Branislav Nušić: Ramazanske večeri – drugi dio

PRVI JAŠMAK

Ispod širokog krova Bejtula-age kasapa iskupi se uvijek mnogo djece, sav konšiluk. Širok krov hvata gotovo polovinu sokaka, pa kad ima sunca ladovina je a kad je kiša, suvota je. Tek ne možeš nikad tu rahat proći od djece. Tu Bejtula-agina Ziniše, tu Jonuz Ismajil-efendije ćatiba u nufuz‑idare, na troje djece telegrafdžijine, na onda još neka dječurlija, te ne znaš koje je od kojega gore. To stane dreka, vika, dževa; more, penju se na plot, krše ćeramide, tuku se, i šta već ne čine. Ako prođe koj te protjera kravu, navale te joj čupaju dlaku da grade topke; ako prođe koji seljak s kolima, natovare mu se svi na strčenik, a već psu ili magaretu što će učiniti ili pjanu što će se nasmijati, to da Bog sačuva.

I ne znaš koje je nestašnije: dječaci ja li djevojčići. Bejtula-agina Ziniše ponajnestašnija i najđavolastija. Ima joj tako jedanaest ili biće i dvanaest godina, živih očica a lakih nogu, pa kao košuta čas je ovamo a čas tamo. Jedan put se i potukla sa Jonuzom Ismajil-efendijinim te ga svog izgrebla a još je i konšija i zajedno odrasli. Ismajil-efendija već petnaest godina sjedi u toj kući do Bejtula-agine, tu se Jonuz i rodio, jedva je godinu dana stariji od Ziniše, te su zajedno i rasla djeca. Ali čudo, nikad se nijesu trpjela. Tako Ziniše sjedi koji put u bahči sa drugim djevojčicama, prostrle sidžade, podavile nožice, uzele kapak od kakve kutije te pjevaju i udaraju u kapak, kao bajagi to im def, a Jonuz preko plota, na tek punu šaku pijeska te među njih; ili, Bajram, pa Ziniše obuče nove dimije što joj teza skrojila od crvenog lauraća i tek što izađe na kapiju a Jonuz šibljikom pljesne po bari, pa je blatom svu isprska; ili, koji put ona ostavi nal’ne pred vrata, te potrči niz sokak sa djevojčicama a on joj nal’ne baci na krov. A jedan put čak, kad je đuveč nosila na furunu, te metla tavu na glavu, a on je gurnuo te joj se tava prevrnula i cio đuveč sručio u oluk.

A već, ni Ziniše njemu nije ostajala dužna. Koliko puta Jonuz siromah nagradi učurtmu, okiti je amajlijama od zelene i crvene hartije, pa iznese pred kuću da je pušta, a ona mu ga prstom ili pjesnicom probuši; pa onda mu metne iglu na prag od kuće te on sjedne; ili tako pred petak koji put on dao metalik te mu se fes metnuo na kalup, a ona mu ga ščepa s glave te udri o zemlju i još ga šorne nogom.

Te gotovo svaka igra pod krovom Bejtula-aginim svršava se tim, što će se Jonuz i Ziniše potući. On će nju dočepati za kosu a ona njega grepsti ili, ako je pobjegao, bacati se nal’nama za njim dok ga ne pogodi ili dok ne zamakne u kapidžik.

Koliko su puta zbog te njihove omraze i stariji imali belaja. Eto baš onda, kad Jonuz podmetnu nogu Ziniši te joj se sruči đuveč, diže se Refike-hanuma, Zinišina majka, u Ifet-hanume Ismajil – efendijine, te riječ po riječ, pa dođe do kavge. Boga mi ta kavga poslije dođe dotle, te Bejtula-aga uze keser i zakova kapidžik, kroz koji se iz kuće u kuću prolazilo. Čitav belaj, ama ne potraja dugo. Sramota bješe od svijeta da se prve konšije zavade, i za što, za dječije rabote i za jedan đuveč. Izmiriše se poslije lijepo, otkovaše kapidžik te ne prođe i bez zijafeta, jer Bejtula-aga veli Ismajil-efendiji:

– Izmirile nam se kuće ama ti da daš kurban.

– Ja velim: ti! – veli Ismajil-efendija, domišljajući se kako već četiri mjeseca nije primio ajluk.

