Baškim i Fahrija Bajrami: Čuvajmo našu vjeru, tradiciju i običaje kao što ih čuvaju Bošnjaci u  Prizrenu

ZANIMLJIVA PORODIČNA PRIČA IZ  HEROJSKOG GORAŽDA

Baškim i Fahrija Bajrami su osobe koje sa sobom nose interesantnu životnu priču punu zanimljivih elemenata rodoljublja, tradicije i religioznosti koji se u ovoj priči na vrlo poseban način međusobno prepliću.

Na ideju za ovaj intervju došli smo onog momenta kad smo čuli da supružnici Baškim i Fahrija Bajrami uredno popunjavaju rubriku „Moje dobro djelo“ u Ramazanskom bisernom nizu, brošuri koju AKOS redovno štampa svakog ramazana i kao poklon dijeli našim bosansko-hercegovačkim muslimanima.

Ovaj bračni par redovno popunjava Ramazanski biserni niz što predstavlja „maleni spomenar“ koji će nas za par godina vrlo lahko moći podsjetiti koja smo to dobra djela posebno učinili, a na koja smo ponosni, te koji dan i kojeg ramazana.

Ovo nas je zainteresiralo pa smo odlučili sa tim ljudima ući u dublji razgovor i saznati neke životne stvari o njima, koje nismo znali iako su vrlo ugledni akademski građani u Goraždu, herojskom gradu na Drini.

Sa posebnom radošću ulazimo u ovaj razgovor želeći dopustiti ovim čestitim insanima da nam ispričaju svoj životni put od Prizrena do Goražda. Zašto su i kako došli u herojski grad na Drini, te kakve uspomene nose iz Prizrena, tog zaista prelijepog multietničkog grada na Kosovu.

Razgovarao: Admir Iković

Akos.ba: Poštovani, želimo u ovom intervjuu da sa našim cijenjenim čitaocima podijelite neke segmente iz Vašeg života o kojima smo dugo pričali tokom pripreme za ovaj naš intervju. Recite našim čitaocima gdje ste rođeni, i jedno i drugo, i kako ste se upoznali?

Baškim Bajrami:

Fahrija je rođena u Bijelom Polju, a ja u Prizrenu. Živimo i radimo u Goraždu. Ponosni smo na naše tri domovine (Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Kosovo) jer su one spoj naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Fahriju (po rođenju Balijagić) sam upoznao u Prizrenu, mom rodnom gradu, gdje je završila Višu pedagošku školu jer je, zbog rata u BiH, napustila dotadašnje studiranje u Sarajevu. Ljubav između nas dvoje mladih (učiteljice i doktora medicine) krunisana je rađanjem dva sina, Aldina i Hanisa, sada studenata farmacije i fizioterapije.

Akos.ba: Gdje ste stekli svoja prva radna iskustva u Vašim strukama i kad ste i zašto napustili Prizren?

Baškim Bajrami:

Zahvaljujući dobrim ljudima u Prizrenu i okolini, Fahrija je, diplomiravši kao prva u svojoj generaciji, našla posao učiteljice u selu Gornje Ljubinje, podno Šar-planine, u bošnjačkoj sredini, o kojoj, s neskrivenim žarom i  ljubavlju, evocira uspomene na kulturu, tradiciju, vjeru, kao i poštovanje djece, mladih, starih i svih žitelja prizrenske Župe i Podgora prema njoj.

U ratnom vihoru na prostorima bivše Jugoslavije, kada se znalo samo za nacionalizam i mržnju prema drugom i drugačijem, ja sam u svom rodnom gradu, kao mlad ljekar morao volontirati (bez plate) godinu dana, pa sam primljen u Medicinsku školu da, kao spoljni saradnik, predajem anatomiju i prvu pomoć, djeci prvih razreda, što s ponosom ističem jer sam u petogodišnjem radu, nadam se, uspio da svoje stečeno znanje, prenesem tim mladim naraštajima.

Svoje prvo radno iskustvo na poslovima doktora medicine, nakon volonterskog staža, stičem u službi hitne medicinske pomoći Zdravstvenog centra u Prizrenu.

Godine 1999. ratom na Kosovu, stalnim opasnostima po naše živote i živote naše djece, naših porodica i svih stanovnika Kosova, uslovljene genocidnom politikom miloševićevog režima, primorani smo bili napustiti svoj Prizren i svoju dalju egzistenciju potražiti van granica tzv. Jugoslavije.

