Anwar Ibrahim – Čudo malezijskog otpora korupciji

Nedavno se u Maleziji desio pravi demokratski šok. Koalicija opozicionih partija Pakatan Harapan (PH) na čelu s Mahathirom Mohamadom odinjela je pobjedu na parlamentarnim izborima u Maleziji. Time je okončana 60 godina duga vladavina koalicije Barisan National (BN, Nacionalna fronta), a 92-godišnji Mahathir Mohamad postao je najstariji premijer na svijetu. Mahathir Mohamad je pobijedio Najiba Razaka čija je reputacija narušena zbog korupcijskog skandala. Prema procjenama američkih istražitelja između 2009. i 2014. godine iz državnog fonda Malezije nestalo je najamanje 4,5 milijardi dolara, a na računu Najiba Razaka završilo je 700 miliona dolara. S druge strane iz zatvora (po drugi put) na slobodu je pušten dr. Anwar Ibrahim, bivši zamjenik malezijskog premijera nakon što je od kralja u srijedu dobio puno pomilovanje.

Ibrahim je muslimanski liberalni demokrata, lider je Malezijske opozicione koalicije Pakatan Rakyat (Narodni pakt). Prošao je težak i trnovit put, od aktiviste i lidera studentskog pokreta i Islamskog omladinskog pokreta – Angkatan Belia Islam Malaysia (ABIM) do popularnog i karizmatičnog ministara finasija u malezijskoj vladi Dr. Mahathira Mohameda. U vrijeme Azijske finasijske krize 1997. godine Ibrahim pada u nemilost premijera Mahathira, i to u momentu kada je već bio dezigniran kao njegov zamjenik. Nakon što se raizišao sa  Mahatirom, Anwar pokreće reformski pokret poznat kao ‘Reformasi’, da bi nakon toga bio uhapšen pod optužbama za korupciju, a potom i za ono najteže u muslimanskom svijetu – za sodomiju. U sudskom procesu, za koji se i danas vjeruje da je bio politički motiviran, Ibrahim biva osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu i provodi šest godina u zatvoru, i to uglavnom u samici. Nakon izlaska iz zatvora, i isteka zabrane bavljenja političkim aktivnostima, Ibrahim nastavlja svoj politički rad usredotočen na ustavne reforme, borbu protiv korupcije i institucionalizirane diskriminacije na bazi rase i religije sa posebnim naglaskom na transparentnost i ljudska prava.

Zahvaljujući svojim liderskim sposobnostima, političkom pragmatizmu i demokratskom opredjeljenju Ibrahim uspjeva objediniti tri naizgled dijametralno suprotstavljene ideološke političke opcije, Parti Keadilan Rakyat, sekularno orijentiranu Narodnu partiju pravde koju je u njegovom odsustvu predvodila njegova supruga Dr. Wan Aziza Wan Ismail, Pan-malajsku islamsku konzervativnu partiju – PAS, kojoj je Ibrahim bio blizak prije nego ga je Dr. Mahathir kooptirao u vladu tokom 1980-tih godina i multietničku i lijevo orijentiranu Stranku demokratske akcije – DAP u jedinstven opozicioni front kojim Malezija praktično po prvi put od nezavisnosti dobiva stvarnu parlamentarnu opoziciju.[1]

Stalno ponavljajući sudski procesi i teške optužbe, hapšenja, suđenja i puštanja na slobodu u slučaju Ibrahima čudnovato će se poklapati sa intenzitetom njegovog opozicionog djelovanja i kritike prema vladajućim strukturama. U Istanbulu smo tada, 2006. godine razgovarali o njegovom političkom angažmanu, stanju sloboda u muslimanskim društvima, odnosima Bosne i Malezije. Za njega su glavni problemi muslimanskih društava sistemi vlasti, problemi odgovornosti, imenovanje podobnih, a ne stručnih, korupcija koja cvjeta i niski standardi u obrazovanju. Ono što me je kod dr. Ibrahima impresioniralo jeste da je, pored sve te ogavne kampanje, progona i zabrana kojima je bio izložen, na njegovom licu ostala vedrina, raspoloženje, nada i osmijeh.

