Bliski istok na trpezi vukova: Tajni sporazumi (1914-1921)

Iako su evropske države sve do početka Prvog svjetskog rata težile ka pronalaženju rješenja za podjelu područja Bliskog istoka i posebno Osmanske države, nikako nisu mogle da se usaglase  i dođu do rješenja kojim bi se sve strane zadovoljile.

Budući da se, zbog više interesa za isti teritorij, nisu mogli usaglasiti oko podjele, cijela ova problematika definisana je kao Istočno pitanje i postalo je jedno od najbitnijih pitanja u političkoj historiji. Osmansko-ruskim ratom iz 1877-1878. godine sve veće sile usmjerile su se ka Osmanskoj državi, stvarajući ekonomske i političke strategije za svoju korist i od tog perioda počele su se oblikovati fizičke i političke granice Bliskog istoka. Početkom 20. stoljeća 80% zemalja bilo je pod protektoratom evropskih država. U istom periodu pojavljuje se i nafta kao neizostavan izvor energije u modernom svijetu. Alternativa uglju, koji se do tada koristio kao izvor energije, bila je nafta, ruda na kojoj je plivao Bliski istok.

Cijelo ovo područje će za kratko vrijeme postati područje prema kojem će oči velikih sila biti uprte. Dok su trajali pregovori Engleske, Francuske i Rusije oko Bliskog istoka i podjele preostalih 20% zemalja, Italija i Njemačka htjele su za sebe dio kolača i učestvovati u ovoj podjeli. Kada se pogleda iz ove perspektive, jasno je da, pored toga što je Bliski istok područje gdje žive muslimani, bitno je i zbog strateške, ekonomske i političke moći koju će ostvariti država koja ovlada ovim područjem.

Pored nastojanja sultana Abdulhamida da sve ove zemlje drži u neizvjesnosti, država je bila u vrlo osjetljivom položaju po pitanju vanjske politike, iako je približavanje njemačkom faktoru značilo držanje ravnoteže. Koliko god je Njemačka bila snažan saveznik Osmanlija, bilo je upitno može li se to prijateljstvo suprotstaviti koaliciji Engleska-Francuska-Rusija. Napokon se desilo to čega su se i plašili, 1904. godine Engleska je potpisala ugovor sa Francuskom, a 1907. godine i sa Rusijom. Pomenuti ugovori pokazivali su da Osmansku državu čeka vrlo težak period i velike promjene na Bliskom istoku. Nakon što je Osmanska država stala uz Njemačku u oktobru mjesecu 1914. godine, sile Antante počele su sa kovanjem plana oko podjele osmanske zemlje.

Dok je trajao Prvi svjetski rat, države Antante su među sobom zaključile sporazume i nekada su ih samo bilateralno  potpisivale a nekada svi zajedno. Uprkos tome što krajem rata pomenuti ugovori do kraja nisu implementirani, bili su važni jer su, i pored brojnih izjava i obećanja tokom rata, otkrili njihove namjere i konačne ciljeve. Sporazumima Istanbul, London, Sykes-Picot i Saint-Jean de Maurienne podijeljen je Bliski istok i preraspodijeljeni su energetski izvori za kojim je moderni svijet vapio.