Akos.ba: Kad ste došli u Bosnu zašto ste baš izabrali Goražde kao mjesto življenja i kako su Vas te 1999. godine primili građani ovog herojskog grada na Drini?

Baškim Bajrami:

Krajem juna 1999. godine dolazim u Goražde, jer sam dobio ponudu za posao doktora medicine od strane (sada rahmetli) dr. Edine Ćengić, tadašnje direktorice Doma zdravlja, kojoj sam neizmjerno zahvalan jer mi je omogućila da svoj dalji profesionalni rad i egzistenciju porodice nastavim u sredini s bošnjačkim narodom, što mi nije predstavljalo problem s obzirom na sličnosti u kulturnom, jezičkom, tradicionalnom i vjerskom pogledu.

Rhm. dr. Edina Čengić se, takođe, angažovala oko posla za suprugu Fahriju, upoznavši nas s g-dinom Alijom Lapom, tadašnjim direktorom OŠ u Vitkovićima, koji je i bio njen prvi direktor u Goraždu.

Goražde, herojski grad, je bio naš izbor s obzirom na preživljene ratne strahote, na potrebnu (postratnu) pomoć u svakom pogledu, naročito medicinsku, na dug prema šehidskim porodicama, na pomoć izbjegicama i ratnim vojnim invalidima, demobilisanim borcima i djeci bez roditeljskog staranja.

Iz zahvalnosti prema goraždanskoj dobrodošlici, gostoljubivosti, srdačnosti, nesebičnosti te pruženim rukama pomoći, svim svojim bićem pomagali smo, pomažemo i pomagaćemo stanovnike Kopača, Ustiprače, Višegrada, Čajniča, Rogatice, Ustikoline, Foče, Prače i Hrenovice (medicinskim zbrinjavanjem i prve pomoći kako u obilasku povratnika, tako i u ambulantama Doma zdravlja) ali i obrazovanjem najmlađih naraštaja od strane supruge Fahrije (u Vitkovičima, Bogušićima, Beriču, Goraždu i Međeđi).

Akos.ba: Već ste skoro 19. godina stanovnici Goražda. Imate i dva sina. Recite nam čime se oni bave i kakve su njihove vizije za budućnost. Na koji način razmišljaju? Kako vide Goražde u budućnosti? Šta se Vama i njima posebno dopada u Goraždu?

Baškim Bajrami:

Naši sinovi, Aldin i Hanis, iako nisu rođeni u Goraždu, Goražde smatraju svojim gradom jer su ovdje završili i osnovnu i srednju školu. Njihova vezanost za Goražde još je veća jer su ovdje upisali i, ako Bog da, uskoro će i diplomirati farmaciju i fizikalnu medicinu. Njihov izbor za dalji rad ostaje Goražde, grad u kome su stekli prijatelje, poznanike i prve iskre ljubavi.

Njihova buduća zanimanja vode ih u sferu nesebične pomoći ljudima, što već stiču u praktičnoj nastavi na Internacionalnom univerzitetu u Goraždu.

Goražde, grad na obalama prelijepe Drine, svojom urbanom cjelinom, s primjesama orijentalizma u mahali, i savremene gradnje na desnoj obali Drine, spoj je tradicionalnog i savremenog koga vežu mostovi koji spajaju sve ljude, sve običaje, sve kulture i vjere.

Goražde i Drina tako trebaju biti centar turizma ovog dijela Bosne i Hercegovine sa svojim prirodnim bogatstvima, hladnim vodama i zelenilom, poljoprivrednim proizvodima, ali i industrijski centar (prerađivačka i namjenska proizvodnja), a u skorijem vremenu i centar visokoškolskog obrazovanja.

Akos.ba: Shodno okolnostima, rekli ste da posjetite i rodni Prizren i obiđete prijatelje i rodbinu tokom godišnjih odmora u tom kraju. Recite nam nešto o Prizrenu? Šta je to što je posebno lijepo u ovom gradu i zbog čega bi naši čitaoci trebali posjetiti ovaj, posebno po multietničnosti, poznati grad na Kosovu?

Baškim Bajrami:

Prizren je kulturno-historijsko središte Kosova, muzej pod vedrim nebom, spoj tradicije i savremenosti, multietnički, multikulturalni i multireligijski grad koji se sve više razvija i uljepšava. Grad diše vjetrom prošlosti kroz sakralne objekte islamske, pravoslavne i katoličke vjere iz srednjeg vijeka, nad kojima se diže Kaljaja – tvrđava iz rimskog perioda i koja kao da pruža ruku  dobrodišlice putniku – namjerniku.

