Bošnjaci i ideali

Historičari shodno struci, a neki dodatno i iz uvjerenja nastoje spoznati istinu, izučavati historijske događaje kako bi iz njih naučili lekciju, izvukli pouku i otkrili historijske zakone. Esej koji je pred vama plod je lične inspiracije nakon čitanja svojevrsnih filozofsko-historijskih razmišljanja o historijskim zakonima u Kur’anu. Autor tih razmišljanja je jedan islamski učenjak, ali njegovo ime neću navesti iz prostog razloga što smo više skloni gledati ko nešto napiše i prema tome donositi sudove, a ne šta se napisalo što je svakako bitnije od samog pisca.

Često slušamo priču o tome kako je za promjenu dovoljno da se radi na pojedincima, da se pojedinci mijenjaju, da se promjena može očekivati onda kada ozdravi pojedinac jer od njega treba da počne promjena i slično. Međutim, rijetko se nudi odgovor na pitanje šta dalje sa određenim brojem pojedinaca koji dostignu individualnu promjenu i samim time, prirodno, teže ka drugom koraku, većem stepenu djelovanja. Tu vrlo često zastajemo i nismo u stanju učiniti dodatni intelektualni i svaki drugi napor za adekvatan odgovor. Zašto je to važno? Zato što na Sudnjem danu, pored Knjige pojedinačnih djela, svakoj zajednici će se uručiti i Knjiga kolektivnih djela. Tako nas Kur’an uči. A da li smo mi spremni polagati ispit kao zajednica?

Kada pažljivo analiziramo zadnje dvije decenije historije Bosne i Bošnjaka, čini se da je agresija na našu zemlju bila ona „mala borba“ nakon koje su Bošnjaci trebali započeti „veliku borbu“, borbu sa  sobom. No, svjesni smo da se u toj „velikoj borbi“ ne snalazimo najbolje. Ponekad do te mjere da dovodimo u pitanje i postignuća „male borbe“. Pa kako onda do boljeg stanja? Kako do promjene?

Da bi se ostvarila promjena u društvu, neophodno je promijeniti način na koji ono misli i formira svoju volju. Struktura društva mijenja se promjenom ideja i volje ljudi koji ga sačinjavaju. Često citiramo ajet da „Allah neće izmijeniti stanje jedne zajednice dok ona sebe ne izmijeni“. Promjena jednog ili nekoliko pojedinaca u društvu ne može postaviti temelje razvoja društva kao cjeline. Društveno stanje naroda je njihova nadstruktura. Obnova vlastite unutrašnje sadržine je velika borba (duhovno pročišćenje), a obnova njene nadstrukture je mala borba (rat). Mala borba nema efekta bez velike borbe. Zato ćemo danas često čuti krik nekog borca Armije R BiH: „Pa za šta sam se ja borio?!“ Želja za promjenom mora biti čvrsto usađena u srcu svakog pojedinca. Pitanje srca je to što riječima daje značenje, mislima širinu, te određuje cilj i liniju djelovanja vanjskih procesa.

Ideali u društvu

Ideje i volja formiraju ljudsku svijest i kroz ova dva osnovna elementa očituje se ljudska unutrašnja sadržina. Ljudska unutrašnja sadržina je ta koja pokreće historiju, a samo stapanjem ljudskih ideja i volje moguće je ostvarenje ciljeva. Ideal je to što obrazuje čovjekovu unutrašnju sadržinu i pokreće kotače historije. Ciljevi koji pokreću kotače historije određeni su idealom. Svi ciljevi oko kojih se historija okreće i koji se tiču čitavog ljudskog društva potiču iz velikih ideala. Veliki ideal porađa mnoge male ciljeve i specifična pitanja. Što su uzvišeniji i plemenitiji ideali ljudskog društva, to su prikladniji i širi njegovi ciljevi.Veliki ideal društva zavisi od njegovog shvatanja života i svijeta. On je posljedica određenog načina mišljenja i određenog mentaliteta. Društvo izborom ideala utvrđuje vlastiti pravac u historijskom kretanju. Veliki ideal je ono što zauzima svu pažnju i što ljude tjera da se povinuju svim njegovim zahtjevima.