Pljačka osmanske imovine

Tajni sporazumi koje su evropske države međusobno potpisale oko podjele osmanske zemlje ukazivali su na ponovno uspostavljanje ravnoteže u svijetu i podjelu energetskih izvora na Bliskom istoku u bliskoj budućnosti. Jedan od ovih sporazuma bio je i onaj potpisan na konferenciji u Istanbulu, koja je počela 12. marta, a okončana 10. aprila 1915. godine. Ovim sporazumom, koji je bio aktuealn početkom Prvog svjetskog rata, predviđeno je davanje Bosforskog moreuza i Istanbula Rusima, dok bi se Engleska i Francuska zadovoljile drugim dijelovima Osmanske države. Kada je za vrijeme diplomatskih sastanaka između Rusije, Engleske i Francuske počela Bitka kod Galipolja, Rusija se zabrinula da bi Englezi i Francuzi lako mogli ući u Istanbul i da bi nakon toga vrlo teško napustili ovaj grad, te je opet počela vršiti pritisak i ubrzavati saveznike u vezi sa prethodnim dogovorima. Koncem diplomatskih pregovora odvijenim u vrlo kritičnom periodu, Englezi i Francuzi, u datim okolnostima, nerado su prihvatili ponudu Rusije i obznanili svoje želje. Prema postignutom dogovoru, Engleska će anektirati Egipat i Kipar, a sveta mjesta će biti pod posebnom upravom. Francuska je otvoreno tražila Siriju, dok je pitanje Palestine ostalo neriješeno. U ovoj fazi pregovora primjetno je da Engleska i Francuska nisu bile poduzimale konkretne korake oko podjele osmanske teritorije, ali su, ipak, morale da iznesu svoje zahtjeve, budući da je Rusija vršila pritisak oko zauzimanje Istanbula i moreuza. Cilj Rusije je bio jasan, dok su, s druge strane, Engleska i Francuska međusobno trebale podijeliti druge dijelove. S tim u vezi, u narednim mjesecima održavani su biletarealni sastanci, što će rezultirati Sporazumom Sykes-Picot. Početkom rata Italija je bila neopredijeljena i nastojala je kreirati za sebe najpovoljniji ishod. U martu mjesecu 1915. godine, u samom početku Galipoljske bitke, Engleska, Francuska i Rusija su, nudeći Italiji dio osmanske teritorije, nadali se privući je u svoje redove. Prema Londonskom sporazumu, potpisanog 26. aprila 1915. godine, sva prava Osmanske države i sultana u Libiji trebala su pripasti Italiji, dok bi, s druge strane, zauzvrat trebali se složiti sa posebnom upravom nad Arabijom i svetim mjestima koju su zagovarale Engleska, Francuska i Rusija. Ubrzo nakon potpisivanja Londonskog sporazuma, Italija je 23. maja 1915. godine proglasila rat Austriji i na taj način postala članica Antante.

Derući kartu…

Londonskim sporazumom Istanbul i moreuzi prepušteni su Rusiji, dok su se, s druge strane, Engleska i Francuska međusobno trebale dogovoriti oko preraspodjele drugih  teritorija. Pored toga, Engleska je postavila uslov da uprava nad svetim mjestima bude u rukama muslimana. Budući da su Englezi kolonizirali veliki broj zemalja u islamskom svijetu, nastojali su stvoriti muslimanski centar pod svojom kontrolom i na taj način spriječiti strah od panislamizma, kojeg su Englezi smatrali velikom prijetnjom po svoju sigurnost. Upravo ovo je bio razlog zbog čega su Englezi zagovarali posebnu upravu nad svetim mjestima.

Uspostavljena je veza sa Šerif Husejinom, protagonistom arapskog hilafeta pod njihovom kontrolom i jedne arapske države koja bi obuhvatila cijeli Arabijski poluotok. Nekoliko mjeseci nakon Londonskog sporazuma intenzivirani su razgovori o ovoj ideji. Potreba za arapskom pobunom protiv osmanske vojske u toku trajanja rata i važnost jedne ovakve nezavisne države za korist Engleske rezultiralo je prihvatanjem Šerif Husejinovih želja uz određene iznimke. Kada su Englezi u novembru 1915. godine saopštili Francuzima o njihovom tajnom dogovoru sa Šerifom Husejinom, Francuzi su počeli sa pritiscima da se utvrde tačke Londonskog sporazuma. Na ovaj način je, kao rezultat dogovora predstavnika Engleske Sir Mark Sykes-a i predstavnika Francuske Charles Francois Georges Picot-a, nastao poznati Sporazum Sykes-Picot.

Odvajanje arapskih naroda i Sporazum Sykes-Picot

Englezi su, kršeći sve ono što su obećali Šerif Husejinu, zajedno sa Francuzima podijelili teritoriju Bliskog istoka, čime su primorali Rusiju, koja je smatrala da ima pravo nad ovim dijelom svijeta, da potpiše Sporazum Sykes-Picot, prema kojem bi Francuskoj pripala cijela Sirija, Libanon, Adana i Mersin. Prema ovom sporazumu Engleskoj bi trebala pripasti iračka teritorija između Bagdada i Basre i luka Haifa na Sredozemnom moru. Pored ovih dijelova, svaka od dvije države ima pravo na po jednu interesnu zonu, pa je tako Francuskoj pripao sjeverni dio željeznice Kirkuk-Akra, dok je Engleskoj pripao južni dio iste željeznice. Budući da se pitanje Palestine nije riješilo, ona je dobila međunarodni status, dok je za ostatale arapske zemlje predviđeno da bude nezavisne.