– Ama, ti si borčlija; ti si meni đuveč prevrnuo, te ja ostao bez ručka. Hak je…

– E, hak je!…

Jedan put za tim, prešla Refike-hanume, tako u jutru, kod Ismajil-efendije. Sjede obje hanume u sobi kraj pendžera i eglenišu ja ovo, ja ono.

Refike-hanume, kao gošća, sjela u ćoše na šilte a Ifet-hanume na ćebe, na zemlji, privukla bliže sebi mangalu, te turila u pepeo džezvu i kuva kavu a obje pripalile cigare te se niska soba ispunila dimom.

– Tirjaćija ti ovaj tutun, hanume – veli Refike-hanume.

– Kačak je. Dobio ga moj efendija od jednog zabita.

Kafa provri, te Ifet-hanume nali dva fildžana i nastavi razgovor.

– Fitnet-hanume miralajevoj umrlo djevojče, jesi li čula?

– Nijesam. A što mu bi, zdravo djevojče bješe?

– Pisani dan, hanume. Ništa mu nije bilo, ama stiže ga njegov dan.

– Evet, hanume. Alah rahmet ejls’n!

Ifet-hanume savi još jednu cigaru konšiki, jer se ovoj baš svidio tutun, te je cigaru za cigarom pila.

– Baš, hanume – dodaje više kao uz riječ Refike-hanuma – reci onom tvome da se smiri malo. Sinoć se baci kamenom za Zinišom te mal mi ne polupa pendžere.

– A ko će ih smiriti, hanume. Ni tvoja Ziniša bolja ni moj conuz gori. Koliko ga je puta efendija i tukao, pa već sad, eto, mrzi me i da govorim efendiji, samo se ljuti badjava. Ne znam, Alaha mi, što je toj djeci.

– Pravo kažeš, hanume. A i ja što ću, kad je ono šejtan a nije djevojče.

– Ti mu i možeš naći čare — veli Ifet-hanume.

– Kamo da mogu, kamo da mogu!

– Možeš. Pokrij je, zadjevojči je. Jašmak ti njoj, pa ne će moći više juriti po sokacima i mahalama, te će i ovaj moj smiriti se, a ovako zor, dina mi. Mrze se djeca kao da su krv jedno drugom dužna.

– Mislila sam ja na to, hanume, da je pokrijem, pa žao mi je. Dijete je još, mlado je, neka se nagleda još malo svijeta.

– Istina je, ama drugo čare nema.

Refike-hanume se zamisli, povuče dim dva, pa i sama dodade:

– Valah, nema drugo čare.

Poslije već udarile u drugi muhabet; o stambolskoj basmi što je o ramazanu stigla Kerim-efendiji; o udovici Hurmiz-hanumi, kako je prodala kuću; o harelmu Mehmed-begovom, kako se iselio na čiflik; o baklavi, što ju je napravila Rešid-agina hanuma za mutesarifa, te muterarif-paša kazao da bi ta baklava mogla i pred cara. I tako, vodio se muhabet te o ovome te o onome, kao što muhabetu i nema nikad kraja.

To veče Refike-hanume ne reče nikom u kući što će sjutra činiti a sjutra dan pozva tezu, te joj veli:

– Znaš što, da skrojiš Ziniši feredže. Teza ze pljesnu rukama, pa veli:

– Što, more?!

– To, što ti kažem.

– Aman, Refike, ne čini grijeha. Mlado je još, imaće i za to kad, nek se nagleda svijeta.

– Mlado je, ama vidiš kakvo je! Ajlaz; hoće da napravi kakav r’suzl’k; hoće da se nauči na mahale i sokake, pa će poslije biti poteže i za nju i za mene.

A Ziniše tu, pa čuje laf, pa kud veće radosti za djevojče već da dobije feredže i jašmak; da nosi čad’r i da hodi barabar sa hanumama. O koliko je puta taj san snivala Ziniše i koliko puta djevojčice njenih godina to snivaju! Samo, nikad nije smjela majci pomenuti, bojala se izgrdiće je i ismijaće joj želju. Ali, kad sad majka počinje razgovor, Ziniše joj obisnu oko vrata te moli, voli i amani a tezu ljubi u ruku, u obraze, u čelo.

– Hoću, hoću feredže; hoću jašmak!

– Kad hoćeš, neka ti bude – veli joj teza – ama ćeš zažaliti.