Kaže se da je sloboda prilično dobar ideal. Ona je neophodna. Međutim, da li je njeno postizanje samo po sebi dovoljno ili je ona samo forma koja se mora preći da bi se postiglo „istinsko zadovoljstvo“ i „istinski ideal“? Čini se da je sloboda samo prvi korak u historijskom kretanju.

Bošnjaci su 1992. dobili slobodu, kao i Evropljani recimo početkom novog vijeka kada su se oslobodili „crkvenih“ okova, kako su smatrali. No, da li se time riješio sav problem ovog naroda? Da li Bošnjaci znaju šta će sa slobodom zadnje dvije decenije? Liče li pomalo na brod koji je bez cilja pušten nasred mora?

Naime, može se reći da je sloboda vrlo važna za napredovanje ka „vrhovnom idealu“, ali je krajnje opasno smatrati je životnim ciljem. Sloboda je dobra u smislu oslobađanja ruku i nogu od okova, ali ona sam nije dovoljna da bi se izgradio potpun čovjek. Ne mogu se pokidati sve veze i prepustiti čovjeku da radi šta hoće. Nije dovoljno samo skinuti lance. Čovjek mora znati kako i zašto mora načiniti određeni korak. Evropljani su pogriješili i previdjeli su ovaj aspket kada je u pitanju sloboda. Oni su slobodu učinili svojim ciljem. Sloboda zahtijeva neki sadržaj. Mora se znati zbog čega želimo biti slobodni.

Savremena zapadna sloboda je lišena bilo kakvog sadržaja. Preciznije, lišena je „istinskog“ sadržaja koja čovjeka vodi vječnoj sreći. Npr. sredstva pustošenja u rukama slobodnog, ali neodgovornog čovjeka liče na šibice, pamuk i barut u rukama djeteta koje se s njima igra. To je primjer horizontalne generalizacije i širenja ideala koji sa sobom nosi ovu vrstu problema.

Isti slučaj je sa vertikalnom generalizacijom i širenjem ideala. Jedan dobar i pozitivan historijski primjer, kakav je recimo bio pokret kojeg je prevodio Alija Izetbegović, treba pohvaliti, ali ne previše izvan onoga što mu je bio stvarni izvorni cilj. On može poslužiti kao jedna stepenica na putu ka Apsolutu, ali se ne smije smatrati idealom. Isto tako, npr. kada je u pitanju nacija i slične formacije one mogu poslužiti kao metod ili okosnica na putu k glavnom idealu, a nikako od njih stvarati apsolutni ideal. Polovičan ideal, kakva je sloboda, dobar je i koristan samo ako se učini odmah i drugi korak i daljni napredak ka „apsolutnom idealu“.

Veliko je pitanje jesu li Bošnjaci učinili taj drugi korak. Odnosno, šta su njihovi ideali danas? Jedno je sigurno: Čovjek ne može dugo bez ideala. Nakon slobode, nastaje pauza, a onda čovjek, ako ne krene pravim smjerom, odabire neku istaknutu ličnost među sobom kao ono što će slijediti. Ti narodi slijede svoje „glavešine“ jer su dostigli razinu „vrijednosnog vakuma“ u idealima. Obično tada nastaje aristokratska klasa koja počinje živjeti raskošno. A onda ta okoštala klasa postaje glavni protivnik svim reformama nastojeći očuvati pozicije i status quo. U sljedećoj fazi ta klasa tlači narod i vodi društvo u sigurnu provaliju. Dolazi do njihovog vlastitog uništenja i uništenja njihove civilizacije. To je situacija u kojoj društvo prihvata postojeće stanje kao ideal, što iz lijenosti, što zbog pritiska „ugnjetača“ ili vlastodržaca. Taj ideal nerijetko prerasta u religiju (despotizam, staljinizam, nacizam, fašizam, komunizam, demokratizam i sl.). Naše društvo dvije decenije nakon agresije slično je navedenoj definiciji.

