Boriti se nije samo opcija
U meni još sviraju valovi ovosvjetskog traganja, prisjećanja duše i boli. Šta je život nego sistematiziran skup uspona i padova. Šta je život doli žurba Vječnom.
Mlada sam. Čeka me nešto veće. Čeka me gladijatorska borba, teatralna umiranja, zalasci šareni i uzdasi upitni. Sve što činim, da li je sebičnost, strah, kukavičluk, ljubav ili samo nastojanje da zadovoljim Jednog? Još imam vremena da krenem ispočetka, da pogledam svaku seriju o kojoj sam slušala, pročitam hrpe i hrpe knjiga (Dostojevskog, Tolstoja, Agathu, Selimovića, Andrića ili možda Maka Dizdara), da prošetam ulicama Turske (još jednom i stoput dok mi se duša ne zasiti), imam još vakta da sa svojima ispijam kahve i kahvendišemo po dva sata jer nije ni do kahve toliko, koliko je do naše priče, prisnosti i smijeha. Mogu upisati fakultet, doživjeti najljepše životno doba, upoznati nove ljude i pronaći novu sebe. Pronaći svoju ljubav, reći joj da je volim, mogu slomiti nekom srce i neko ga može meni slomiti, mogu pasti, i pasti, i pasti, pa ustati. I mogu voljeti. Uvijek i zauvijek. Mogu svoje srce (ljudsku dušu uopćeno) staviti na prvo mjesto, i prije no što moja žudnja i mržnja, zavist i strast kažu da su gladne, ostavit ću ih da poste (do kraja života). Snažnija sam i voljenija od svake strasti na svijetu. Jer sam najsretnija na svijetu.
Dok moja egzistencija što pod moranjem, neizostavno, strpljivo i voljno cvjeta u decembru, ljetni dani joj dođu samo kao godišnji pad i melanholija. Lekcija da je srce građeno i od onih emocija što te natjeraju da ustaneš i možda potražiš najbliži most da se baciš (ili možda ne ustaneš, ako depresija udari u epicentar emocija). Ali i to prođe. Sve prođe, hvala Bogu. Osim duše koja, naizad, luta kud je naše misli odvedu, i na kraju se vrati tamo odakle je i došla. Zaboravna, prepuštena svom sebstvu.
Zateknem se nekad, kad se skupe obaveze, a lijenost pokuca na vrata, kako razmišljam o svemu što je prošlo i mom trenutnom stanju. Koliko sam puta isplanirala unaprijed kako bi sve trebalo ići, bliže i dalje planove. Ništa ispunila nisam. Tu sam gdje sam. Intencionalni samoodgoj je bio samo jedna opcija koja je izgledala lijepo. Funkcionalni je stupio na vlast. Neka je, ne žalim se. I to sam naučila svoje srce. Da zna biti zahvalno i ne žali se puno. Za svaku uslugu koju sam tražila (od Boga ili šejtana) dobila sam, svako zlo me zateklo zbog sebičnog bivstva. Naučila sam svoju egzistenciju da egzistira dostojanstveno i odgovorno. Samodisciplina da mi je najbolji prijatelj (kog često ne poslušam).
Saginjem glavu i spuštam je u ruke, dok mi laktovi dodiruju vrhove stola, pokušavajući se osloniti kao čovjek na čovjeka, tražeći utjehu. Tražim taoca, jednu dušu koja bi me odvela u zlatno doba razigranosti, ili možda mirne luke. Neko ko će u meni probuditi utilitarističko čudovište, pohlepnu stranu mog mnogostranog postojanja. Slagat ću sebi neku dobru laž i reći svijetu da sam bolje nego ikad. O slabostima moga srca. Zatim ću se rasuti u komade, reći sebi lošu laž (da ne mogu više) i stjerati svaki atom sebe u ćošak ova četiri zida koja služe kao dobra podloga za laž.
Sve što ja jesam, i vi ste. Sve što mene tišti, i vas će. Sve što me razveseli, i vas može.
Ja ne pišem dnevnik, niti ‘istresajuću’ poruku najboljoj prijateljici, pišem ono što se tiče svake duše koja traga za ličnom legendom. Koja svaki dan prolazi kroz proces dezintegracije i gleda u nebo nadajući se čudu. I ono dođe. Ne samo. Ti stvori čudo, ‘dodaj svetu malo boje’, možeš u nebo gledati i vidjeti samo oblake, a možeš i stvoriti dugu i reći sebi da još nije kraj. Budi svoj kompas i šareni pogled na svijet. U tebi su nježne iskre.
Ja svoju snagu provlačim kroz slabosti time što svoja umiranja učinim teatralnim, a svaku objektivnu stvarnost estetski prikažem pokušavajući ‘vangogovski’ tugom naslikati radost. I ovo nije samo još jedan oksimoron kojim iskačemo iz šina i pravimo se da je sve uredu. Svaka tuga u sebi krije svoju beneficiju. Sve što moraš jeste da je pronađeš.
Nemoj željeti život bez briga, faraonski bježeći od najmanje mogućnosti uboda.
Bez slabosti ne bi spoznali sopstvenu snagu, tačnije ne bi je izgradili, a kako bi ti tako sitan kroz život, bez ožiljaka i naučenih lekcija.
Mi, ljudi, smo zaista zadivljujuća bića, milijarde mikrokosmosa što u sebi kriju dio Hamzine hrabrosti i Ibn Abbasove učenosti. Dio Jusufove ljepote i Ejjubove strpljivosti. Muhammedove iskrenosti i one uzorne ustrajnosti (svega onog što je karakterisalo posljednjeg bezgriješnika). Zar nije motivirajuće i ohrabrujuće za naše srce kad se spomenu oni što su bili spremni na sve. SVE. Za zadovoljstvo Onog Jednog. Jedinog. I kad ti neko kaže da se u tebi krije dio njih. Jesi li spreman da taj dio usavršiš ili ćeš pustiti da sve padne u vodu jer su slabosti zauzele teritoriju tvoga srca?
Budimo snažni, u svakom smislu.
‘I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.’ (8:46)
Za Akos.ba piše: Krkalić Azra