Bošnjačka odžakluk svijest: Kako od institucije napraviti privatnu prćiju?
Sagledavajući prošlost uviđamo dvije osnovne bošnjačke historijske konstante kao bolne poraze i promašaje. Prva je oslonac na jednu ličnost, posebno u teškim vremenima (npr. Gradaščević, Džabić, Firdus, Čaušević, Handžić, Spaho, Smajlović, Izetbegović). Druga pogreška jeste polarizacija i podjela među Bošnjacima u odsudnom trenutku (npr. Gradaščević – Rizvabegović, Spaho – Maglajlić, Bošnjaci prosrbi – prohrvati, Izetbegović – Abdić – Zulfikarpašić, Izetbegović – Siljadžić)
Piše: mr. Sedad Bešlija
Ne isključujući mogućnost da promatrani fenomen seže u epohe starije i od bosanske povijesti, ovu ćemo analizu ipak početi od 16. stoljeća. Naime, u Bosni je još od prvih decenija 16. stoljeća, u okviru tadašnjeg državno-pravnog okvira bilo prihvaćeno prešutno pravilo da sinovi ili muški članovi istaknutijih spahijskih porodica nasljeđuju timare i zeamete umrlih ili poginulih spahija. U historiji je taj proces poznat pod imenom odžakluk-timari (odžakluk ima više značenja: porodično nasljedstvo, ognjište, čunak). Ta praksa je i pravno ozvaničena nakon poraza u Bici kod Siska 22. juna 1593. godine. Tada je na bojnom polju život izgubilo oko 7.000 bosanskih spahija, zajedno s tadašnjim beglerbegom Hasan-pašom Predojevićem. Zbog ranijih zasluga za državu i velikih ljudskih gubitaka, sultan Murat III bosanskom je beglerbegu Mustafa-paši Ajaspašiću 30. maja 1594. godine poslao ferman u kojem ozakonjuje princip odžakluk-timara. Upravo se iz reda potomaka ovih spahijskih porodica jedan dio njihovih nasljednika vremenom imenuje i na položaj kapetana koji su vodili presudnu riječ pri prvom pokušaju ostvarivanja bosanske autonomije (s odobrenjem) u 19. stoljeću.
Šta je to institucija?
Pojam institucija civilizacijska je kategorija. Obično se historijat velikih civilizacija mjeri prema tekovinama i dometima organizacijskog i sistematskog djelovanja njenih nositelja. Upravo taj viši nivo organizacije i sistematsko a ne stihijsko djelovanje sadrži osnovno značenje onoga što nazivamo institucijom. Institucija je posljedica kulturnog procesa, odnosno, ona je izraz sličnog načina življenja i djelovanja više pojedinaca u određenom društvu. Kad se kaže institucija, onda se podrazumijeva zajednička društvena akcija – potpuno oprečna pojedincu i pojedinačnom naporu. Naprimjer, u društvenim naukama, prema jednoj definiciji, institucija je naziv za uži skup međusobno povezanih, relativno trajnih društvenih odnosa koji su regulirani ustaljenim društvenim pravilima (običajnim, moralnim, pravnim). Konačno, institucija dobija svoje upotpunjenje kad pređe u sferu pravnih regulativa u jednom društvu.
Savremeno doba, konkretnije, bosanskohercegovačko 20. stoljeće, period je u kojem su se (naravno, različitim snagama) istodobno nastojale uništiti ili gušiti nacionalne i vjerske institucije Bosne i Bošnjaka i iste te institucije očuvati, odnosno podizati i ustanovljavati. Bosna i Hercegovina po sebi je institucija, i to vrhovna. Stanje te institucije uvijek je bilo srazmjerno stanju onih koji je grade i čuvaju.
Naravno, vrhovna institucija/država, kao vrh organizacione piramide, moguća je i postojana u onoj mjeri u kojoj su moguće i snažne, uvjetno rečeno, temeljne institucije koje čine piramidu.
S obzirom na bh. realnost, institucije su, kao i društvo, i sadržinski i formalno obojene različitim bojama. Među svim tim institucijama koje čine spomenutu piramidu postoje i one s bošnjačkim predznakom, odnosno one u kojima rade i kojima dominantno upravljaju Bošnjaci. To su mjesta gdje Bošnjaci, neometano, imaju priliku pokazati šta znaju i umiju. Međutim, za razliku od znanja i umijeća, čini se da danas više možemo govoriti o tome da se na pitanju institucija otkriva sav bošnjački “prljavi veš”, odnosno svi apsurdi – socijalnom genetikom nasljeđeni faktori, intelektualni i moralni “dometi” pojedinaca, izvrnuta i čudna (ne)svijest o temeljnim važnostima za jedan narod i državu, i tako redom? Gdje su uzroci? Šta nam je činiti?
Ličnost ili institucija?
Danas, na početku 21. stoljeća, kad držeći historijsko iskustvo pred očima posmatramo svakodnevne odnose u narodu koji predstavlja kičmu opstanka države, te vrhovne institucije, nude se i sama izviru brojna pitanja i nedoumice. Naprimjer, zar ne uočavamo dvije osnovne bošnjačke historijske konstante kao bolne poraze i promašaje; oslonac na jednu ličnost (suprotnost ideji i sadržini institucije, štaviše uvođenje poslovice kojom se ličnost označava kao institucija – “to je institucija koja hoda”) posebno u teškim vremenima (npr. Gradaščević, Džabić, Firdus, Čaušević, Handžić, Spaho, Smajlović, Izetbegović), i drugo, polarizacija i podjela među Bošnjacima u odsudnom trenutku (npr. Gradaščević – Rizvabegović, Spaho – Maglajlić, Bošnjaci prosrbi – prohrvati, Izetbegović – Abdić – Zulfikarpašić, Izetbegović – Siljadžić)? I, zar nije očigledna veza između ova dva fenomena, tj. zar nije jasno da do polarizacije dolazi upravo iz potrebe da se vežemo isključivo za jednu ličnost, da između više ponuđenih opcija biramo samo jedan način gledanja na stvarnost, umjesto da, kritički pristupajući svemu što je u ponudi, prihvatamo ono što je u skladu s istinom bez obzira na to od koga dolazilo, te na taj način postanemo sljedbenici principa, a ne onih koji tvrde da ih zagovaraju i štite?
Opširnije na portalu Novog vremena:
