Književni kutakU Fokusu

Četiri godišnjice vezane za život i djelo Alije Isakovića

U godini 2022. navršava se 90 godina od rođenja književnika Alije Isakovića, 50 godina od pojave prvog izdanja Isakovićeva Biserja, prvoga panoramskoantologijskog izbora iz bošnjačke književne tradicije, potom 30 godina od objavljivanja njegova Rječnika karakteristične leksike bosanskog jezika, a 14. marta ove godine bilo je četvrt stoljeća otkako je Isaković otišao sa Ovog svijeta…

Malo je neobično da se za ime jednoga pojedinca u historiji neke zemlje, naroda, kulturne tradicije vežu četiri važne godišnjice koje se tiču njegova života i ostvarena djela. Ove smo godine u prilici obilježiti četiri godišnjice vezane za ime velikog pisca bosanskog jezika Alije Isakovića…

Sasvim svjesno, u ovome prigodnom tekstu nisam na prvom mjestu istaknuo uobičajene atributske odrednice kako je književnik Alija Isaković i bošnjački pisac i bosanskohercegovački pisac, što on, dakako, i jest, jer smatram da je jezik na kojemu neki pisac ostvaruje svoje književno i ukupno spisateljsko djelo piščeva primarna autorska pripadnost, sve druge pripadnosti povezane s autorom imaju sekundarni značaj.

Tako je Alija Isaković, prije svega, bosanski pisac, pisac na svojemu maternjem bosanskom jeziku, a tek onda je bošnjački i bosanskohercegovački pisac, kao što je Isaković, dodatno, i južnoslavenski pisac, i srednjoevropski pisac, pa i muslimanski pisac ako se uzme u obzir autorova religijska pripadnost, uz to je i pisac XX. stoljeća, moderni pisac, itd. Čini mi se važnim imati u vidu ovu primarnu (jezičku) autorskostvaralačku pripadnost u kontekstu svih drugih mogućih autorskih (su)pripadnosti.

Alija Isaković, pripovjedač, putopisac, romanopisac, esejist, dramski i radiodramski pisac, televizijski scenarist, leksikograf i historičar jezika, antologičar, aforističar, urednik mnogih izdanja drugih autora, rođen je 15. januara 1932. godine u Bitunji kod Stoca. Svojim radnim vijekom uglavnom je bio vezan za Sarajevo, gdje je i otišao na Onaj svijet 14. marta 1997. godine. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu, Beogradu, a Filozofski fakultet – Jugoslavenske književnosti i “srpskohrvatski jezik”, u Sarajevu.

Bio je geološki tehničar, prospektor urana, TV-scenarist, urednik časopisa Život, urednik edicije Kulturno naslijeđe BiH u sarajevskoj “Svjetlosti”, jedan od obnovitelja Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, prvi predsjednik Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Pored izvornih književnih djela, ostvario se i kao odgovorni antologičar i publicist. Poštujući Isakovićev doprinos, između ostaloga, i afirmiranju svijesti o bosanskom jeziku, Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu organizirao je marta 2017. godine Naučnu konferenciju u povodu dvadeset godina od Isakovićeve smrti.

Predviđeno je da 18. marta 2022. bude upriličen Čas sjećanja na Aliju Isakovića u njegovu Stocu te Isakovićeva književna večer u Mostaru. Četiri dana ranije, na godišnjicu piščeve smrti, bit će, uz prigodnu konferenciju za štampu u prostorijama BZK ”Preporod” na koji se način namjeravaju obilježiti Isakovićeve godišnjice, dodijeljena nagrada “Alija Isaković” za najbolji dramski tekst, koju “Preporod” dodjeljuje, svake druge godine, za najbolji dramski tekst domaćeg autora.

Pojava Biserja 1972. godine

Pojava Isakovićeva Biserja 1972. godine, prvog panoramsko-antologijskog pregleda bošnjačke književne tradicije, pripomoglo je, u ondašnjim društvenopolitičkim uvjetovanostima, znatno zdravijoj i normalnijoj percepciji književnosti koja se oblikovala u usmenoj bosanskoj muslimanskoj tradiciji, te književnosti stvaranoj od vremena osmanskog gazdovanja Bosnom pa do književnih ostvarenja u XX. stoljeću.

Biserje su, naravno, odmah napali na tadašnjoj TV-SA i u drugim domaćim medijima neki od dežurnih čuvara totalitarističke svijesti, među kojima su, među prvima, bili “osvješćeniji” Bošnjaci, da bi tu mučnu ideologomaniju, prema pričanju Alije Isakovića, direktno prekinuo Branko Mikulić riječima da ako već postoje Muslimani, kao zasebna/priznata etnička populacija u socijalističkoj Jugoslaviji, onda je sasvim logično da mora postojati i književna tradicija tog naroda. Kakav je to narod koji nema svoje pisce i svoju književnost? Još uvijek se ignoriralo jednako logično pitanje: Kakav je to narod koji nema povijesno ime svoga maternjeg jezika na kojemu ostvaruje vlastitu književnu tradiciju i sudjeluje u povijesti i postojećoj društvenoj stvarnosti?

