Etika neslaganja u islamu: Bolest neslaganja
Prvo poglavlje
Današnji muslimanski svijet muče mnogobrojne bolesti koje su se raširile u skoro svaki aspekt njegovog bića. Moralna obamrlost i intelektualna paraliza, razaranje iznutra, podjarmljenost izvana, odsutnost pravde i poštenog poslovanja, eksploatacija i korupcija, krajnost neznanja i bolesti, siromaštvo i propast, ovisnost i nesigurnost, neslaganje i krvavi razdori – lista je duga i bolna.
Broj i važnost ovih tegoba je sposoban da zbriše čitave nacije i skupine ljudi sa lica zemlje, čak i onih obdarenih bogatstvom i prirodnim izvorima.
Pritisnuti ovakvim katastrofalnim mukama. Za čudenje je kako je, u stvari, univerzalna zajednica vjernika – muslimanski Ummet – preživjela. Da je ovaj Ummet pošteđen i da nastavlja da postoji do danas, može se protumačiti činjenicom da još čuva zaostavštinu Kur’ana netaknutu, kao i primjer posljednjeg Božijeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Također, to može biti i činjenica da još postoje neki elementi pravednosti u ovoj zajednici koji nastavljaju da ovise o Allahu, dželle šanuhu, i iskreno traže Njegovu uputu i oprost. Ovo možemo zaključiti iz kur’anskog ajeta koji kaže da Allah, dželle šanuhu, nije izabrao da kazni čak ni nevjernike, jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bio među njima i jer postoji mogućnost da se mogu pokajati.[1]
Diskutabilno, najopasnija bolest koja danas pogađa muslimanski Ummet je bolest neslaganja i razmimoilaženja u mišljenju. Ova je bolest postala sveprožimajuća i pogađa svaki kraj, grad i društvo. Njezin užasni uticaj se probio u ideje i vjerovanja, moralnost i ponašanje i načine govora i komuniciranja. Pogodio je i kratkotrajne i dugotrajne ciljeve i svrhe. Kao mračni duh, ona konačno umotava ljudske duše. Ona truje atmosferu i ostavlja srca sterilna i opustošena. Mnogi ljudi su ostavljeni prepirući se jedni s drugima, i dobija se utisak da sva islamska učenja naredbe i zabrane su na raspolaganju Ummetu samo da bi poticali ljude na neslogu i učinili ih bučnim u teškim sukobima.
Ovo je trend koji je u potpunoj suprotnosti sa učenjima Kur’ana i Sunneta. Nakon naglašavanja ogromne dužnosti u afirmiranju Božije jednote (tewhid), i Kur’an i Sunnet naglašavaju jednu stvar iznad ostalih – jedinstvo muslimanskog Ummeta. Njihov je objekat da lijece i izbave Ummet od bilo kakvog neslaganja koje remeti mir i sklad u muslimanskim odnosima i uništava bratstvo vjernika. Može također, biti tačno reci da nakon gnušanja od pridruživanja drugih u obožavanju Allaha, dželle šanuhu, ništa nije više proturječno učenjima Islama nego nesloga u muslimanskoj zajednici. Naredbe Allaha, dželle šanuhu, i Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, su čiste u pozivu za jedinstvom i solidarnošću muslimana, izmirenju njihovih srca, i usmjeravanju njihovih napora ka jednom cilju.
Pošto muslimani imaju čistu vjeru u obožavanju Jedinog Boga, pošto su njihov Poslanik, njihova objava, njihov smjer u kojem se okreću u namazu i priznati razlozi za njihovo postojanje jedni te isti, iz toga mora slijediti da i oni trebaju biti ujedinjeni u zajedničkoj težnji: ”Ova vaša vjera”, kaže Allah, dželle šanuhu, u Kur’anu ”jedina je prava vjera, a Ja sam vaš Gospodar, zato se samo Meni klanjajte!”(21:92) Suprotno ovome, muslimani su, nažalost, zaboravili beskompromisno vjerovanje i obožavanje Allaha i napustili poziv ka ujedinjavanju snaga jednih s drugima.