Spoj takve multireligioznosti jeste Šadrvan, centralni gradski trg sa česmom, kojim dominiraju Sinan pašina džamija, saborni pravoslani hram i katolička katedrala. Nije bez razloga i jedna čaršija ponijela naziv Papaz (popova) čaršija kako bi dokazala svu širinu prizrenske multietničnosti.

Kameni most je biser među mostovima na prizrenskoj Bistrici i mjesto je susreta kultura, vjera, običaja i tradicije. Nezaobilazno je posjetiti Muzej Prizrenske lige, sjedište nekadašnjeg saveza albanskih prvaka za autonomijom od Otomanskog carstva. Mehmed-pašin hamam danas je stjecište kulturnog stvaralaštva prizrenskih umjetnika, pjesnika i književnika, a Mehmed pašina (Bajrakli) džamija čuva vrijedne i stare vjerske rukopise i knjige. Naspram hotela „Theranda“ (naziv je dobio po rimskoj naseobini Therandi, prethodnica Prizrena) a u sklopu savremenog administrativnog i stambenog dijela grada (banka, pošta, hotel, SDK) – svojom kamenom gracioznošću odolijeva zubu vremena minaret nekadašnje Arasta džamije, porušene naredbom nekog komunističkog službenika nakon Drugog svjetskog rata.

Ipak, više od 40 gradskih džamija (iz osmanlijskog perioda, ali i novoizgrađenih) dio su urbane cjeline prizrenskih mahala. Sahat kula je, sa manjim hamamom, danas Arheološki muzej grada. Srednjovjekovna Crkva Bogorodice Ljeviške, kao i manastir svetih Arhanđela u kanjonu Bistrice, dio su kulturne baštine Prizrena.

Prizrenski entuzijasti i zaljubljenici u filmsku umjetnost osnovali su Dokufest – festival dokumentarnog filma koji se već 15 godina tradicionalno održava krajem jula ili početkom avgusta. Do Prizrena se može lako stići savremenom auto-cestom koja povezuje Prištinu i Prizren i dalje prema Tirani.

Akos.ba: Kakvi su običaji Bošnjaka u tom kraju? Posebno mislimo na ramazanske i bajramske običaje? Šta je to posebno što nam ovom prilikom možete spomenuti?

Baškim Bajrami: Bošnjaci prizrenskog kraja dio su nacionalnog korpusa Bošnjaka sa prostora bivše Jugoslavije, koji su svoj nacionalni identitet ispoljili popisom iz 1971. godine priznanjem Muslimana kao posebnog nacionalnog određenja, iako su se dotadašnjim popisima izjašnjavali kao Albanci ili Turci, ali je naš (našinski) jezik ostao odrednica za (ne)svrstavanje i (ne)prihvatanje u tim zajednicama.

Bošnjaci prizrenskog kraja (Župe i Podgora) kao i Bošnjaci Gore (kod Dragaša) su islamske vjere,  sa običajima koji spajaju tradicionalne običaje sredine i običaje drugih naroda (u pogledu nošnji – gradske i seoske, u pogledu muzike, pjesme i igara, u pogledu kićenja mlade/nevjeste i mladoženje, u pogledu sunećenja djece, rođenja djeteta/babine, izrade ručnih radova/djevojačkog ruha i dr.)

Ramazan, mjesec posta i ibadeta, kod Bošnjaka Prizrena ima posebnu draž i simboliku: spoj je vjere i međuvjerske tolerancije, mjesec je duhovnog i fizičkog očišćenja, mjesec je sabura i sadake, mjesec je iftarskih i sehurskih  jela, mjesec je teravih-namaza i noćnog života.

Nakon prekida posta (iftar) koji se označava ezanom i paljenjem kandilja sa više od 40 prizrenskih džamija, ali i (tradicionalnim) reskim oglašavanjem tupandžija („lupa goč“), Prizren poprima neobičnu noćnu živost: odlazak na „teravije“ i dočekivanje sehura („sufur“, „sur“) kod rodbine, prijatelja i komšija, ali i u čajdžinicama i slastičarama kao svojevrsnim okupljalištima mladih i starijih željnih razgovora i društva nakon završenog posta.

