Antun Hangi: Hadžije, evlija i “bradna dova”
(…)
Narod u Bosni i Hercegovini vrlo poštuje svoje hadžije. Hadžija je najuglednija osoba u džematu. Ali ne samo da narod svoje hadžije poštuje i da ih sa počitanjem susreće, nego su oni i Bogu dragi, pak je Bog već više puta čudesa činio da pokaže kako mu je ovaj ili onaj hadžija omilio.
U Banjaluci živio je prije neko stotinu godina neki vrlo pobožan čovjek. Blizu njegove kuće rasla je velika lipa, a ispod te lipe teklo je vrelo bistre, čiste vode. On je svaki dan dolazio na to vrelo, tu je abdest uzimao i Bogu se molio.
Jedne godine naumi on da će na Ćabu. U predvečerje onoga dana kada će na put ode na vrelo, uzme abdest i pomoli se Bogu. Kada je molitvu svršio, ode kući, ali zaboravi maramu na onoj lipi. Drugi dan krene on bez marame u Meku i kada je onamo došao, pođe da uzme abdest, ali nad onim vrelom drvo, a na drvetu marama, kao i njegova. On se tome začudi, skine maramu, a ono njegova pa njegova. On je sad malo napara i ostavi je gdje je i bila. Kada se je kući vratio, ali i njegova marama naparana, kao i ona u Meki. Kada je to narod vidio, znao je da je to Bog čudo učinio, da ljudima pokaže kako mu je ovaj hadžija omilio. Kada je hadžija umro, sagradi mu narod turbe, a onu lipu pod kojom je abdest uzimao i Bogu se molio prozva hadžijinom lipom. To se turbe i ona lipa i još danas vide odmah iza grada na desnoj strani druma koji vodi iz Banjaluke u Jajce.
Svaki onaj musliman, koji je naumio na Ćabu, pustio je bradu, jer je to još Adem pejgamber naredio. Brada odaje čovjeka plemenita, ozbiljna, čestita i poštena koji strogo živi po zakonu Božijem. Zato bi se čovjeku koji je pustio bradu mnogo toga za zlo uzelo što se lahkoumnoj mladeži rado oprašta.
Koliko naši muslimani drže do brade, vidi se o tome što sve starije i uglednije muslimane koji nose bradu zovu hadžo ili hadžija, makar i da nijesu bili na Ćabi.
Ali ne samo da bradu nose hadžije, zatim stariji i ugledniji muslimani, nego je puštaju i oni koji su prije pili kakovo opojno piće, ili se inače nijesu strogo držali zakona Božijih.
Kada ovakav čovjek odluči, da će se popraviti i da će ubuduće živjeti kao pravi, savršeni muslim, pusti bradu. Bradu može pustiti ko god hoće, ali u najviše slučajeva pušta je četrnaest dana prije Velikog ili prije Kurbanskog bajrama, da mu do Bajrama malo poraste. Na prvi dan Bajrama iza kako je narod sabah u džamiji otklanjao, vikne on pred sakupljenim narodom: “Hodža, prouči mi dovu na bradu!”
Hodža će svakom rado “bradnu dovu” proučiti i dok hodža uči, vjernici glasno odgovaraju: “Amin, Amin!”
Kada narod izađe iz džamije, čestita pokajniku ne samo Bajram, nego i bradu govoreći: Bajram mubarek olsun!”, a onda: “Mubarek brada!”, a on im odgovara: “Allah razi olsun”!
Iza toga pozove on, ako je imućniji, sve svoje znance, rođake i prijatelje kući svojoj, gdje mu berber prema propisima vjere obreže bradu i brkove, a onda ih časti katom, limunadom i šerbetom.
Ako se ovakav čovjek odsele uvijek strogo drži zakona Božijih i sveca Muhameda, uopće ako živi krjepostan i Bogu ugodan, pak se ne treba bojati da će s pravoga puta saći, veli se da je stekao ružd u vjeri, što znači da je postao zrio ili savršen muslim, a to je naravno velika čast za njega i pred Bogom i pred ljudima.
Antun Hangi, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1906.
Izvor: D. Tomašević (2014.) Bajram ide… Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine
Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza
