Čega smo zbir
Piše: Mahir Sokolija
Po oca moje majke, dedu Salku, šnajdera, došli su jednog jutra u kasno ljeto 1941. godine. Odveli su ga na ispitivanje zbog saradnje s ilegalnim pokretom u Sarajevu, a zatim ga deportirali u Njemačku. Ondje je, u logorima Buchenwald i Dachau, proveo sljedeće četiri ratne godine, a onda se vratio u Sarajevo svojoj ženi i tada već petogodišnjoj kćerci. Dedu s očeve strane, Abduselama, rat je zatekao u Sarajevu u željezničkoj službi, u kojoj je ostao raditi i sljedećih nekoliko desetljeća. Majčin daidža Ferid u ilegalnom pokretu, a potom i u partizanskom, bio je od 1941. godine, a neko vrijeme proveo je i kao zatvorenik u Jasenovcu, odnosno Staroj Gradišci. I njegov brat Ešref, rođen 1927, borio se pred kraj rata u partizanima.
Trećeg su brata Fadila partizani ubili 1945. godine zbog potvore komšija s one strane baščenske tarabe. Očev daidža Alija poginuo je u partizanima sredinom rata negdje kod Viteza. Njegov brat Mustafa bio je pripadnik Handžar divizije. Probio se 1945. godine u Italiju i s prijateljem sredio papire za odlazak u Kanadu. Ne htjede poći prije nego što još jednom vidi mater. Nekako je stigao do Sarajeva, ali su ga isti dan odveli u Belediju. Na suđenju su svjedoci potvrdili da je u okolini Tuzle, radeći u komori, partizanima prebacivao vreće soli. Umro je pred sami početak Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nikad nije otišao iz Bosne jer mu je mati u šporetu zapalila sve papire i adrese koje bi ga odvele u Kanadu.
Čega sam zbir?
Ne mislim da me je išta od svega ovoga bitno odredilo u životu. Ali je vjerovatno sve to skupa gradilo moj identitet, ipak ni približno tako snažno i nametljivo kao što su to činili komunisti kroz obrazovni sistem sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća ugrađujući u moje temelje svoje vrijednosti i svoju istinu kao neupitnost i bezgrešnost.
Čega smo zbir?
Daidža Fadil završio je poput Mustafe Busuladžića. Pred nekim streljačkim vodom. Bez ikakve krivnje i suda. Nije nosio uniformu, bio je apolitičan, nije pisao, nije bio spiker na radiju, nije držao govore, nikoga nije ni na šta pozivao. Ukopan je na nepoznatom mjestu. Po njemu se ništa neće zvati. Kao što ništa neće biti nazvano ni po nepoznatom velikom broju Sarajlija, Bošnjaka, što su ih nove vlasti u prvim mjesecima nakon oslobođenja Sarajeva 1945. godine ubijale bez suđenja ili poslije kratkih sudskih procesa u kojima je kadija i tužio i sudio. Busuladžić je dobio “svoju” školu u Sarajevu. Da li je trebao?
Duhovi prošlosti zatvoreni u nekim lampama i bocama najednom su nas doveli pred lažnu dilemu da se, opredjeljujući se za ili protiv Busuladžića, opredjeljujemo za fašizam ili antifašizam, za Tita ili Aliju, za Jugoslaviju ili Bosnu i Hercegovinu, da konfrontiramo različita sjećanja na istu prošlost i jedni iz drugih izvlačimo ono najgore što u nama čuči. Zašto? Čemu vodi nastojanje da se dokaže kako je Busuladžić bio kolaboracionist, fašist, ustaša…, a šta dobivamo time što smo jednu školu po njemu nazvali?
Zašto je najednom, toliko godina poslije, postala opet važna daleka prošlost, zašto kolektivna i pojedinačna sjećanja na Drugi svjetski rat iznenada dobivaju prednost nad onim što nam se događalo u relativno bliskoj prošlosti? Kako je moguće da smo došli u situaciju da sukobimo simboličke vrijednosti otjelovljene u Josipu Brozu Titu i Aliji Izetbegoviću? Jer, ne zaboravimo, i oni koji i danas nazivaju Tita najvećim sinom domovine i oni koji smatraju Aliju Izetbegovića ocem moderne Bosne i Hercegovine iz njihovih djela izvlače samo ono najbolje, a to što je u njihovim djelima bilo najbolje jedno drugom nije suprotstavljeno, naprotiv, nadovezuje se: ZAVNOBiH na Referendum o nezavisnosti, antifašizam iz Drugog svjetskog rata na otpor protiv Agresije, Titovo robijanje i otpor diktaturi i nepravdi na Alijino robijanje i otpor jednoumlju i diktaturi… Čega smo, onda, zbir?
Da li je trebalo školu nazvati po Mustafi Busuladžiću u Dobroševićima i po Huseinu Đozi u Goraždu? Jesu li oni koji su odlučivali o imenima ulica u ratu i nakon rata bili u pravu kada su gotovo neselektivno brisali imena narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata stavljajući umjesto njih imena heroja iz perioda Agresije, lažno ih tako jedne drugima suprotstavljajući? Kontroverzije koje su time izazvane, hipoteka koja je time Bošnjacima nametnuta, nesumnjivo donose više štete od koristi. To što Busuladžić i Đozo ne bi imali po sebi nazvane škole ne umanjuje njihove zasluge, ali to što ih imaju ističe njihove mahane, pogreške i zablude.
Donedavno nisam imao nikakvu dilemu o tome gdje bih završio 1941. godine. Znao sam da bih otišao u šumu, da se borim protiv okupatora, ustaša, četnika. Ali da li bih s ovom pameću ipak ‘41. završio u partizanima, da, ako preživim, budem ‘45. u streljačkom vodu koji će ubiti nevinog Fadila?
Ništa nije crno i bijelo, život, nažalost, moramo gledati u paketu, sve što se u njemu s godinama nabora naš je zbir. I ono što smo učinili, i ono što smo krpeći svoj nehotično pokupili iz tuđih života. Ali i život vrhunskog šnajdera, kakav je bio moj dedo Salko, krojen je nekom tuđom, policijskom rukom, što je zakucala na avlijska vrata dok se igrao sa svojom ni jednogodišnjom kćerkom.
Kanadski san daidže Mustafe završio je u Banjoj Luci. Ondje je proživio veći dio svog života. Negdje pred ovaj rat došao je u Sarajevo s nadom da će ga smrt zateći u rodnom gradu. Azrail je kasnio koji mjesec pa je oči zauvijek sklopio ipak u Banjoj Luci, u kojoj mu već 25 godina nema ko otići na mezar. Kad sam ga vidio posljednji put, pričao je o svom životu, o ratu i sudbini, o tome kako je njegova divizija za dlaku izbjegla kolektivnu kaznu jer je u Villefrancheu digla oružanu bunu protiv njemačke komande. “Što ti je sudbina”, pričao je, “Alijini pobijedili, a moji izgubili – Alija prije skoro pedeset godina pogin’o u partizanima, ja, evo, još živ.”