Poznato je da u svakom tiranskom/nepravednom društvu ima šest skupina:

-potlačeni tlačitelji,

-miljenici i savjetnici tiranina, skupina nepismenih, zaostalih i siromašnih ljudi koji nemaju nikakav cilj niti ideal po principu „Mi smo se prvacima našim i starješinama našim pokoravali, pa su nas oni s Pravog puta odveli“. Što je veći broj ovih osoba to je veća opasnost od propasti i smrti društva pri nekoj opasnosti iz vana ili unutra jer smrt društva znači njenu prirodnu, a ne i fizičku smrt, to je jednostavno svakidašnja smrt,

-oni koji shvataju tiransku vlast, svjesni su toga, ali šute o tome nepoduzimajući ništa,

-oni koji se udaljavaju i povlače iz društva i

-reformatori u nepravednom društvu.

Uspjeh jedne zajednice ovisi o velikoj brojnosti ljudi iz zadnje kategorije i što manjem broju skupine bez cilja i bez ideala.

Kod Bošnjaka, u većini slučajeva, danas se može prepoznati ideal u kojem je čovjek nadahnut postojećim stanjem društva sa svim njegovim ograničenjima – tzv. život ukrug. Jednoličan je i dosadan. Čovjek tapka u mjestu, smatra apsolutnim ono što je ograničeno. Prestaje se truditi za viši ideal. Kretanje historije postaje kružno i gubi se svaki napredak. Ovaj fenomen poimanja svijeta i života „od jutra do sutra“ karakteristika je paganskih kultura. Ustvari, gubljenje istinskih ideala vodi u paganizam, obožavanje onoga što je manje vrijedno od samog čovjeka i što je po samo sebi nemoćno, nešto što je loša kompenzacija za nedostatak ideala. Obožavanje prolaznih stvari je opijum (analgetik, privremeno rješenje, kompenzacija) za ljude koji boluju od manjka ispravnih i spasonosnih vrijednosti. U takvom ambijentu budućnost postaje samo ponavljanje prošlosti. Vođe ograničenih ideologija ne čine ništa osim da sprječavaju bilo kakve promjene u društvu. To je ideologija slijepog slijeđenja. Čovjek se prepusti materijalizmu i svakodnevnim potrebama usljed ravnodušnosti i pohotljivosti. Nastaje intelektualni vakum. Ovaj ideal dodatno jačaju tirani ili vlastodršci.

Povijest nas uči da društva koja odaberu ovaj niski ideal „života ukrug“ vrlo brzo postanu umorna i izgube zanimanje za svoj ideal. Nisu u stanju povesti sebe ili ljudski rod naprijed. Jedinstvo golemih skupina masa biva nagrizeno i uskoro nestaje. Svako od njih ide drugim putem. Srca su im razjedinjena, a sklonosti različite. Duše su im neskladne, a umovi tromi.

Sve što preostaje je privid zajednice pod čijom zaštitom se svaka individua uskoro počinje baviti svojim ličnim poslovima ili nekim drugim beznačajnim stvarima jer ne postoji neki veći ideal koji bi mogao pokrenuti sve sile, privući talente i sposobnosti za koje bi se vrijedilo žrtvovati. Kada ideal društva na ovaj način padne svako postaje zaokupiran svojim ličnim poslovima (ishrana, krov nad glavom, lična primanja i sl.)

Pojedinac se na taj način nastavlja izgrađivati, ali u jednom bezvrijednom smislu tj. u smislu kratkoročnog izgrađivanja koje čovjeka zauvijek drži zaokupljenim njegovim materijalnim potrebama i čini ga zatvorenikom njegovih trenutnih potreba i želja do te mjere da prestaje misliti o bilo čemu izvan njih i sva njegova nastojanja počinju se vrtjeti samo oko njih jer ne nalazi ništa drugo u svom životu.

Zajednica koja ne posjeduje viši ideal postaje puki privid bez stvarne egzistencije. Bošnjaci su, nažalost, tome vrlo blizu.

U takvom stanju društvo je suočeno s jednom od sljedeća tri scenarija:

-vanjska opasnost koja ga vrlo lahko podjarmi,

-usvajanje stranog ili uvoznog ideala ili

-povratak izvornom idealu.