Protiv Anwara Ibrahima se u novembru, 2014. godine, ponovo otvorio postupak koji podsjeća na skoro identičan proces protiv njega krajem devedesetih godina. Apelacioni sud je, naime, oborio oslobađajuću presudu Vrhovnog suda. Ako njegova odbrana ne uspije on bi ponovo mogao biti osuđen na pet-šest godina zatvora. Ozbiljni poznavaoci malezijske političke scene tvrde da je kampanja protiv njega pokrenuta od strane izvršne vlasti i to najviše iz straha da bi dr. Ibrahim mogao biti izabran na moćnu političku funkciju glavnog ministra (Chief Minister) države Selangor, najmoćnije malezijske provincije.

INTERVJU

Umjesto žargona i slogana trebaju nam konkretne ideje i programi

Gospodine Ibrahim, s obzirom da ste u zadnje vrijeme imali prilično mučno iskustvo, željeli bismo na početku čuti Vaš komentar o općem stanju sloboda u muslimanskim zemljama. Nije li simptomatično da često u muslimanskom svijetu imamo intelektualce razapete između osuda uleme, s jedne strane, i represije vlasti i režima, s druge strane?

Anwar Ibrahim: Problem čini općenita nestabilnost ummeta ili muslimanskog svijeta. Na Zapadu ili u zapadnoj političkoj tradiciji čovjek može izražavati oprečno mišljenje, neslagati se ili biti u opoziciji, međutim osnovna prava tog čovjeka se poštuju. Mi imamo problem u muslimanskom svijetu za koji je reforma (islah) nasušno potrebna, a to je da otpočnemo poštovati različitost u mišljenju.

Balans između idealnog i realnog

Veoma ste bili kritični bili prema praksi koja je prisutna kod muslimana. S jedne strane imamo veoma nizak status žene u muslimanskim društvima, dok u isti mah slušamo beskrajne debate o kreiranju idealnog islamskog društva?

Anwar Ibrahim:  Što se tiče pitanja položaja žene, jednom za svagda trebamo jasno kazati, i ova stvar jednom zauvijek mora biti riješena. Jednakopravnost spolova postoji u islamu, ali naravno nije onakva kakva se promatra kroz prizmu zapadnog svijeta kada se radi o pravima žena, ali u stvarima obrazovanja, rada, slobode izražavanja itd., mora postojati jednakopravnost i poštovanje digniteta žena na isti način na koji to “pripada” muškarcima. A što se tiče pitanja beskrajnih debata, nemam ništa protiv ljudi koji se upuštaju u bilo kakve debate, akademske ili bilo kakve druge. Ali mora biti mjere između težnji da se postigne idealno i nekih veoma praktičnih briga, razvoja, društvenih promjena i obrazovanja.

U svakodnevnom životu, čini se da “islamska teorija”, onakva kakva je zasnovana u Temeljima, predstavlja jednu stvar, a da “muslimanska praksa” čini nešto veoma različito od ovoga. Postoji li dovoljno kritičkog ili pak samokritičkog pristupa kod muslimana i može li se doći do balansa između idealnog i realnog?

 Anwar Ibrahim: Ne možemo sa sigurnošću kazati da muslimani ispravno razumiju te ideale, osim neke vrste pojednostavljenog poimanja ili neke vrste pokušaja shvatanja šta su to islamski ideali i šta je to što ih sadržinski sačinjava. Upravu ste, što znači da su obrazovanje, pozivanje vjeri (da’wah), neophodni za stvarnanje razumijevanje, međutim ovo također baca svjetlo na propust da se izgradi duh idžtihada, kreativnog razmišljanja i rasprave. Jučer sam ukazao na Iqbalovu ideju o obnovi vjerske misli u islamu gdje je centralna teza pitanje idžtihada. Mi danas moramo prihvatiti činjenicu da je za obnovu islama, za  promjenu, za razumijevanje praktičnih pitanja potrebno podržati i podstaći kreativno razmišljanje odnosno idžtihad.

Vaše iskustvo sa Bosnom i Hercegovinom: bili ste jedan od ključnih ljudi koji su dali mnogo doprinosa da naši studenti dođu i studiraju u Maleziji. Kako danas gledate na odnose između Malezije i BiH? Jesu li na zadovoljavajućem nivou?

