastavljačem Vladimirom Devideom i kao književnik i kao matematičar i kao kućni prijatelj. Možda je ipak istinito da se slabi karakteri u strahu odriču i brata.
Čolaković je bio od onih pisaca koji nije po svaku cijenu tražio uhodani profil svoga pisanja, pa je posegnuo i za apokrifnim predloškom te je oformio svoje Biblijske priče XX stoljeća, koje, također, još uvijek leže u ostavštini u kojoj ima i nekoliko neobjavljenih romana. I tu će pjesnik pokazati dobro poznavanje kršćanskog kulta osuvremenivši ga suvremenim leksikom i osmislivši ga svevremenošću, te ćemo na nekim mjestima susresti i Džingis-kana i Bonapartea, pa i riječ telefon, koja u kontekstu pjesme (jer je riječ o pjesmama koje nam pričaju) ne djeluje nimalo anakrono. Djelomična vjerodostojnost pripomaže jasnoći cjeline i otkrivanju “velikih” istina po apokrifnom saznanju, npr. o mučenici Anastaziji (Stošiji), o svetom apostolu Barnabi (sinu utjehe i proroštva) ili o svetom Marku Evanđelistaru i svetoj Mariji Magdaleni. Kroz interpretacije Novog zavjeta, pjesnika su interesirale okolnosti ljudskog opstanka. Pritom on nadilazi spoznaje koje proizlaze samo iz islamske kulturne i vjerske tektonike te nam predočava trijumf vjerske nepokolebljivosti i mučeništva na objema stranama.
Nadasve, neodoljivo je privlačan njegov tematski opseg Bosne, kojoj je posvećeno oko četvrtine volumena rukopisne ostavštine. Može se također reći da je pred nama “biserje” od etnografskog, jezičnog i narodnosno mudroslovnog značaja, važno za bošnjačku književnost. Naprimjer, u pjesmama Uoči Bajrama 1949. (do izražaja dolazi neraskidiva vezanost za očinstvo i majčinstvo, a to zapravo označava dualitetnu vezu s Bosnom) i Neugodan mehabet, gdje ovladava začudna atmosfera u dijaloškoj formi uz bosanski jezik, ono običajno i humorno što proizlazi iz iskonskog narodnog, a bome i čaršije. Možda će preko temata Bosne Čolaković biti spašen za Bosnu i za Hrvatsku, posebno ako nabrojimo neka od njegovih priznanja koja ga prikazuju u ozračju umjetnika zanesenjaka i čovjeka nesebičnjaka, podjednako u književnosti kao i u okružju obitelji i mnogih prijatelja koji su dijelili s njim istu sudbinu ili su ga poštovali. Godine 1970. dobiva mađarska priznanja “Pro Letteris Hungaricis” i plaketu “Petofi” te visoko austrijsko odličje “Križ časti za znanost i umjetnost I. reda”. Ipak, iako mu je RSIZ za kulturu odobrio dotaciju za roman Mali svijet 1974. godine, ne može naći nakladnika.
Volumen rukopisne ostavštine Envera Čolakovića impresivan je. Obuhvaća preko tristo bibliografskih jedinica u rasponu od ciklusa europskog haikua i minijatura, do poema i ciklusa pjesama epskih razmjera, te pripovijetki, novela, drama i romana. Još jednom ustvrđujemo da gotovo nema ni jedne književne forme u kojoj se Čolaković nije okušao. Naravno, također ustvrđujemo da takav golemi književni opus trpi i otrpjet će oscilirajuće kvalitativne vektore. No, najtragičnija je ona bolna autorova spoznaja o zaboravljenosti i živoj ukopanosti od strane suvremenika i novopridošlih krojača sudbina po mjeri tuđih i stranih animoziteta koju je ovaj strpljivi pisac osjećao zbog zataškavanja njegove književne pojave, uvijek iz istog razloga, filanog ideologemima bljutava okusa – nekoć i danas. Otuda i posvemašnja kontroverza o ovom vrijednom i kvalitetnom piscu koji se nije predao pragmi vremena za života, a nadamo se, neće to i 40 godina nakon smrti.