Nedavno smo bili smo izloženi ovom prvom, dok je danas na sceni uvoz stranog ideala kroz evropeizaciju u vrijednosno-negativnom kontekstu. Kamo sreće da je taj uvoz išao u pravcu „smisla za poslovnost i organizaciju, metod naučnog rada i tehniku“, kako je svojevremeno pisao Alija Izetbegović analizirajući Evropu. No, od toga za sada nema ništa ili skoro ništa. Ostaje treći, najteži, ali jedini ispravan put – povratak izvornom idealu. A to je u skladu sa sve češćim pozivom na „moralnu obnovu“.

Kada čovjek završi ekperimentiranje s niskim i inferiornim idealima i prestane biti privučen njima, on će se prirodno okrenuti u ispravnom smjeru i odbaciti nazadak, umnu tromost i letargiju. Kao rezultat biće privučen putu koji će ga odvesti historijskom razvoju.

Treći put kojeg bi se Bošnjaci trebali držati

Treći ideal ili treći put je Stvoritelj. Čovjek je ograničen, taj ideal neograničen. Čovjek koji ima ovaj ideal je tzv. „kadih“ – onaj koji se trajno, stalno, postojano kreće, dugoročno i zamorno napreduje. To je ulazni pokret koji znači razvoj i evoluciju. Poput planinara čiji je cilj vrh planine. „Ti nastojiš dospjeti do Gospodara svoga, uz zalaganje, pa susret ćeš Ga.“

Na ovom putu kvantitativno čovjek uvijek napreduje jer se kreće ka beskonačnosti, bezgraničnosti. To je neprekidno i usavršavajuće kretanje. Kvalitativno time čovjek rješava svoj unutrašnji sukob između duha i materije, istine i laži, pravde i nepravde, dobra i zla. Ovaj ideal otvara vrata dvostrukoj promjeni na bolje– i društva i čovjeka. Drugi ideali ne nude ovakvo nešto jer ih čovjek smatra ili sebi ravnima ili nečim niže vrste. Samo u Stvoritelju čovjek može naći sve one sile koje mognu navesti i potaknuti pojedinca ili društvo da uradi određenu stvar.

I još nešto. Zašto je važno da u jednoj zajedinici postoje oni koji pozivaju na dobro, koji žele dominaciju dobra i pravedne odnose. Zato što prirodna posljedica nepravednih djela jedne zajednice nije ograničena samo na pokvarene i nepravedne članove društva, nego obuhvata sve njegove članove bez obzira na njihov karakter i ponašanje. I oni najaktivniji i najčišći u tom društvu će dijeliti ovozemaljsku kaznu koja ih zadesi sa svima ostalima. 

Nažalost, sadašnje stanje odaje sliku prividnog društvenog jedinstva, prividnog pripadanja istoj zajednici, ali u čijim idealima nema skoro ničega zajedničkog, u kojem svako gleda samo svoj interes. Osjeti se šmek „faraonskog“ kod mnogih Bošnjaka koji bi da budu samoproglašeni lideri/glavešine zajednice po principu „Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti!“ Jedno mučno stanje koje je opisano u Kur’anu izrazom „Oni su junaci u međusobnim borbama, ti misliš da su oni složni, međutim srca su njihova razjedinjena zato što su oni ljudi koji nemaju pameti“.

Nacionalne mentalne mahane kao što su zavist zbog uspjeh drugih, odsustvo timskog rada, izostanak efikasne organizacije koja je ukorak s vremenom, borba za uske ineterese, odsustvo strategije i vizije i slični elementi mogu se amortizovati samo odabirom navedenog trećeg ideala.

Sada smo u poziciji nužnog izbora “najmanjeg zla” na svim društvenim poljima jer se ne vidi jaka skupina koja živi i djeluje na principima trećeg ideala. Ima ih koji žive i djeluju na tim principima, ali za sada nedovoljno snažni za prevagu. Nužno je održati i ovo malo što se ima pozitivnog i sistemskog, jer smo nedavno vidjeli, srećom nakratko, da može biti puno opasnije i anarhičnije. U svjetlo kazanog, onog časa kada skupina trećeg ideala postane jaka, utjecajna, dominirajuća, tada se mogu i očekivati značajnije i temeljitije promjene za kojima dugo žudimo.

Pripremio i prilagodio: mr. Sedad Bešlija

Izvor: abom.ba