A poslije već ne prođe ni dva dana a teza srezala feredžu, a izabrala najljepšu basmu u Kerim-efendije, te Ziniše, kad je vidje, sva srećna i presrećna. Časom zagleda u feredžu, turi je na se, pogleda se u ogledalo; skide je opet te otrča, skakućući s noge na nogu, preko avlije, te na sokak, pa u konšije Sajit-begove hanume. Pohvali se tamo djeci kako će ona od sad biti prava djevojka, pa onda hajde u druge konšije Ašir-čauševe hanume i tamo se pohvali djeci, te preko sokaka kući a uz put srete još jedan put Jonuza i, kao pošljedni put da učini ćeif, dohvati kamen te đus njega u leđa.

Jonuz jauknu. Potrča za njom, sustiže je na kapiji i tu se junački pokrviše. On nju dočepao za kosu pa joj glavu lupa o kapiju a ona skinula nal’nu, pa njega sve u leđa gruva. Prođe nekako sokakom Muharem-efendija evzadžija te ih razvadi a onako, ko zna dokle bi su nosili. Jonuz ode niz sokak pipajući se po leđima i kuneći se, da će jnj razbiti glavu kad je još jedan put sretne a Ziniše uleće u kapidžik, sva usplahirena, izgrebana i zamršene kose.

– Vaj bana! – uzviknu sirota Refike-hanume. – Ti se opet namjerila sa onim čapk’nom. Aman, zar si za to izašla pošljedni put na sokak. E, biti, kz’m, biti! Haj ti feredžu, pa od sad nema više kapidžik i mahala.

Kad se jedan put stavi feredža i jašmak, više se ne može skidati, ali Ziniše dok je u kući nema je zašto stavljati, za to Refike-hanume smisli da izađe po podne u teze, pa poslije bilo i bitisalo djetinjstvo. I tako, poslije podne, namjesti se Refike-hanume; obuče se i Ziniše, te hajde u teze. Oh, Bože, kad se otvorio kapidžik pa naprijed izašla Refike-hanume a za njom Ziniše na sokak, pa pokrivena, eh, eh, eh! Osvrće se desno i lijevo, pa u prvi mah ne umije ni da hodi, smeta joj, a hoće da visoko nosi glavu, ponijela se, pa se spotiče o svaki kamen.

Pa joj teza sjedi daleko u Muhadžerskoj mahali, ima da se prođe preko Uč-bunara, na kroz čaršiju, te pored Mamud-begove džamije, na Taš-ćupriju, pa u muhadžersku mahalu.

Taman dosta vakta Ziniši da se ponosi. Pa koliki ih uz put sreli. Prošao baš onaj Muharem-efendija evzadžija mimo njih, pa prošao Ismajil-efendija, pa prošao i Islam-čauš i Remzi-efendija hodža. Ono istina, niko ih nije poznao a Ziniše je baš voljela da su je poznali, da su je vidjeli, kako je ona već djevojka.

Pa onda, kao za pakost, ni kad ode ni kad se vrati od teze, ne srete pod krovom ni jedno dijete sa kojim se do juče igrala. A kako je to imala ćeif. A sjutra dan, pod širokim krovom Bejtula-aginim, iskupio se opet sav konšiluk. Tu Bejtula-agina djeca, pa telegrafdžijina, pa Sajit-begova, pa Ašir-čauševa i ko ti tu nije. Salmo Ziniše nije tu, niti smije izviriti na sokak. Ona stoji tu kod kapidžika iz avlije, pa sluša i gleda kroz rupicu kako veselo djeca igraju i čisto joj dođe da grune u kapidžik, da izleti i ona, ali — sad već više ne smije, ona se sad već mora kriti.

A djeca veselo igraju i Jonuz među njima. Prave topove od blata te ih grunu o kaldrmu i pucaju tako; pa onda uhvatili nekakvu pticu, čavku, vezali joj uzicom nogu pa je puštaju, te čavka taman da poleti od kud je i došla a ono se zategne uzica, te se ona vrati djeci a ova u smijeh. Oh, kako bi Ziniše voljela na polje, makar malo, makar sa svim malo!… Pokajala se sirota što je onoliko željela feredžu ali sad je to dockan. Tako danas, tako sjutra. Kad god se djeca na polju igraju, a ona kao zarobljena ptičica stoji kod kapidžika pa gleda i sluša.