Nakon što su sve dogovorili na bilateralnim sastancima, Sykes i Picot su obavijestili Rusiju o konačnom dogovoru i u martu mjesecu 1916. godine počeli završne pregovore s njima. Ne zadovoljivši se samo Istanbulom i moreuzima i smatrajući da su Engleska i Francuska dobile više od nje, Rusija je zahtijevala dio teritorije u sjevero-istočnoj Anadoliji. Engleska se nije protivila ovakvom razvoju događaja i prihvativši konačnu verziju sporazuma pod uslovom zaštite prava i koristi Rusije, nastao je Sporazum Sykes-Picot. Ovaj sporazum, kao i svi drugi, ostat će tajni sve do okončanja rata. Međutim, Italija se požalila  na dio teritorije koji je dobila i u okviru ovog sporazuma zahtijevala je nove teritorije. Podsjećamo, Italija se naknadno uključila u rat i dok su trajala previranja oko austrijske zemlje oko Jadranskog mora, u okviru Londonske konferencije, prihvaćeno je da im se da jedan dio osmanske zemlje. Suočeni sa ovom situacijom, a aprilu mjesecu 1917. godine u selu na francuskoj granici, Saint-Jean de Maurienne-u, premijeri Engleske, Francuske i Italije donijeli su nove zaključke.

Dok su, s jedne strane, države Antante međusobno dijelile osmansku zemlju, s druge strane su, uprkos obećanjima koje su davali saveznicima oko podjele zemlje, prihvatili da, kao rezultat internih dogovora, dijele zemlju sa trećim stranama. Jedan od najboljih primjera jesu nesuglasice nastale kao rezultat obećanja Engleza i Arapa Francuzima. Ovakve nesuglasice dešavale su se i među Arapima. Prema datom obećanju, Šerif Husejinu je dodijeljeno područje Iraka. U dogovoru sa Šerif Husejinom nije spomenut sporazum o dodijeljivanju sjevernog dijela željeznice Kirkuk-Akra Francuskoj i južnog dijela iste željeznice Engleskoj, kao dio interesne zone. Šerif Husejin nije bio obaviješten ni o dodijeljivanju gradova Haifa i Akra Englezima. Kao posljednje, a vjerovatno i najvažnije pitanje, bio je status Palestine. Prema sporazumu, za Palestinu je predviđen poseban međunarodni status. Palestina bi bila priključena nezavisnoj arapskoj državi, iako, može se zaključiti, ni o ovome nije bilo riječi u garanciji datoj Šerif Husejinu.

Uprkos svim ovim proturiječnostima, Šerif Husejin nijednog trenutka nije posumnjao i uprkos upozorenjima Osmanlija i izlasku na vidjelo svih tajnih sporazuma u Rusiji nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, nije promijenio svoj stav. I pored toga, Englezi su krajem rata ostavili Šerif Husejina samog sa svojim željama o hilafetu i svoja obećanja o ovim pitanjima pravdali su riječima da su “tadašnje prilike zahtijevale tako nešto”.

Zbog statusa Palestine, koji je ostao nejasan tajnim ugovorima postignutim za vrijeme Prvog svjetskog rata, sukoba Francuske i Engleske i arapskih pretenzija, situacija je postajala zamršenija. Pored ovoga, kada je počeo jevrejski ustanak i cionističke aktivnosti, pojavila se još jedna strana koja  je imala pretenzija ka palestinskoj zemlji. Kao rezultat nastojanja i tajnih dogovora ove treće strane, Engleska će u novembru 1917. godine, kako je ranije i najavljeno, “obećati nacionalnu domovinu jevrejskom narodu”, što je, poslije će se ispostaviti, bio temelj za osnivanje države Izrael.