Mi trebamo biti potpuno svjesni opasnosti ovakvih situacija i učiniti iskrene pokušaje da se suočimo sa korijenima krize muslimanskog nejedinstva. Ova dimenzija je skoro prestala da bude primarni činilac u reguliranju muslimanskih odnosa. To je rezultat iskrivljenog shvatanja Islama, štetnih praksi i pritisaka nametanja od strane neislamskih društava. Obnova vjerske dimenzije i pravilnog shvatanja Islama, su jedine prave garancije za popravljanje naših odnosa, oslobađanja od razlika i otklanjanje svih tragova zlobe iz naših srca. Kako ugodno i kako oduševljavajuće bi to bilo! Ispravno znanje i razumijevanje Islama bi nas usmjerilo na vlastito ocjenjivanje različitih kategorija akcija; šta je preporucljivo ili dozvoljeno, šta je obavezno ili neizostavno, i tako dalje. Bili bismo sposobni da pred sobom imamo više ciljeve naše borbe i budemo oprezni od konstantnog natezanja jednih s drugima kroz svađe i neslaganja. Mi smo nesumnjivo izgubili vlastiti pogled za moralne imperative i stoga smo postali plijen unutarnjoj razjedinjenosti i krvavim razdorima. To je naslijeđe onoga što Kur’an zove “uska i stisnuta egzistencija” i “životni promašaj.” Mi smo završili u impotenciji i uništenju. Takvo je, uistinu, Allahovo upozorenje: ”I ne prepirite se, da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali.”(8:46)
Kur’an nam navodi historiju sljedbenika ranijih poslanika kako bismo izvukli lekcije i upozorenja iz njih. Ona jasno pokazuje kako se narod uspinje, kako se civilizacije grade, kako cvatu. Ona nam pokazuje, također, kako i propadaju. Mi smo upozoreni da su pad i slom direktne posljedice nejedinstva i bolesti neslaganja i sklizavanja u usko frakcionaštvo:
”I ne budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju, od onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili; svaka stranka zadovoljna onim što ispovjeda.”(30: 31-32)
Svađe koje vode podjeli i nejedinstvu su slične odbijanju upute Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i otudivanju od njega. Allah, dželle šanuhu su obraća svome Poslaniku Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u pogledu “onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili” i kaže: ”Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili.”(6:159) Ovaj ajet izražava osudu svih sektaštava koji izrastaju iz ljudske netolerantnosti, uzajamno-isključivih tvrdnji o bivanju “jedinih pravih eksponenata” uzvišenih ucenja.
Ovaj ajet je primjenjljiv na sljedbenike objave koja je prethodila Kur’anu. Njihov problem nije bio u tome da su imali malo znanja ili da je njihovo znanje zavodilo na pogrešan put; njihov je problem bio da su koristili znanje da bi počinili nepravdu i posijali uzajamni antagonizam: ”A podvojili su se oni kojima je data knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisti.”(3:19) U svjetlu ovog ajeta možemo upitati da li su muslimani pravi čuvari posljednje autentične Božije objave i istinskog znanja i uputstva koje ona sadrži, ili su sljedbenici slabosti sljedbenika prethodnih objava, njihovih težnji za međusobnom zavišću i mržnjom, i drugih pojava destruktivnog ponašanja kojeg su uspostavili.
Neslaganje, uzajamna zavist i religiozni rascjep su stoga bili činitelji koji su direktno doprinijeli nedjelima Židova i kršćana u predkur’anska vremena i zamjeni njihovih religija. Njihova historija je jasna i trajna lekcija za one koji čuvaju zaostavštinu autentične objave (Kur’an) i Muhammedovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, poslanstva. Ova je činjenica još jača ako se shvati da više nema zamjene ili abrogaciji Kur’ana. U jednom smislu ova činjenica daje neki optimizam da su bolesti kojima je muslimanski Ummet pogoden pri kraju. One mogu, ili nastaviti truhliti u Ummetu koji ustrajava u malaksalosti ili biti izliječene. Ovo je ishod za kojim mnogi čeznu. Ako se to dogodi unutarnja razjedinjenost će prestati i Ummet ce biti ponovo na pravom putu, zdrav i pun života. Ovo su mogućnosti koje završna Božija objava pruža, i ovo su odgovornosti i izazovi koji su stavljeni pred muslimanski Ummet.