Dođu joj, istina, po koji put djevojčice, te se u bahči zabavljaju, ali nju sad kao i sramota da se igra one djetinje igre a ona bi baš te igre htjela. Jedan put baš djeca se igrala a ona navalila na Refike-hanumu da idu u teze. Nije joj toliko do teze već samo da prođe pored djece, da ih vidi i ona nju da vide. Nije, da Bogme, kazala majci da je napunila šaku pepelom, pa kad prođe pored djece a ona da pospe Jonuza po glavi, samo tako od šejtanluka. Obuče se Refike-hanume, obuče se i Ziniše, pa kad otvorile kapidžik i izašle na sokak a Ziniše u jedan put osjeti kako to nije lijepo; kako je ona djevojka već i, najzad, kako joj Jonuz nije ništa ama baš ništa kriv. Pa otvori šaku i pusti polako, krišom, da niko ne vidi, pepeo na zemlju, a prođe ozbiljno, sa svim ozbiljno mimo djecu.

Ali kad je prolazila a njoj se napunile oči suzicama; baš bi rado ostala; bacila bi s glave jašmak, sjela bi na kaldrmu, dočepala bi ono blato ili bi ščepala iz Jonuzovih ruku uzicu sa čavkom, pa onda… onda bi se i potukla sa Jonuzom. Kad je stigla u teze, te skinula jašmak, a na njenim trepakicama blista se rosa od one suze što joj se otkide kad se pokaja za djetinjstvom.

– A što ti je’ ta suzica, kz’m? – pita je teza i miluje po kosi. A Ziniše joj priča kako joj žao bilo.

– Brák, brák, brák! Ostavi, Boga ti, što ima djece da ti je žao? Zar ne vidiš, kako su edeps’z? Pa onda neka ti dođu, zovi ababije.

Brák — ostavi; ababije — drugarice.

– Jest – veli Ziniše – ama žao mi Jonuza!

– Bre, bre, bre! – čudi se teza a Refike-hanume otvorila oči, pa ne umije da se povrati od čuda.

– Aman, aman, Ziniše! Što zboriš, more? Kaži još jedan put, ostarila sam, pa ne čujem valja da. Je l ti ga žao što ne možeš da se kavžiš s njime?

– Jok! – oteže Ziniše. – Sad, kad sam ga vidjela, žao mi ga je, ne bih se više tukla. Od kako imam feredže i jašmak, drukči mi se vidi Jonuz.

Teza i Refike-hanume povaljaše se po sidžadetu od silna smijeha, pa jedva teza mogaše i ovoliko kazati:

– Jest, jest, ćerime, jest, drukčije se to gleda kroz jašmak. Stara sam ali pamtim, kad sam prvi put metla jašmak na oči i onaj koga sam najviše mrzila drukčiji mi se vidio, baš kao ovo tebi, Ziniše.

– A mora biti – dodade Refike-hanume – da ti Jonuz sad izgleda i veći.

– Jest, porastao je za ovu havtu što ga nijesam vidjela! – dodaje Ziniše, a čudi se što joj se to smiju kad ona ništa ludo ne zbori.

Kad dođe u akšam Refike-hanume kući a ona samo što prisloni čad’r za vrata, te brže kroz kapidžik u Ifet-hanume. Nađe je taman u bahči, čučnula pod orahom, napunila krilo pirinčom pa trijebi za pilav večeras.

– Eh, hanume, hanume! Jedva sam dočekala da dođem, da ti kažem što nijesi ni u snu čula.

Eto, taka i taka i taka stvar… i ispriča joj sve što je bilo u teze i što je Ziniše kazala. I Ifet-hanume da se iskida od smijeha. Prošlo poslije od to doba i čitav mjesec dana a jedno jutro Refike-hanume izađe na čardak, te vidi, Ziniše u bahči šuška nešto oko kapidžika Ismajil-efendijinog.

– Šta ti to, more, tamo? Ajd’ ovamo u kuću.

– Ništa! – veli Ziniše. – Htjela sam da vidim Jonuza.

– Ama kakvog Jonuza, vaj bana?

– Pa našeg Jonuza! Nijesam ga vidjela već mjesec dana…

– Ovamo, u kuću! Gle ti nje! Sakrivena djevojka ni smije koga gledati, ni koj nju vidjeti.