Naročita radost djece i odraslih jeste odlazak u pekare („furune“) koje peku posebnu lepinu („ramazanska pitarka“) čiji miris očara čitav grad, svaku mahalu, sokak i avliju, a postaču osvježi sva čula. Nekada je ona bila samo posuta zrncima čurekota, a danas je filovana jajima, faširanim mesom, sirom ili sudžukom i pršutom. Pripreme za Bajram, najveći muslimanski praznik, u nadležnosti je žena, koje pripremaju tradicionalna jela i poslastice.

Od slanih jela najčešće se spremaju: sarme, musake, ćufte, čorbe od povrća ili pače, slagane pite i kolpite, fulije, razne vrste salata, šarski sir, kiselo mlijeko i mlaćenica (ajran). Od slatkih jela obavezno se priprema kadaif, tulumbe, tatlije (slatke pite), šećerpare (vrsta hurmašica), baklave, ekleri i dr. Čišćenje kuća, avlija i sokaka, čini dio običaja prizrenskih Bošnjaka, a u ranijem periodu zapamtio sam krečenje avlijskih zidova bijelim krečom i njihov miris koji bi ispunio svježinom pluća svakog prolaznika.

Muškarci nakon Bajram namaza obilaze mezare najmilijih. U svojoj kući nakon bajramskog doručka uz čestitanja i bajramluke roditeljima, supruzi i djeci obilaze se komšije, rodbina i prijatelji. Prva dva dana žene u svojim kućama dočekuju goste, a ostalim danima u prelijepoj nošnji obilaze svoje najbliže. Najveća radost svakog djeteta jeste bajram-banka.

Dječija graja i njihova radost zbog Bajrama pretače se u grupni obilazak komšija uz riječi „Bajram barićola“. Djeca budu nagrađena bajramlukom (novčićem ili bombonama).

Akos.ba: Koja su to tradicionalna kosovsko-bošnjačka jela, ako ih tako možemo nazvati, u kojima Vi i Vaša porodica posebno uživate kad ste u posjeti Prizrenu i Kosovu uopće?

Baškim Bajrami: Prizren je tradicionalni centar dobre kosovske kuhinje. On je pun aščinica, ćuftara, ćevabdžinica,  buregdžinica, pekara i slastičara. Miomiris prizrenskih pekara („furuna“) izazivaju somuni, toplije, dževreci, sudžuk u somunu…

U aščinicama se kuhaju gotova jela: punjene paprike, gulaši, pače, pasulj, ćufte u sosu, uz razne vrste sireva, ajvar i salate. Uz ćevape i ćufte obavezno se nudi i pečena ljuta paprika i posebna vrsta sosa spremljena od suhe, mljevene i ljute paprike, mladog sira (urda/điza) i kajmaka.

U Šadrvanu obiđemo buregdžinicu „Sarajevo“ koja ima sve vrste pita: burek, sirnicu, krompirušu, zeljanicu, pite s kupusom i prasom, a bude i barene-pite (slična maslenici) i fulije (flije). Veliki broj slastičarni, prizrenskih na daleko čuvenih slastičara, okrijepe nas raznim prirodnim sokovima: boze, limunade, borovnice, uz mnoštvo delikatesnih slastica (šampite, krempite, ekleri, puslice, sladoledi). Pored obaveza obilaska i posjeta rodbini i prijateljima, Fahrija, moje sestre i snahe uspiju spremiti puno dobrih i tradicionalnih jela.

Akos.ba: Kad ste bili djeca, ali i tokom Vašeg školovanja i odrastanja i to predratno doba, prije 1992. godine, kakvi su bili Vaši pogledi prema Bosni? Da li su Vas Vaši roditelji i rođaci navikavali na tu sentimentalnost prema Bosni i Bošnjacima, s obzirom da u Prizrenu i regiji, ima i ljudi drugih etnosa: Turaka, Albanaca, Srba, Roma itd.?

Baškim Bajrami: Bosna i Hercegovina, kao i Bosanci i Hercegovci, za nas i naše porodice bili su putokaz naše opstojnosti, naš putokaz u vjeri, naš put u tradiciji, običajima i kulturi, naše mjesto za dalje obrazovanje, ali i za stvaranje rodbinskih veza. U Sarajevo i BiH gledali smo kao u Meku i Medinu. To smo ponijeli iz naših kuća, od naših roditelja, rodbine i prijatelja.