Upravo je pojava Biserja ohrabrila velika i sistematičnija istraživanja književnog naslijeđa u Bosni i Hercegovini i na širim tadašnjim jugoslavenskim prostorima. Edicije “Kulturnog naslijeđa” sarajevskih izdavačkih kuća “Svjetlost” i “Veselin Masleša” spasit će od zaboravljanja mnoga ovdašnja književna imena. Isaković je bio od onih koji je sve vrijeme svoga života inicirao, bodrio, uređivao, promovirao u mjeri koliko je to bilo moguće.

Sudbina je htjela da Alija Isaković ne doživi drugo, prošireno izdanje Biserja. Djelo se, uz prigodne ilustracije Safeta Zeca, pojavilo koji mjesec kasnije nakon Isakovićeve iznenadne smrti. Imao sam privilegiju da budem urednik tog izdanja i da autor Isaković, na moj prijedlog, uvrsti u Biserje i jednu antologijsku dionicu koja se ticala putopisne književne tradicije.

Rječnik karakteristične lekcije bosanskog jezika iz 1992. godine

Isaković je, kako je i sâm često govorio, dugo radio na svome Rječniku karakteristične lekcije bosanskog jezika. Štampanje se podudarilo s prvim granatama ispaljenim na Sarajevo (april 1992.), tako da je bio spašen samo mali dio tiraža. Na taj je način i Rječnik karakteristične lekcije bosanskog jezika, kao i prijestolnica države Bosne i Hercegovine, bio pod agresorskom opsadom. Ovdašnjoj lingvističkoj historiografiji dobro su poznati odrješiti Isakovićevi istupi na čuvenome Mostarskom savjetovanju 1974. godine o književnom jeziku i u mnogim drugim situacijama konstantnog nijekanja bosanske jezičke tradicije u tadašnjoj jezičkokolonizatorskoj srpskohrvatskoj/hrvatskosrpskoj politici.

Sjećam se da je promocija Isakovićeva Rječnika… bila upriličena 10. marta 1993. godine. Bijaše rat i bijaše to u Kamernom teatru 55. Sala je bila dupke puna. Završavala se druga godina barbarske opsade Sarajeva. Alija je, sjećam se, govorio stojeći. Govorio je i poletno, i sjetno, i odlučno, kao dječak od šezdesetak godina. Njegove riječi bi zaglušivalo poneko ishrndano vozilo koje bi panično projurilo Titovom ulicom.

Iz pravca Trebevića su odjekivali neujednačeni pucnji. Uvijek se iščekivalo da negdje blizu tresne granata najtežeg kalibra i doleti vijest o još jednom masakru. Tada sam se još jednom osvjedočio kako ništa nije besmislenije negoli fašistima i neukima obrazlagati, dokazivati, braniti postojanost, eto, i ime svoga maternjeg jezika… Često su, u kasnijim vremenima, citirane sljedeće Isakovićeve riječi: “Naš jezik je naš moral i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam bosanski jezik. Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskog ni u okrilju hrvatskog jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti…”

Ustrajnost u borbi za dostojanstvo stvaralaštva na bosanskom jeziku

U oktobru 2002. bio je, u zgradi “Svjetlosti”, upriličen Naučni skup u povodu sedamdesetogodišnjice rođenja Alije Isakovića. Bio sam u prilici podnijeti referat o knjizi Isakovićevih dnevničkih zapisa Antologija zla, kojom se ovaj bosanski pisac pridružio velikim svjetskim klasicima (Camus, Gombrowitz, Kafka i dr.) za koje je dnevnik bio svojevrsna autokontekstualizacija vlastite uloge u slijedu hirovitih društveno-historijskih događaja. Snažni Isakovićev promatrački nerv nadjačao je zaglušujuće postojeće buke i opakosti, a jezik, kao u Isakovićevim putopisima i drugim proznim ostvarenjima, bio je kristalno precizan i neizmjerno asocijativan i poticajan…

Treba spomenuti i to da je Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu, poštujući Isakovićev nemjerljiv doprinos afirmiranju svijesti o bosanskom jeziku, organizirao 14. marta 2017. godine Naučnu konferenciju posvećenu životu i djelu Alije Isakovića.

Dvadeset pet godina nakon Isakovićeve smrti valjalo bi naglasiti da je za svakog pisca najvažnije da bude čitano i primjereno valorizirano njegovo književno djelo. Alija Isaković prvenstveno je pisac, bosanski pisac, pisac koji je stvarao na svome bosanskom jeziku, svi drugi autorski i intelektualni angažmani bivali su potaknuti rovitim i teškim društvenopolitičkim okolnostima i kontekstima…

A kako su pisci najvjerniji čuvari maternjeg jezika i jezičke tradicije svake društvene zajednice, onda se i na primjeru književnih ostvarenja Alije Isakovića (priče, romani, drame, radiodrame, eseji, proza za djecu, scenariji, jezikoslovni radovi i drugi spisi) možemo najdirektnije uvjeriti koliko je to upravo tako… Književnici i postoje da, prije svega, budu čitani, uvažavajući, naravno, i činjenicu da svaka generacija ima svoje vlastito

čitanje i razumijevanje određenoga književnog djela, a tek onda da se, u različitim godišnjicama i drugim prigodama, govori i piše o njihovim osobnim životima i dostignutim književnoumjetničkim i općedruštvenim ostvarenjima i uspjesima.

Piše: Hadžem Hajdarević

IIN Preporod

Povezani članci

Back to top button