Stoljetna trauma; Bliski istok

Dok su vođeni proturiječni tajni dogovori, pod vodstvom Šerif Husejina – koji je i dalje vjerovao engleskim obećanjima – slomljen je osmanski ustanak u Hidžazu. U oktobru 1918. godine engleske snage su zauzele prostor do Damaska. Nije dugo trebalo da se slomi otpor i u Medini, čime se Arabijski poluotok našao u nezavidnoj poziciji. Arapske vođe, zajedno sa Englezima udružene protiv Osmanlija, morali su se međusobno dogovoriti, budući da se nisu podudarala data im obećanja. Ukoliko oktobar 1918. godine prihvatimo kao poraz Osmanlija, zahtjevanje prekida vatre bit će početak novih događaja koji će u potpunosti promijeniti planove i dogovore postignute za vrijeme rata. Evropske države su prvi put u historiji imale priliku da poredaju stvari na Bliskom istoku kako njima odgovara. Još jedan bitan faktor je taj da su do sada evropske zemlje imale međusobne nesuglasice, dok je sada situacija drugačija; Rusija, Njemačka i Austrija ostale su van dogovora, dok su Italija, Francuska i Engleska podijelile dio plijena. Novi poredak na Bliskom istoku pripremljen je tako da zastalno riješi Istočno pitanje i da sigurnost Evrope ne bude ugrožena. S jedne strane, Osmanska država mora platiti cijenu izgubljenog rata, dok s druge strane, noćna mora Evropljana, panislamizam, zauvijek mora biti uništen. Prema tome, polazna tačka panislamizma, Osmanska država, mora biti tako rasturena da se više nikada ne uspije oporaviti. Engleska i Francuska bile su saglasne u ideji da je, za njihovu korist i utjecaj, najbolje rješenje stvaranje malih država, oslonjenih na etničke temelje. Skoro pa je bilo dogovoreno da Istanbul i moreuzi, nakon povlačenja Rusa iz pregovora, budu pod međunarodnom kontrolom. Nijedna od dvije strane nisu htjele da ovaj dio prepuste drugoj. 1919. godine Engleska i Francuska su počeli sa iznošenjem različitih stavova po pitanju Mosula, Sirije i Palestine.

Na konferenciju održanoj u januaru 1919. godine u Parizu nije postignut stalni dogovor upravo iz ovog razloga. Kada ni razgovori koji su trajali do jula mjeseca iste godine nisu urodili plodom, naredna konferencija je održana u decembru iste godine, da bi, zatim, u aprilu 1920. u San Remu donesen nacrt konačnog sporazuma, za kojeg se ne može reći da je sve prisutne zadovoljio. Ovaj nacrt sporazuma je stvorilo temelj Sporazumu iz Sevra, kojim se nastojalo prisiliti Osmanlije da ga prihvate u augustu mjesecu iste te godine. Prema njemu, teritorij Osmanske države se ograničava na okolinu Istanbula i mali dio Anadolije i ujedno se Osmanska država prisiljava na odustajanje od svih prava i nadležnosti nad muslimanima u drugim državama koji su do tog trenutka bili pod njihovom zaštitom.

Dijelovi ovog sporazuma djelomično sadrže sporazume iz perioda rata, ali je prevashodno bio orijentisan ka nestanku Osmanske države i opasnosti zvane islam. Rat za nezavisnost koji je buktio u Anadoliji uveliko će spriječiti ostvarivanje ovih planova. Međutim, članovi sporazuma, koji se Osmanlijama nasilu nastojao nametnuti, a koji se tiču Anadolije i Trakije, ovim ratom samo su ostali na papiru. Ipak, dijelovi sporazuma koji se tiču arapskih i afričkih teritorija predstavili su temelje konačne podjele i poretka. Izgled Blistog istoka sada je bio mnogo drugačiji od onog 1914. godine. Osmanska država zbrisana je sa lica zemlje i na njeno mjesto osnovane su mnoge nacionalne države. Razvojem novih događaja, potpisivanjem novih sporazuma i crtanjem novih karata, Engleska je ponovo, bez sumnje, najviše profitirala i može se reći da je postala vladar Bliskog istoka i država koja će dirigovati traumatične društvene promjene i politička previranja koja su na tom području prisutna do danas.

Autor: prof. dr. Azmi Özcan i doc. dr. Ekrem Saltık

Časopis: Yedikıta; broj: 59; juli, 2013.

Sa turskog preveo i priredio: Tarik Haskić

Akos.ba