Anwar Ibrahim: Imajući u vidu ono što se dešavalo u proteklom periodu i što se danas dešava, mogu kazati da postoji volja za angažmanom i pomoći. Problem je kod većine zemalja što pruže obećanja u teškim vremenima i nakon toga to zaborave i pređu na druga mjesta. Smatram da to nije uredu. Sjećam se da sam o ovome nedavno razgovarao sa Richardom Holbrookom i sa prijateljima u Sarajevu o tome kako obećanja nisu ispunjena, osim početne podrške. Naravno ja podstičem i privatne i inicijative vlade da nastave svoj angažman, jer tragedija i patnje naše braće i sestara u Bosni koje se desilo u bliskoj prošlosti je toliko grozno, toliko masivno. Tada sam smatrao da su obrazovni napori bili ključni, jer su u toku rata, u godinama katastrofe, kompletne obrazovne institucije bile uništene, pa ako ste željeli pomoći, onda pomažete sa potpuno novim generacijskim kontigentom mladih obrazovanih Bošnjaka. Ovo je bio razlog zbog kojeg sam se zalagao za ovakvu politiku na Islamskom univerzitetu u Kualalumpuru u to vrijeme.

Politički angažman

Zabranjeno Vam je političko djelovanje do aprila 2008. godine. Da li će ova odluka biti preispitana i šta očekujete po tom pitanju?

Anwar Ibrahim: Znate, ovo na neki način reflektuje situaciju u kojoj imate represivne i netolerantne sisteme u mnogim muslimanskim zemljama. Kada se desi razlika u mišljenju onda ili uspijete postati ministar ili idete u zatvor. Nema ostati između. Oni koriste sudove, a opet je pitanje koliko su ti sudovi nezavisni. Mene se to ne tiče. U Maleziji se pokazalo da postoji opstrukcija sudskog procesa. Ali, ja sam još uvijek aktivan i uključen. Postoje restrikcije, ne mogu obavljati političku funkciju. To mi mnogo ne smeta. Vjerovatno je to dobro, daje mi i više skrušenosti, pošto ne obavljam nikakvu funkciju, da nastavim predanije raditi.

Nakon ovih teškoća koje ste iskusili, smatrate li da muslimanima treba neka vrsta nad-političke mudrosti u smislu važnih i poštovanih pojedinaca, neka vrste vođstva koja će se izdignuti iznad političkih spletki i za opće dobro usmjeravati političke procese i političku klimu unutar svojih društava?

Anwar Ibrahim: Ne smatram da muslimanima fali te mudrosti i vizije. Pogledajte svoju Bosnu, koja je tako mala zemlja. Iako ste mala zemlja dali ste lidere kao što je bio Alija Izetbegović kojeg su, kao što znate, mnogi smatrali istaknutim misliocem, vizionarom i istovremeno dobrim vjernikom. Imate reisu-l-ulemu Mustafu Cerića, koji nije samo obični muftija u nekoj maloj zemlji, već je sposoban da se aktivira sa ostalima uz jasno uvjerenje i pouzdanost. Ne fali vam toga. Mi vjerovatno na drugim mjestima to ne prepoznajemo. Mislim da je glavni problem u sistemima na vlasti. U mnogim od ovih muslimanskih zemalja pitanja vlasti i odgovornosti se ne pokreću. U mnogim od ovih zemalja imenuju bivše vojnike kao svoje lidere. Pogledajte stavove koje iskazuju. Pogledajte odluke koje donose. Pogledajte kako korupcija cvjeta. Pogledajte standarde obrazovanja. Zašto nam se to dešava? Je li to nama fali resursa i mozgova? Pogledajte mnoge medijske kuće na Zapadu, u Sjedninjenim Državama i u Velikoj Britaniji, mnoge od njih vode muslimani. Mnogi od njih predstavljaju dijasporu koja je morala napustiti svoje zemlje zbog političkog progona ili zbog toga što njihov rad nije bio priznat.

Sada vam želim postaviti izravno pitanje. Namjeravate li se vratiti u politiku?

Anwar Ibrahim:  Već sam aktivan na planu reforme.

Ako se vratite hoće li to biti Ujedinjena malajska nacionalna organizacija – UMNO ili Nacionalna stranka pravde – Keadilan?

Anwar Ibrahim: Vidite, ja sam za reformski program i protiv korupcije. Jer, smatram da je glavni problem u mnogim zemljama o kojima govorim zbog vlasti ili vladanja i odgovornosti. Keadilan je predan reformskom programu. Sada UMNO ne izgleda zainteresiran za reformski program, a glavni politički problem su personalni sukobi, korupcija se prihvata, i što je još gore, ekonomija se ne pomiče, stanje obrazovanja dramatično nazaduje. UMNO za sada nije opcija. Naravno imam dosta prijatelja u UMNO-u s kojima se susrećem i koji me podržavaju. Moj stav je uvijek da se treba angažirati. Oni nisu moji neprijatelji. Ali, program reforme je više prisutniji kod Keadilana i s njima radim.

