Budi prosvijetljenog razmišljanja
Očaj, pesimizam, viđenje tamne strane stvari, osjećaj blokiranih horizonata, prestanak obmane, su izvori za dekadencu ličnosti i nemogućnosti gledanja na ono što je najbolje i najpostojanije.
Poslanik, s.a.v.s., je volio dobru slutnju, a prezirao zloslutnju, jer prva osobina ima rijetke i dobre posljedice, dok druga ima opće i hrđave posljedice. Kada čovjek putuje radi sticanja znanja, odnosno radi trgovine ili ostvarivanja nekog interesa, doista postoji mogućnost da bude izložen nesreći, da ga napadnu lopovi ili da bude predmetom prevare ili nestanka. Postoji mogućnost i da se razboli, a da ne može naći ko bi ga liječio i brinuo o njemu…
Međutim, pored ovih hrđavih mogućnosti postoji veća mogućnost da se ostvari cilj putovanja i na njemu uspjeh.
Postoji i mogućnost da se ostvari više nego što se nada i očekuje.
Pesimista vidi samo hrđave mogućnosti.
Optimista vidi svijetle mogućnosti. Svako od njih dvojice vidi polovinu onoga što se može dogoditi.
Upravo zbog toga, pored optimizma, ne smijemo zaboraviti na mogućnost da se dogodi nešto nepoželjno.
Pesimista zbog svog mračnog usmjerenja nosi u sebi velike probleme koji više pogađaju njegove nerve od nesreća i teškoća koje mogu da se dese. Kada radi sa pesimističnim duhom, on ulaže manje truda, jer je gubio entuzijazam za ozbiljnost i djelovanje.
Zaključak je da pesimista živi u stalnoj brizi, jer je između dva loša izbora: pokuđenog (mekruh) koje ga je pogodilo i pokuđenog (mekruh) koje ga očekuje. Čak i u trenucima, kada ostvaruje dobro i uspjeh, pesimista se prisjeća kakvo zlo i nevolja može da mu se desi nakon toga. Najgore što može pogoditi čovjeka jeste da unutar njega umre nešto, dok je još živ.
To nešto je nada i želja da se stanje popravi. Zato su rekli: Najsiromašniji čovjek je onaj koji nema nadu koja ga potiče na posao.
Izvor: Živi sretno
Autor: Abdu-l-Kerim Bekkar
Prijevod: Afan Latić, Azra Pepić
Za Akos.ba priredila: Elmedina R.