Kako postići ovaj ishod?
Trebamo prvo prepoznati da postoje prirodne razlike u načinu kako različiti ljudi gledaju stvari i vode svoje poslove. U svakoj individui postoji urođena jedinstvenost koja u velikoj mjeri doprinosi različitosti koja je neophodna za gradnju ljudskog društva. Bilo bi nemoguće uspostaviti društvene odnose među ljudima koji su nalik jedan na drugoga i koji imaju iste kapacitete. Tada ne bi bilo prostora za interakciju, davanje i poboljšanje. Razlike u nadarenosti i umijeću potiču iz razlika u individualnim, mentalnim i funkcionalnim vještinama. Kada se ove prirodne i potrebne razlike kombiniraju, one tvore ljudski boljitak. U svemu ovome mi vidimo manifestaciju Božije moći i mudrosti.
Ako razlike u mišljenjima operiraju u zdravom okružnju, one mogu obogatiti muslimansku misao i stimulirati intelektualni razvoj. One mogu pomoci proširenju perspektiva i uciniti da gledamo na probleme i pitanja u njihovom širem i dubljem okviru i uz veću preciznost i temeljitost. Nažalost, sa propadajućim Ummetom to nije slučaj. Sve pozitivne prednosti koje mogu proizici iz zdravih razlicitosti su dale put hronicnim bolestima i smrtonosnom otrovu neslaganja koje slabi i urušava naše duhove i stavlja nas na samouništavajuci put. Situacija je dosegla takvo stanje da se neki od onih koji drže različite pozicije, u stvari, angažiraju na fizičkom uništenju oponenata dok drugi gledaju na neprijatelje Islama kao bliže njima, nego svoju braću muslimane koji imaju ista osnovna vjerovanja. Skorašnja i ranija islamska historija je svjedok mnogih tužnih i bolnih prizora kad su ogromna energija i izvori Ummeta hranili i nastavili da hrane požar neslaganja, sukoba, i građanskog rata, koji samo nastoji da se pojačava svakog dana.
Često su ljudi u nemogućnosti da pogledaju stvari na uravnotežen način i vide različite dimenzije problema. Njihove uske perspektive im jedino dozvoljavaju da vide sporedne aspekte koji se onda uvećavaju i pušu izvan svake mjere, i daje im se važnost i isključivost od bilo kojeg drugog aspekta i problema. Ovaj sporedni aspekt se konstantno komentira i promovira. On postaje baza za suđenje drugima, njihovo preziranje ili prihvatanje. Da bi se ojačao ovaj aspekt pomoć se traži čak i od neprijatelja Islama protiv drugih muslimana koji imaju različite poglede.
“Prenosi se da je Vasil ibnu Ata’[2] bio sa grupom muslimana i naišli su na grupu ljudi koji su se prepoznali kao Haridžije[3]. Vasilovo društvo je bilo u kriticnoj situaciji i suočilo se sa mogućim uništenjem od strane Haridžija, koji su bili mišljenja, da muslimane koji ne dijele njihove poglede, treba ubijati. Vasil je rekao grupi da ce on riješiti situaciju. Haridžije su mu prišli i prijeteći ga upitali:
– Ko ste ti i tvoji drugovi?
Vasil odgovori:
– Oni su mušrici koji traže zaštitu kako bi mogli poslušati Božiju riječ i saznati Njegove zakone.
– Mi ti dajemo zaštitu, rekoše Haridžije.
Vasil im zatraži da ga poduče. Oni su to učinili prema svojim shvatanjima. Na kraju Vasil reče:
– Ja i oni koji su sa mnom prihvatamo (ono što ste nas podučili).