Malezija između Badawija i Mahatira

Čuli smo za nedavne probleme u relacijma između sadašnjeg premijera Badawija i bivšeg Mahatira. Kako gledate na ovo, hoće li se to odraziti na malezijsku ekonomiju i politiku?

Anwar Ibrahim: Čuo sam da postoje problemi o nekim političkim pitanjima koji su se nedavno pojavili. Mislim da su pretjerano povišeni sirovim direktnim napadima na premijera Abdullaha Badawija, njegovu porodicu i na njegov kabinet. Dakako, za Malezijce će ovo biti prilika da sada bolje shvate šta se desilo u prošlosti kada imate ljude koji ne mogu prihvatiti nikog drugog da vodi zemlju i državne poslove. Ali, razlike nisu toliko u političkim pitanjima, projektima ili u tome ko šta dobija. Mislim da je ovo stvorilo bolju svijest i razumijevanje o onome što se ranije desilo. Problem je što nikog ne brinu nove investicije, ekonomski razvoj, borba protiv siromaštva, stanje islama, pad obrazovnih standarda. Njih brine zašto je Abdullah Badawi otkazao neke projekte, mega projekte, koje je Mahatir želio da se nastave. Zašto Badawi nije podržao projekte prozivodnje automobila Proton, što je koštalo milijarde dolara subvencije od strane vlade. Mislim da ćemo moramo nastaviti dalje, po mom mišljenju, mimo njih.

Kandidatura za generalnog sekretara UN-a?

Čuli smo za neke priče da ste kadndidat za funkciju generalnog sekretara UN-a? Čuli smo isto tako da imate američku podršku? Kako komentarištete ove informacije?

Anwar Ibrahim:  Prije svega, nisam ovdje da potvrdim glasine. Ali istina je da su mi se ljudi iz mnogih zemalja iz Svijeta u razvoju, čak i Evrope, obraćali. Nije bilo nikakvih oficijelnih razgovora iz tih država. Isto tako, nisam donio nikakvu čvrstu odluku, još uvijek o tome razmišljam i svakako smatram da je ta ideja još uvijek u fazi zrenja, te da je rano da o njoj šta kažem ili da je komentarišem mimo ovoga.

Bili ste predsjednik ISTAC-a. 1993. godine s vama je u toj organizaciji bio i dr. Cerić.  Šta je danas sa ISTAC-om?

Anwar Ibrahim:  Nesretno je. Nakon što sam smijenen iz kabineta, preuzeli su ISTAC. Uklonili su Naquiba al-Attasa. Cijelokupni koncept, ideja i misija ISTAC-a se dramatično promijenila. Mislim da nemamo isti interes, akedmski i naučni orijentir, kao što smo imali u prošlosti. Mislim da je tragično jer je politička intervencija sve to narušila. Premda je poznato da je Syed Muhammad Naquib al-Attas bio naš učitelj, ali je također bio i uključen na političkoj sceni. Trebali smo mu dopustiti da nastavi sa programom.

Al-Attas i sekluarizam

Kada smo kod profesora al-Attasa, željeli bismo Vas upitati o njegovom posebnom pogledu na sekularizam u muslimanskim društvima. Kako Vi gledate na sekularizam i njegovo mjesto u muslimanskim društvima?

Anwar Ibrahim: Kasnih 1970-tih objavili smo njegovo originalno djelo Islam i sekularizam. Smatrao sam to originalnim naučnim djelom koje je razmotrilo cjelovito pitanje sekularizma, razumijevanje osnova njegove filozofije i na koji način muslimani trebaju pristupiti pitanju sekularizma. Premda se slažem sa glavninom pogleda, analiza i pristupa sekularizmu, mislim da također trebamo vidjeti u tom stavu da njegov odnos prema kršćanstvu i Zapadu može biti pomalo i pretjeran. Moramo, dakako, uvidjeti snagu tog naučnog djela u smislu razumijevanja sekularizma. Njegove slabosti su u tome da on zauzima previše ekstreman stav protiv nekih aspekata modernosti, a posebno kršćanstva i judaizma. Mislim da za današnju generaciju to djelo predstavlja orginalni naučni rad, ali u isto vrijeme trebamo cijeniti i sadašnje zahtjeve i balansirano razumijevanje zapadne filozofije i društva.

Kako, evo, Vi smatrate da muslimani u svojim društvima trebaju prići pitanju sekularizma? Sekularna država, sekularno društvo, postoji dosta nejasnoća i obmana? Šta mislite o odnosu muslimana prema ovim konceptima?