Ziniše se posrami, te uđe u kuću. A kad je i to Refike-hanume pričala Ifet-hanumi, ova veli:

– More, i onaj moj žali nju. Ček baš da se prošalimo malo – pa diže kavez sa avlijskog pendžera te viknu Jonuza, koji je bio na vrh jednog duda, te gore rezao grane i pravio nešto.

– Jonuz! Gel Jonuz!

– Siđe on, a pod pazuhom mu puno nasječenih grančica.

– Što? – veli.

– Otur!

– Th, jok! — veli Jonuz i maše glavom.

– Sjedi, more, kad ti kažem.

– Da mi daš jednu cigaru – veli – pa da sjednem.

– Ajde de, ugursuz!

Dade mu hanuma cigaru i on je pripali kao kakav matorko, te kleče kod vrata, a granje što je imao pod pazuhom, ne ispušta.

– Znaš, što lafimo sa konšikom? – pita ga Refike-hanuma.

Jonuz klimnu glavom i naprći usnice, tvrdeći, da ne zna.

– Lafimo, da te ženimo, hoćeš?

– Jok! – veli Jonuz.

– Ama, zar nikako nećeš?

– Jok! – tvrdi Jonuz.

– Ama, eto hoće i efendija (otac).

– Neću! – veli Jonuz. – Jesi li me za to zvala?

– Pa, jes, za to.

– E eto! — veli Jonuz, pa se diže i pođe, a kad izađe on ostavi ruku na kvaki, pa s polja provuče ponova glavu te dodade:

– Neka mi konšika da njenu Zinišu, pa hoću! — pa onda brzo zatvori vrata i pojuri niz basamake te sva kuća zatutnja pod njim.

A hanume prostrle se po sidžadetu, jedna na jednu a druga na drugu stranu; uhvatile se za srce pa se tresu i ne mogu da se povrate. Jedva Ifet-hanume ustade te ispi čašu vode i povrati se žena malo, na brišući oči od suza dodade:

– Idi dijete, džaba te bilo!

A ne prođe ni jedna havta još, kad eto ti jednog dana Ifet-hanume. Obukla se lijepo, kao da je Bajram, pa ne prolazi kroz kapidžik, kuda joj je put, nego kroz sokak, pa lupa na kapiju u Refike-hanume.

– Aman, šta je to? – pita Refike-hanuma začuđeno.

– Alaha mi, čućeš, pa ćeš se začuditi. Ajde u kuću, pa spremi kahve.

Tek što sjedoše i tek što uzavre džezvica, a Ifet-hanume, pošto pripali cigaru, poče:

– Eto tu, da čuješ što je. Kad napravi onaj maskarluk moj Jonuz a ja onaj akšam pričaj mome efendiji sve redom, šta je i kako je bilo. Efendija se slatko nasmija to veče, kad sjutra veče, on belki nešto mislio i esapio tu noć, veli on meni: “Znaš što je, hanume. Ja nemam drugo dijete, nego Jonuza; ima trinaest godina. Ako, dosta je. Ljudi smo, ko zna šta dan nosi a što noć. Mogu omrknuti a sjutra da mi svane pisani dan, pa za što da ne vidim radost svojim očima? Istina, djeca su, i Jonuz i Ziniše, pa neka, neka zajedno rastu, neka u haremu igraju kao što su prije na sokaku. Nego, ti se obuci sjutra, pa, Alah’n emr’ile, u Refike-hanume, naredite se!..”

Poslije već što je bilo i kako je bilo, što ću vam pričati. Bila je radost golema i zijafet još veći. Sedam sofri je promijenio Bejtula-aga o svadbi. Na prvu je pozvao zabitlare i mejmure sve od ućumata; na drugu sve što mu je rod, po njemu ja po ženi; na treću begove i age; na četvrtu pozvao je tuđare iz čaršije; na petu Hrišćane, sa kojima je konuštisao neka se i oni ovesele; na šestu je pozvao begove i kreme sa sela a na sedmu sirotinju. Preko toga još poslao je dvjesta oka hljeba apsenicima i jednog pečenog vola u astahanu. Jednu njivu, jednu livadu i hiljadu šinika žita prodao je, te od tog novca učinio je svadbu, ali bar i danas se priča kad je Bejtula-aga davao Zinišu a Ismajil-efendija ženio Jonuza.

Stav.ba