A Haridžije potom rekoše:
– Idite u društvu jedni s drugima jer vi ste naša braca u vjeri.
– Na vama nije da to kažete, odgovori Vasil, i prouči slijedeci kur’anski ajet: ”A ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega.”(9:6)
– Dozvolite nam, onda da stignemo do našeg pouzdanog mjesta, reče Vasil. Haridžije pogledaše jedni u druge i rekoše:
– To ćete imati.
Vasilu i njegovoj grupi bi dozvoljeno da idu svojim putem i oni stigoše kućama sigurni.”
Anegdota pokazuje kako je žestina različitosti dosegla nivo gdje muslimani sa razmimolilažećim pogledima po nekom sporednom pitanju nemaju alternative nego da se pretvaraju da su nemuslimani kako bi izbjegli teror i moguću smrt od strane disidentnih muslimanskih grupa koje sebe smatraju za jedine posjednike autentične, nepatvorene istine. Nemuslimani su uživali više sigurnosti u rukama ovih disidenata nego njihova braća muslimani!
Nasilničko neslaganje ihtilaji sebične, egoistične motivacije (heva’) imaju tendenciju razvoja i povećavanja. One prodiru duboko u psihu osobe i koče njezin um, stavove i osjećanja. Mogućno je i da osoba izgubi kompletan, sveobuhvatni pogled na stvari. U tom procesu ona ignorira zajedničke više ciljeve Islama i njegove osnovne principe. Takvoj osobi ponestaje vizije i uvida i zaboravlja elementarne zahtjeve islamskog ponašanja. Ona gubi sve osjecaje za uravnoteženost i prioritet. Govori koji nisu bazirani na spoznaji lahko joj padaju na um, kao i presude bez prosvjetljenja i praksa bez podržavajucih dokaza. Sa ljudima poput njih oko nas, optužbe se množe, ljudi se etiketiraju kao devijantni i griješni, a drugi se proglašavaju nevjernicima (kafirima).
Osoba mučena ovim mahanama postaje lahak plijen slijepom fanatizmu. Njezin je svijet ispunjen tminom i mrakom koji su u stvarnosti, ništa drugo do odraz njezinog jadnog “JA” na koje svjetlosti znanja, mudrosti i razboritosti na sijaju: “A onaj kome Allah ne dadne svjetlo nece svjetla niimati.”(24:40)
U rukama slijepih sljedbenika i neukog svijeta, pravne škole i pravnički sudovi i mišljenja koji su došli od osoba dubokog uvida i sposobnosti su degenerirale u vrstu pseudo-intelektualnih frakcionizama i politickih fanatizama. Kur’anski ajeti i Poslanikovi, sallallahu ‘alejhi ve sellem, hadisi su upotrijebljeni selektivno kako bi podržali jedno ili drugo mišljenje i svaki ajet ili hadis koji se ne slaže sa stajalištem odredene frakcije biva smatran neprimjenjivim ili dokinutim. Ukupni rezultat je da se fanatizam povecava i da smo baceni nazad u vrstu neznanja koja je postojala u pred-kur’ansko doba kad je preovaladavajuce nacelo bilo: “Lažac iz plemena Rebi’ah je bolji od iskrenog čovjeka iz plemena Mudar.”Drugim rijecima: “Moj narod je bolji, bio u pravu ili u krivu.”