Anwar Ibrahim: Vidite, nailazimo na kontradikcije. Muslimani u Indiji hoće da Indija bude sekularna država. Muslimani u Americi hoće da Amerika bude sekularna država. Muslimani u Indoneziji ponekad govore o islamskoj državi. Mislim da mi trebamo, umjesto da koristimo ove žargone i slogane, mislim da je bolje da glasno iznesemo ideje i kažemo konkretan program na koji mislimo. Šta pod tim mislimo: demokratsku državu, vladavinu prava, slobodne medije, slobodu svijesti, šta pod tim mislimo: vladavinu vjere državom, do koje mjere, vladavinu šerijata ili civilnog zakona…itd. Umjesto toga imamo ove nestabilne, odnosno, neprecizno definirane pojmove, koji prenose značenjski mnogo mnogim ljudima. Kada kažete da insistirate na krutom obliku islamske države u Pakistanu, onda će Indijci kazati: “Mi hoćemo hindusku državu!” Eh, onda imamo problem. Bolje je da to malo bolje razumijemo. Naravno da mi želimo sačuvati naš islamski identitet. Moramo se povinovati šerijatu kada dođe do pitanja porodičnog i personalnog. Ili pak našeg prava da imamo svoje vlastite finansijske institucije koje će poštovati i druge konvecnionalne sisteme. Zbog toga mislim da cijelo pitanje sekularizma treba preispitati. Postoji, evo, ekstremni sekularizam ovdje u Turskoj, koja je sekularnija od Amerike. U Americi žena može nositi hidžab na bilo kojem univerzitetu, dok to ne može u Turskoj. Naravno da je to neodbranjivo. Jer sekularizam znači razdvajanje države i religije, ali ovdje je sekularizam anti-religijska praksa. Stoga, ako sekularizam znači odvojenost vjere od države, ali dakako poštivanje svih prava muslimana, kršćana i židova i drugih, onda mislim da bi prema tome trebali biti tolerantni. Premda u al-Attasovoj knjizi o sekularizmu, o sekularistima, o osnovnoj filozofiji, raspravama o korijenima, epistemologiji i razumijevanju koncepta – imamo jedno razumijevanje, u praksi ljudi to gledaju drugačije.

Muslimani u Evropi

Željeli bismo da čujemo Vaš stav kao azijskog muslimana koji, kao što ste kazali, pola vremena živi u Aziji, a pola u Sjedinjenim Državama, šta mislite o incijativama muslimana Evrope? O konceptu “evropskih muslimana”, ideji o institucionaliziranju islama u Evropi?

Ibrahim: Vidite, mnogo je slučajeva gdje imate vrhunske intelektualce današnjice koji ne mogu precizno odrediti svoj identitet. Takav je primjer autora Amartye Sena. Pogledajte njegovu knjigu Identitet i nasilje. Pa, evo i ja: Malezijac sam, musliman sam po svjetonazoru, Azijat sam po regionalnoj pripadnosti. Važno je, barem kada sa islamske strane gledamo, da su kod čovjeka prisutne osnovne muslimanske odlike i ljubav prema čovječanstvu. Pitate me o muslimanima Evrope. Vi ste u Evropi i Evropljani ste. Ne trebate se zbog toga izvinjavati. Ako ste iz Pakistana slijedićete neke trendove koji su tamo prisutni. Posebno tu ulogu imate vi muslimani Bosne, Bošnjaci, koji ste u Evropi stoljećima. Mislim da imate svako pravo kao i svi drugi Evropljani da institucionalizirate neke aspekte religije kao što to čine i židovi i kršćani. Ali dosta je važnije i ključno je da osigurate da se angažirate snažno i uvjereno, ne trebate biti samo neki dio, odvojeni geto, to vam može napraviti problem jer ste dio tog društva.  Za ovo imam primjer kineskih budista u Maleziji koji zadržavaju svoje pravo da budu to što jesu, ali su istovremeno Malezijci. Misle i govore kao Malezijci. Siguran sam da i Evropljani to žele da budete to što jeste, Evropljani, i da sačuvate svoj identitet kao muslimani.

Preporod, (14-15/832-833), 15. juli, 2006. str. 32-33.

[1] O previranjima na malezijskoj političkoj sceni intenzivno je pisao analitičar i publicista mr. Osman Softić. Vidi: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/malezija-izmedu-zbilje-i-sna

(Stranici pristupljeno: 7. novembra, 2014.)