Gazi Husrev-begova medresa je bila mjera vjerskog odgoja i put ka širem vjerskom obrazovanju, kao i  Univerziteti u Sarajevu, Tuzli i Mostaru koji su bili stjecišta fakultetskih diploma mnogih Bošnjaka Prizrena. Sevdalinka, kao dio kulturne tradicije Bošnjaka, u duši, srcu i svjesti je i svih Bošnjaka Prizrena.

Veliki broj Bošnjaka prizrenskog kraja radio je i stvorio svoje porodice u BiH, što čini trajnu vezu Kosova i BiH, a tako je i danas. Ja sam vojni rok, nakon srednje škole i upisa fakulteta, odslužio u Doboju i Sarajevu. Želja mi je bila, da pored medicine, završim i političke nauke u Sarajevu (što sam ostvario završetkom postdiplomskog studija iz diplomacije i međunarodnih odnosa na FPN UNSA, kao i specijalizacijom iz porodične medicine na KCUS i Domu zdravlja KS).

Fahrija je završila nastavak studija na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu stekavši zvanje profesora razredne nastave, kao i magistra odgojnih nauka. I ostali građani Prizrena i okoline, drugih nacija, imaju dugogodišnje rodbinske i prijateljske veze sa BiH.

Akos.ba: Šta je to što bi mi iz Bosne, po Vašem mišljenju, trebali učiniti kad su u pitanju Bošnjaci u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Kosovu?

Baškim Bajrami: Bosna i Hercegovina je zemlja matica svim Bošnjacima regiona i ona treba što više komunicirati s njima. Od 1999. jedan od službenih jezika u Republici Kosovo je i – bosanski jezik. U Prizrenu i okolini obrazovanje Bošnjaka odvija se na bosanskom jeziku (od predškolskog do univerzitetskog; na Univerzitetu u Prizrenu – Edukativni fakultet školuje kadar za bosansku nastavu, dok se u Peći nastava na bosanskom jeziku odvija na Fakultetu za biznis i menadžment).

Problem u nastavi na bosanskom jeziku jeste nedostatak udžbenika i stručne literature, što se već dugo ističe u razgovorima dviju strana, ali napretka u prevazilaženju tog problema nema. Obrazovanje mladih Bošnjaka sa Kosova, Makedonije, Crne Gore i Srbije, pa i iz Albanije, prioritet je pomoći BiH.

Pomoć u formiranju i/ili edukaciji kadra za printane i elektronske medije bila bi od velikog značaja za opstojnost kulturno-historijskog naslijeđa Bošnjaka regije. Tradicionalno-običajne i kulturno-umjetničke različitosti samo su dio sveukupne bošnjačke baštine koje spajaju ljude. Iskoristimo potencijale koje imamo jer će sve to biti za dobrobit svih nas.

Akos.ba: Vaša supruga nam se povjerila da često prati naš portal i da čita edukativne tekstove sa našeg portala koji su vezani za njen posao prosvjetnog radnika. Da li i Vi na našem portalu možete naći nešto korisno za sebe i za sinove?

Baškim Bajrami: Pored vjerskih i obrazovnih poruka i pouka, Vaš portal posvećuje izuzetnu pažnju historiji bosnjačkog naroda, uspješnim Bosancima i Hercegovcima kao i političkim, sportskim, kulturnim, medicinskim i pedagoškim temama. Veoma nam je drago što će Vaš portal upoznati čitaoce sa Bošnjacima iz regije koji su svojim doprinosom u različitim sferama i svojim radom pridonijeli širenju bošnjačkog zajedništva i prosperiteta.

Akos.ba: S obzirom da u gradu na Drini slovite kao jedna vrlo skladna, ugledna i čestita porodica. Šta biste našim čitaocima, a posebno mladima, mogli poručiti, a vezano je za instituciju braka i porodice?

Baškim Bajrami: Skladna ljubav među supružnicima treba biti ovjenčana proširenjem porodice. Čestitost odgoja i obrazovanja na vjerskim, moralnim, tradicijskim, kulturnim i pedagoškim normama, srž su uspjeha svake porodice. Uglednost se ne stiče rođenjem već se formira dobrim međuljudskim odnosima, poštovanjem društvenih normi i sveukupnim odgojem potomstva.

Neka ovo bude moto mladim da budu uspješniji od nas starijih.

Akos.ba: Hvala Vam na Vašem odvojenom vremenu.

Baškim Bajrami: Hvala i Vama na ustupljenom prostoru za našu priču.

Akos.ba