Rani muslimani jesu imali neslaganja, ali njihova neslaganja su bila razlicitosti mišljenja, a ne razlozi za otudenje i sektaštvo. Oni su se razmimoilazili, ali se nisu razilazili. Ovo zbog toga što je jedinstvo srca i ciljeva bilo daleko važnije nego sebicna promišljanja. Oni su uspijevali da se izbave od osobnih slabosti i bili su snažni da prepoznaju i isprave bilo koju grešku koju su pocinili. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je jednom rekao ashabima o covjeku koji je bio medu najboljima od njih i o dobrim vjestima da je on jedan od onih koji ce uci u Džennet. Oni su preispitali njegove stavove i pokušali da shvate razloge za ovu izvanrednost. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, im je rekao da je tomu razlog cinjenica da taj covjek nikada ne bi otišao spavati a da bi u njegovu srcu postojala i trunka zlobe prema bilo kojem muslimanu. Izvor nesrece koja nas danas pogada je sa nama, u našim srcima. Naša težnja ka izolacionizmu je samo odraz našeg samovjerolomstva. U unutarnjim aspektima, ne moramo se puno razlikovati od ostalih. Allah, dželle šanuhu, kaže: ”Ne griješite ni javno ni tajno!”(6:12) Na nivou Ummeta, možemo pogledati unazad i vidjeti da je muslimanski svijet jednom bio jedna država, skrbeci sebi najvecu legitimnost iz vezanosti za Ku’an i Sunnet. Sada je postao nekih sedamdeset osam malih država sa bezbrojnim i širokim neslaganjima medu sobom. Svaka od ovih država glasno deklarira jedinstvo, ali u svakoj državi nalazi se nekoliko, cesto suprostavljenih, entiteta, kao i onih zvanicno sponzoriranih “islamskih” tijela. Oni koji rade za Islam danas, cesto tobože povezani sa zadacom ponovnog uzdizanja Ummeta, nisu u stvarnosti u boljoj situaciji od zvanicnih organizacija koje oni vode.
Naša je kriza, u stvari, intelektualna, i vrlo je ozbiljna. Kada jednom intelektualna aktivnost i rezultat u muslimanskom svijetu budu cvrsti i kada muslimanski Ummet ponovo izvede svoju fundamentalnu i najvišu legitimnost iz odanosti Kur’anu i Sunnetu, onda ce biti sposoban da potvrdi poruku Islama i izgradi civilizaciju uprkos teškocama naših materijalnih okolnosti. Mi smo sigurni iz Kur’ana da: ”Zaista s mukom je i last.”(94:5)
Naše odstupanje od Kur’ana i Sunneta nas je odvelo u svade i uništenje, jer Allah, dželle šanuhu, kaže: ”I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali.” (8:46) Islam je dokrajcio bezvrijedna grupašenja u unutarnjoj Arabiji; svako pleme ili grupa je imala svog sopstvenog boga kojem je bilo poslušno. Islam je izbrisao sve ove lažne bogove.
Muslimani kao cjelina, danas ne trebaju primjedbe o oskudnim materijalnim sredstvima ili o ogranicenosti postojanja. Oni su danas u sredini potrošackih nacija, bilo to ideja ili roba široke potrošnje za življenje. Njihova stvarna bolest leži u gubitku sveobuhvatne važnosti njihove vjere i svijesti za jedinstvenim i zajednickim ciljevima. Takoder, od njih je otišla i svijest o višim ciljevima i pravovaljanosti njihovih života. Paraliza je pogodila i njihovu odlucnost i njihovo odlucno intelektualno nastojanje.
Kako da izademo iz intelektualne paralize koja pogada muslimanski um i moralne krize koja djeluje na muslimansko ponašanje, osim hvatanjem korijena ove intelektualne krize i ispravljanjem metodolgije razmišljanja? Mora postojati obnovljen pritisak na intelektualno oblikovanje i oporavak osjecaja za prioritet. Ovi ciljevi moraju igrati istaknutu ulogu u treniranju novih generacija.
Ne postoji način za postizanjem svega osim vracanjem na nasljedstvo ranih generacija muslimana koje su zabilježene zbog njihovog nepokolebljivog vezivanja za Kur’an i Sunnet. Dio ovog nasljedstva je bila neprekidna potraga za stvarnim znanjem i primjenom tog znanja. Mi trebamo vratiti duh ovog istraživanja i obezbjediti garancije kako bismo osigurali da se ono nastavlja. Veza izmedu znanja i etike mora biti ponovno uspostavljena. Principi i pravila izvodenja i zakljucivanja, da bi regulirali neovisno rezoniranje, takoder trebaju biti vraceni na svoje mjesto. Proucavanja koja ce osigurati jedinstvo Ummeta moraju biti razvijena i podrucja medusobne saradnje definirana s ciljem postizanja muslimanske sloge. Sve ovo treba biti ucinjeno na jasan sistematican nacin, kroz Božiju milost.
Ova knjiga je mali pokušaj da trasira put naprijed. Svjesni duboke tragedije koja nas obuzima, neki su sugerirali da bi knjiga kao što je ova trebala razmatrati objektivnu situaciju koja sada postoji u muslimasnkom svijetu i preporučiti rješenja za postojece razlike i okolnosti koje su dovele do toga da se islamski pokret u jednoj jedinoj državi podijeli u devedeset tri organizacije neovisne jedna od druge. Ovakva situacija, naravno, odaje visinu nemarnosti prema islamskim idealima, baruštinu sukobljavajucih interesa i težnji.
Bilo kako bilo, treba biti oprezan od agresivnog neznanja, arogantnih tvrdnji fanatika, nametljive i svadlj ive prirode, onih koji su tvrdoglavi i intriga i zavjera konspiratora. Svjesno poricanje ovih tendencija i jasno i otvoreno eksponiranje konfliktnih pozicija i interesa razlicitih islamskih grupacija nece, po mom videnju, donijeti mir, trezvenost i suradnju u muslimanskoj areni. Medutim, opskrbljivanje muslimana, posebno mladih, sa jasnim znanjem i osjecajem za islamsku etiku i pravila ponašanja (adab) je preduslov i garancija postizanja toga mira, sklada i suradnje, inša’allah.
Znanje islamske etike i pravila u radu sa različitostima, svjest o tim principima u vladanju sa različitim suprostavljenim grupama u Ummetu, i odgoj muslimana da žive u skladu sa tim normama će nesumnjivo osloboditi izobilje energija u Ummetu – energija koje su sada rasute i potračene u teatrima zaludnih unutarnjih sukoba.
Kada muslimanski um postane svjestan svoje civilizacijske uloge, počet će tražiti da ponovo pridobije nazad one koji pripadaju Ummetu, ali koji su otuđeni. Svjesni radnici za Islam su odgovorni za hitan rad na građnji čvrste i stabilne baze za restauraciju jedinstva i zdravlja Ummeta, i eventualno za ponovno izgradnju islamske civilizacije. Jedan trenutak dijeli život i smrt. Ako je naše određenje iskreno, ne postoji ništa što nas može spriječiti od oporavljanja muslimana od antiislamskih utjecaja jer, prema Allahovom obećanju, doći će dan kada će se vjernici radovati Allahovoj pomoći, a izgubljeni će biti, tada i tamo, svi oni koji su pokušavali da svedu na ništa istinu koju nisu uspjeli shvatiti.
[1]Kur’an: 8:3 3
[2] Vasil ibnu Ata’ se smatra osnivačem Mu’tezilijske škole. Umro je u Basri 131. godine po hid’ri. Za detaljnije informacije pogledaj poglavlje 5., bilješka 57.
[3] Haridžije ili Separatisti, pogledaj, takđer, peto poglavlje bilješka 58.
Nastavlja se, ako Bog da.
O knjizi opširnije možete pročitati na linku ispod:
Prikaz knjige ‘Etika neslaganja u islamu’ autor Taha Džabir El-Alvani
“Etika neslaganja u islamu” Taha Džabir El-Alvani
Prijevod sa engleskog: Ermin Sinanović
Naslov originala: Taha Jabir Al-‘Alwani, Ethics of Disagreement in Islam (Herndon: International Institute for Islamic Thought, 1993)
Recenzenti prijevoda: dr. Fikret Karčić i dr. Šukrija Ramić
Lektura i korektura: Nermina Ferizbegović Sarajevo, 1996. god. / 1417. g. po Hidžri
Akos.bA
